Tibulo 

Jedini značajni pjesnik epohe realizma jeste Vojislav Ilić, srpski pjesnik rođen u Beogradu 1860. godine. On je bio osnivač moderne srpske lirike i tvorac verističkog izraza u srpskoj poeziji. Stvarao je u 5 faza:

1. Klasicistička
2. Romantistička
3. Realistička
4. Parnasistička
5. Simbolistička

Pjesma "Tibulo" pripada četvrtoj stvaralačkoj fazi - parnasu. Ilić je jedini nas značajni predstavnik ovog pravca, koji je nastao 1866. godine u Francuskoj. U ovom periodu u pjesmama su obradjivani motivi iz prošlosti i mitologije mnogih evropskih i istočnih naroda. Od nekoliko Ilićevih tematsko-stilskih krugova, kao što su deskriptivne, elegične i ispovijedne, satirične, rodoljubive pjesme i sl., pjesma "Tibulo" pripada istorijskim pjesmama. U njima se iznosi jedan prizor iz prošlosti uokviren opisom mjesta zbivanja.
Ilić je u ovoj pjesmi opisao zadivljenost rimskog mladića statuom boginje Venere. Taj zadivljeni rimski mladić zove se Tibulo. On ne samo da je očaran skulpturom kao skulpturom, već umjetnošću uopšte. On je zanesen ("začuđen zastade nemo") i sanjivim očima gleda tu predivnu statuu, koja je u njemu probudila mnoštvo osjećanja. Uživa u gledanju, te svoj pogled ne skida s te lijepo isklesane statue dugo. Zaboravio je na svijet oko sebe i trgnuo se iz tog "sna" tek kad "burni, cijeli grad" počinje pričati o njemu.
Iako Ilić kaže "pred hladni Venusov kip", Venera, boginja ljepote i ljubavi, za Tibula nije hladna. Ona nije samo kamena skulptura, on je nju i njenu ljepotu ozživio, učinio je od nje savršenstvo.
Iz tog razloga ga narod žali ("Nesretni Tibulo naš, bogovi neka ga štite"). Ilić je rekavsi "Tibulo nas" ukazao da je on svima drag i da ga je sustigla nesreća jer se zaljubio u kamenu skulpturu ("On ljubi hladni kam"), što je svima neshvatljivo. Ne osuđuju ga, već se samo nadaju da će ga "bogovi štititi" i vratiti na "put razuma". Oni ne razumiju Tibula, razlog njegovog danonoćnog stajanja ispred jedne obične statue. Bar tako oni misle. Građani Rima svaki dan prolaze pored nje i gledaju je kao na još jedan beznačajan predmet. Ne shvataju da je to umjetničko djelo na kojem je svaka linija, svaki oblik ili pak sijenka, značajna. Da oni čine jedan savršen spoj.
Poruka ove pjesme je da je umjetnost posebna. Može se osjetiti svim čulima i pruža uživanje. Gledanjem nekog umjetničkog djela, čovjekova duša je ispunjena i raznolika osjećanja se miješaju. Ipak, samo pojedinci mogu shvatiti čar i ljepotu nekog djela. Zato su umjetnici često neshvaćeni od ostatka naroda. Svi ih sa čuđenjem promatraju, kao i Tibula u ovoj pjesmi, ali Tibula su voljeli. Tako je i sa ostalim umjetnicima, iako "čudaci" ljudima su bili dragi.
Pjesma "Tibulo" nije pisana u strofama, tj. ima samo jednu od četrnaest stihova. Pisana je u petnaestercu i četrnaestercu. Peti, sedmi, dvanaesti i četrnaesti stih su u šestercu, a šesti u šesnaestercu.
Rima nije pravilna ali je zastupljena u cijeloj pjesmi, skoro pravilno. Rimuju se 2. i 4. stih (nemo-dremo), 5. i 7. (mlad-rad), 9. i 11. (vlasi-glasi) i 12. i 14. (sam-kam). Iz navedenog vidimo da je ovo muška rima. Dakle glasovi se podudaraju na kraju stiha u samo jednom slogu (ne-mo : dre-mo, vla-si : gla-si ...). Ritam je lagan cemu svjedoče dosta interpunkcijskih znakova i raspoloženje koje je poprilično romantično i pomalo tužno. U pjesmi je primjenjeno opkoračenje, tj. misao ne završava u jednom stihu, već se prenosi u drugi
(npr. "Tibulo, kviritima mlad, začudjen zastade nemo,
           I čudni gledaše lik ........").
Zastupljena je asonanca, ponavljanje istih samoglasnika radi postizanja zvučnog ugodjaja, ritma ili glasovnih efekata. Asonanca se može protegnuti kroz cijelu pjesmu. Ako se na početku ponavlja riječ, onda je to glasovna anafora, koja postoji i u ovoj pjesmi. Ilić je ponavljao samoglasnik i, ali i u funkciji riječi (veznika). Postigao je melodičnost u pjesmi i drugačiju intonaciju što, zajedno sa ostalim stilskim figurama, doprinosi ljepoti djela.
Na ovaj način Vojislav Ilić je stvorio djelo vrijedno naše pažnje. On je preko mladog rimskog sanjara i velike umjetničke duše pokušao pokazati svu ovu ljepotu umjetnosti.
Umjetnost je besmrtna, vječna i bezvremenska ljepota koja je oduvijek očaravala ljude, neke više, a neke manje. Pojedinci uopšte nisu razumijevali, a opet pojedini su pronalazili smisao života u njoj, kao naš Tibulo. Dar za umjetničko stvaranje koji čovjek posjeduje je jedno od najljepših ljudskih karakteristika, svojstvena samo njemu.
 

NAZAD