Medju velikim umjetnicima dvadesetog vijeka nekoliko je individualista cije se djelo opiralo svakom pokušaju da bude svrstano u bilo koji pravac . iako su u pojedinim etapama svog stvaralaštva «drugovali» s pojedinim pravcima oni su ipak ostajali svoji . Medu njima , svakako jedan od najznacajnijih je Marc Chagall . Chagall je u svojoj autobiografiji , a najrecitije cjelokupnim svojim djelom , branio shvatanje da je umjetnost najljepši govor covjekove duše , da ona po samoj svojoj prirodi mora biti subjektivna , da mora biti odraz jedinstvene i neponovljive duše onog koji je stvara , i odraz njegovog subjektivnog doživljavanja svijeta .
Chagall je imao izuzetan dar da preuzima spoljašnje manire slikarskih pravaca koji su bili dominantni u odredenim periodima njegovog života , ali da im u svojoj licnoj interpretaciji potpuno oduzme onaj smisao i znacenje koje su prvobitno imali . Zapravo , po samom svom shvatanju umjetnosti on je bio sušta suprotnost impresionistima , kubistima i svim ostalim «formalistima» .
Na prirodu Chagallovog stvaralaštva najviše je utjecalo djetinjstvo provedeno u ruskom provincijskom gradu Vitebsku , medu Rusima-mužicima i Jevrejima (Chagall je bio Jevrejin) . Ne samo da je Chagall osjecao duboku , sentimentalnu privrženost svome zavicaju , koji je postao jedan od njegovih prepoznatljivih slikarskih motiva , vec je atmosfera tog djetinjstva , ispunjena ruskim narodnim bajkama i jevrejskim obredima i tradicijom , u velikoj mjeri oblikovala Chagallovo fantasticno , pomalo djetinje naivno , izrazito poetsko shvatanje i doživljavanje svijeta , a samim tim odredila i najznacajnije osobine njegovog slikarskog djela , prožetog fantazijom , folklorom , osjecajem za tajnovito , natopljenog osjecanjima , simbolicnog , bliskog poeziji . Chagallovo je stvaralaštvo odraz životnog stava da se u ime pjesnickog smisla treba opirati banalnosti realnog svijeta . Zbog toga je i nazvan najvecim pjesnikom medu slikarima .