Početak humanizma i renesanse

Naporedo sa opštim preobražajem u 15. i 16. vijeku nastajali su novi sadržaji i umjetnosti, nauci i kulturi uopšte. Zapaženo je pojačano interesovanje za djela grčkih i latinskih pisaca. Njima se u ovom periodu, pored sveštenika, sve više bave i svetovna lica.

Smatralo se da to proučavanje starih pisaca i usvajanje njihovih misli usavršava i oplemenjuje čovjeka, pa su to proučavanje nazvali čovječanskom naukom ( humanitatis studia ), te je po tome i čitav novi pokret nazvan humanizam.

Pojam renesansa koji se upotrebljava za humnističku kulturu znaci obnovu antičke kulture. Još krajem srednjeg vijeka mnoge pojave u kulturnom životu i težnje pojedinaca ocjenjivane su kao otpor prema sholastičkoj učenosti kojom se težilo da se dokaže da su vjerske istine u isto vrijeme i istine razuma. U novom pokretu težilo se da se što bolje shvati duh antičke kulture, pa se onda počelo i ugledati na nju i stvarati u tom duhu.

Težilo se da se istovremeno razviju i duševne i tjelesne sposobnosti. Nova kultura nastojala je da izmiri i spoji humanističke ideje sa duhom hrišćanstva čiji je uticaj bio veoma veliki. Doba humanizma i renesanse jedno je od obilježja koje označavaju prelaz iz srednjeg u novi vijek. Na tim novim shvatanjima i osjećanjima razvila se sva novovjekovna kultura, prosvjeta i umjetnost.

Italija je bila ognjište te nove kulture. Humanističke škole odlikovale su se naročito učenjem jezika, književnosti filozofije starih Grka i Rimljana. Ovaj novi i široki kulturni pokret, renesansa, dijeli se na ranu renesansu (kvatrocento, koja pripada 15. vijeku, dakle srednjem vijeku, i na kasnu renesansu ( cinkvecento ), koja pripada 16. vijeku, dakle novom veku.

Duh nove kulture mogao je ovladati i razvijati se blagodareći činjenici da su njeni poklonici i zaštitnici, mecene, bili i vladari i bogati gradjani. Nova književnost i umjetnost imala je zaštitnike u papama, republikanskim vladama i vladarima, velikim i malim. Oni su u Italiji i u drugim zemljama Evrope pomagali humaniste i umjetnike renesanse.

Dakle, nosioci nove kulture bili su viši slojevi društva, koji su bili u mogućnosti da steknu potrebno obrazovanje i da se kreću u obrazovnim krugovima očekujući da ce biti zapaženi i ovekovečeni u djelima istaknutih umjetnika i knjizevnika.

Tako se uz pape i vladare obrazovao i krug bogatih prosvećenih gradjana, i svi su oni težili da u svojoj sredini što više razviju novi duh u kulturi, čije je osnovno obilježje bilo individualizam u politici i javnom životu, empirizam u nauci, realizam u umjetnosti i nacionalizam u poslovanju.