Doba progona i stradanja

Iste godine , 1931. , kad je nacionalsocijalizam trijumfovao u Njemackoj , išcezli su ljubavnici sa Chagallovih slika . Zamijenile su ih dramaticne , socijalne i religijske kompozicije . Chagall , koji je obicno bio najmanje politicki angažovan medu slikarima , nije više mogao žmiriti pred opasnosti koja se nadvila nad njim , nad njegovim narodom , nad cijelim svijetom . 1933. , pri posjeti Poljskoj , zastrašujuci izgled varšavskog geta uvjerio je Chagala da je nestala slika židovstva kakvu je on ponio iz djetinjstva , kao mirnog , udobnog svijeta , izolovanog od svjetskih zbivanja , koji kao da još živi u prošlim vremenima . Tada su , po prvi put , društvena zbivanja pronašla odjek na Chagallovim platnima .

Sva dubina patnje i stradanja prikazana na «Bijelom raspecu» iz 1938. , Chagallovom ekvivalentu Picassovoj «Guernici» , daje ovoj slici snagu ikone . Vijekovima stara pojava progona i stradanja Židova , koja se opet ponavljala pred Chagallovim ocima , ali i stradanje cjelokupnog covjecanstva , otjelotvoreno je u liku raspetog Krista . Prizori terora i bijega grupisani su oko ovog centralnog motiva . Nacisticki vojnik spaljuje sinagogu , kuce gore u plamenu , zbunjeni i ocajni likovi iz starog zavjeta lebde iznad Krista , izbjeglice u camcu dozivaju u pomoc , Ahasver , «lutajuci Židov» , prolazi u tišini , gazeci preko zapaljenih svitaka Tore . Medutim , snop svjetlosti prodire iz visene , osvjetljavajuci bijelu Hristovu figuru sa koje su išcezli svi znaci patnje . Snaga vijekovima starog autoriteta , Hrista Spasitelja , pretstavlja nadu u izbavljenje . Blaga ironija s kojom je Chagall obicno pretstavljao svoje sunarodnike potpuno je išcezla na ovoj slici , slici ljudske patnje , nad kojom sve rijeci djeluju suvišne i neprikladne .

U proljece 1940. nacisticka Bjemacka napala je Francusku . Chagall je sa porodicom našao privremeno utocište u Provansi , medutim , kad je nakog kratkotrajnog rata Francuska kapitulirala i bila podijeljen izmedu nacista i kolaboracijske vlasti , položaj Chagalla , kao Jevrejina i kao umjetnika cije su djelo nacsti smatrali izopacenim , postao je krajnje nesiguran . Bio je i uhapšen , medutim je pušten zahvaljujuci americkoj intervenciji i 1941. uspio je brodom otputovati za Ameriku . Dok su stotine hiljada njegovih sunarodnika mucene i ubijane u koncentracionim logorima , Chagall je , zahvaljujuci svojoj slavi , mogao mogao racunati na pomoc americke javnosti .

Istog dana kad je Chagall doputovao u Njujork , gdje ce stanovati nekoliko narednih godina , Njemacka je napala njegovu domovinu Rusiju i uskoro osvojila Vitebsk . Iako se našao van neposredne opasnosti , Chagall je sa strepnjom pratio strašne dogadaje u Evropi , a 1944. snašla ga je i nova nesreca , nagla i iznenadna Bellina smrt Mracno raspoloženje , koje je preovladavalo na slikama posljednje faze francuskog perioda , zadržalo se i dalje na njegovim platnima . Medutim , cini se da je snaga «Bijelog raspeca» bila tolika da joj se ništa više nije moglo dodati . Kao da je neprekidno trajanje nesreca i stradanja otupilo intenzitet Chagallovog saodjecanja . Vecina slika iz ovog perioda ostavljala je utisak vec videnog . Problem samoponavljanja , koji se još ranije javljao kod Chagalla sad je postao izraženiji . U sadržajnom smislu njegove slike nisu donosile mnogo novoga . Naime , Chagallovi slikarski motivi , neprekidno ponavljani , dobijali su sve vecu samostalnost , postajuci nešto poput gotovih obrazaca , koje je Chagall na novim slikama samo razlicito kombinovao . Poput najoriginalnijih jezickih metafora koje usljed ceste upotrebe postanu obicne fraze , taku su i Chagallovi simboli vremenom izgubili prvobitnu snagu . Samo je Chagallova vještina i inventivnost u vladanju formalnim elementima , prije svega bojom , davala posebnost svakoj pojedinoj slici i u tom smislu Chagall se na neki nacin približio apstraktnim slikarima .

1947. dovršio je sliku «Pali andeo» , na kojoj je zapoceo raditi više od dvadeset godina ranije . Ta slika pretstavlja završnu rijec na Chagallovu hroniku rastuceg nasilja u svijetu . U izvjesnom smislu ona sumira dotadašnje Chagallovo stvaralaštvo . 1923. na slici su bila samo dva lika , andeo i bradati Židov koji nosi svitak Tore . Kasnije je Chagall jedne preko drugih dodavao motive koji su oznacavali njegova iskustva iz rata , progona i egzila . Njihov totalitet i opseg njihovih asocijacija ovaplocuju Chagallovo dugogodišnje nastojanje da pronade univerzalno važecu formulu koja bi iskazasla cjelokupno njegovo iskustvo .

Neposredno po dovršetku ove slike Chagall se ponovo , ovaj put , zauvijek vratio u Francusku .