Renesansno slikarstvo

Slikarstvo rane renesanse započelo je s pojavom Mazača. Kao veliki uzor mu je poslužilo gotičko slikarstvo Đota koji je slikao skoro 100 godina prije njega i načinio je par velikih koraka dalje od gotičkog ikonografskog slikarstva. No Masačo čini više, njegovi likovi su učvršćeni konturnom linijom, no oni posjeduju određenu individualnost i karakternost. On čak uvodi i perspektivu u svoje slike i to na taj način što prikazuje određene arhitektonske oblike u svojim slikama.

To je najočitije u njegovoj slici Sveto trojstvo gde su sveta tri lika smeštena u arhitektonski okvir oltara renesansne katedrale. Sve je smešteno u arhitektonski okvir s izraženom perspektivom, pomalo tmurnih boja, specifičnom karakterizacijom likova i s bogatstvom polusena (ital. chiaroscuro) na likovima.

Pijero dela Frančeska je bio prvi umjetnik koji je znanstveno dokazao perspektivu i koji ju je uzeo kao vrhunac u umjetnosti kojemu treba težiti. Tek se na njegovoj slici Bičevanje Hrista ističe istaknuta linearna perspektiva koja je naglašena smeštanjem u prostor s izrazitim matematičkim, proračunatim skraćenjima.

To se najočitije vidi u veličini likova u prvom planu u odnosu na druge i perspektivi pločica na podu i svodu. Ono što je osobito novo u ovoj slici je to što je umjetnik smelo premestio glavni događaj u drugi plan, a u prvom planu su mu tri seljaka, kao svedoka bičevanja.

Slikom vlada određena statičnost, likovi samo stoje, ne postoji ni jedan pokret, kao da je događaj na sceni. Ravnotežu umjetnik postiže i u nijansiranju boja, a može se prepoznati i zlatni presek. Piero je važan i zbog oživljavanja portreta koji će postati oblik širenja umetnosti izvan paske crkve i početak ulaska u građanski dom.

Andrea Mantenja je zbilja dostojan pomena prije svega što je proučavanje perspektive doveo do vrhunca. Najizrazitije u njegovom delu Mrtvi Hrist, gde je Hrist prikazan u sjajnom skraćenju s nogama u prvom planu. Hrist je prikazan kao bilo koji čovjek, mrtvačke boje sa svetim ranama i prekriven mrtvačkim pokrovom. Likovi koji se uplakani javljaju s lijeve strane su tu samo da upotpune prostor. Sva se slika centrira na tome jadnom ispaćenom tijelu u skraćenju.

Sandro Botičeli, učenik Fra Filipa Lipija, vrlo rano odstupa od tradicionalnih predstavljanja svetih tema pod utjecajem “neoplatinizma”, pokreta koji je veličao idealizam antike. Tako nastaju slike Alegorija proleća gde vlada njegovo nestvarno, idealizirano prikazivanje likova bez detalja, zanemarujući anatomiju potencirajući tako linearnost likova. Likovi su opet stavljeni u nestvarni pejzaž, potpuno osvijetljen bez realnog izvora svetla. Pri kraju svoga života Botičeli se vraća sakralnim temama (brojni prikazi Madona) i udaljava se od linearnog rješenja slike uspešno istražujući boje.

Visoka renesansa je vrijeme kada se prestaju utvrđivati gradovi jer su nastali topovi s eksplozivnim punjenjem i odbrambeni zidovi postaju suvišni. Vojska izlazi iz gradova i okršaji se dešavaju na otvorenom prostoru. Jačaju monarsi koji postaju moćni, snažni, bogati i sposobni braniti teritorijalni integritet cijele države. Grade se kulturne i naučne institucije, biblioteke, galerije, muzeji. Razvija se matematika, fizika i astronomija (Nikola Kopernik, Galileo Galilei, Đordano Bruno govore protiv geocentričnog sustava). Jačaju gradovi kao Rim, a pogotovo Venecija.

U vrijeme kada se izrazito poštovao subjektivizam i individualizam svakoga umejtnika, toliko da je se stvarao kult genija, umjetnici su željeli da se izražavaju posebno i da pri tome ostavljaju poseban dojam na posmatrače dela. To je vrijeme kada je vladala ideja genijalnog umjetnika, pojedinca nadahnutog od Boga, koji je bio uspješan u različitim vrstama umjetnosti – univerzalni čovjek. Visoku renesansu personificiraju tri najveća umjetnika svih vremena: Leonardo da Vinči, Mikelanđelo i Rafael.

Za razliku od arhitekture ili skulpture nije se moglo inspirisati antičkim slikarstvom jer se iz antičkog slikarstva ništa nije sačuvalo i zbog toga se inspiriše antičkim reljefima. U 16. vijeku u Rimu su bile objavljene freske u Neronovoj zlatnoj palati ili Titovim termama.

Slikari renesanse rješevaju sve više probleme dubine prostora (perspektiva), i oseća se sistematski put koji sve više vodi ka traženju treće dimenzije u prostoru. Još uvek preovlađije slika u temperi. To je slikarstvo još uvek religiozne sadržine.

Kasnije 30.-40.- tih godina 15. vijeka pojavljuje se tehnika slikanja uljanim bojama koju je jedan mladi slikar iz Italije preneo iz Holandije gde je ona bila poznata. U prvom periodu teži se ka volumenu koji je bio postavljen modelovanjem i sijenčenjem da bi se dobio utisak prostora. Kasnije slikar ostavlja modelovanje da bi se prešlo na pikturalno rješavanje volumena. Slike imaju monumentalni karakter. Kasnije će se razvijati slikarstvo i u manjim dimenzijama ali sa razrađenim finim tonovima.

U značajnoj mjeri je religioznog karaktera. Bila je prilika da se pokuša uvrštavanje nekih scena iz svakodnevnog života u religiozne teme, i tako je madona sa Isusom bila predstavljana kao materinska ljubav a predstavljana su i naga tela kada je trebalo slikati Adama i Evu. Novost je objavljivanje nekih novih žanrova kao što su portret, pejzaž i mrtva priroda.

Svetitelji i Božanstva se kreću u savremenim prostorima a kasnije se gubi i oreol i stiče se utisak da su to živi ljudi. Vidimo slikari slikaju i poznate ličnosti a neretko među njih stavljaju i svoj portret, to je osvrtanje na sebe samoga i svest o sopstvenoj vrednosti. Neki slikari su se vremenom potpuno emancipovali od religiozne tematike.

U slikarstvu se upotrebljavala perspektiva - slikari su naučili da predstavljaju prostor i njegovu dubinu. Neki umetnici su radili i sa bojom i predstavljali su senke kao npr. Leonardo da Vinči. Ovaj umetnik je i različito tretirao crtež koji u renesansnoj umetnosti služi za poboljšavanje slike i studiraju se pokret, anatomija, crte lica koje izražava emocije.