Pojam humanizma

Razvoj robnonovčane privrede u okvirima feudalnog društva i postepeno pretvaranje srednjevekovnog gradjanskog staleža u gradjansku klasu doveli su do novih pojava i u kulturi. Ta srednjevekovna, pretežno, crkvena kultura nije mogla da zadovolji potrebe novonastale gradjanske klase kojoj su bila potrebna stvarna naučna saznanja. Zato je gradjanstvo pomagalo razvitak prirodnih nauka koje su bile zapostavljene u srednjem veku.

Javljaju se nova filozofija, književnost i umetnost. Svuda se ističe čovek kao glavni predmet interesovanja nauke književnosti i umetnosti. Čovekova sreća i blagostanje postali su centralni motiv stvaralaštva u novoj kulturi koja se naziva humanizam. Humanisti su se ugledali na grčku i rimsku kulturu, tako da se savremenicima činilo kao da se antička kultura prosto obnavlja. Otuda se ta nova kultura naziva i renesansa.

Humanizam i renesansa su se najprije javili u Italiji. Najpoznatiji centar Humanizma u Italiji bio je bogati grad Firenca. Pored Firence ističu se jos i Venecija, Djenova, Piza, Milano pa čak i Rim.

Humanizam je razdoblje kasne srednjovjekovne povijesti obilježeno težnjom za upoznavanjem i nasljedovanjem klasičnih rimskih i grčkih književnosti i civilizacije. Začeci se nalaze u talijanskim gradovima 14. st., ali humanizam svoj procvat doživljava tijekom 15. st., kada se širi i na veći dio Europe.

Obilježava ga upotreba antičke filozofije i njezino uklapanje u hrišćansku srednjovjekovnu filozofiju te vjera u sposobnost i vrijednost čovjeka. Ideal humanizma jest svestran čovjek (l’uomo universale) koji razvija svekolike umne sposobnosti, slobodan duh koji teži preispitivanju uvriježenih uvjerenja, kao i stjecanju novih znanja iz područja društvenih i prirodnih znanosti.

Pristaše humanizma (humanisti) izdvajaju se kao poseban društveni sloj u koji ulaze znanstvenici i kulturni djelatnici, kao i vladari i drugi predstavnici društvene elite (dvorjanici, kondotjeri, aristokrati). Razdoblje humanizma pripremilo je preporod znanosti i umjetnosti u Europi (renesansa).

Glavni su predstavnici: Dante Alighieri, Francesco Petrarca, Giovanni Boccaccio, Pico della Mirandola, L. Valla, Th. More, H. Grotius, J. Reuchlin, Erazmo Roterdamski, P. Melanchthon.