RAZVOJ BUDIZMA
Jezgro budisticke etike dato je u Budinoj besjedi u Benaresu. Tu se najprije daje pogled na covjeka, na njegov polozaj u svijetu I na osnovne karakteristike ljudske egzistencije, koje nuzno proizilaze iz ukljucenosti covjeka u tok zbivanja, pa se tek onda izvode osnovne norme ponasanja. Za Budu osnovni "egzistencijal’’, osnovno osjecanje covjeka u svijetu je bol. A posto je za Budu bol nesumnivo negativna pojava,potiskivanje I suzbijanje bola je osnovna norma budisticke etike.Ono sto covjek jeste I ono kako covjeku jeste u svijetu Budi neposredno ukazuje na ono sto covjek treba da radi,da bude.Na prvi pogled takva eticka doktrina je lisena uzvisenosti ukazivanja na visi covjekov zadatak,strogosti cime se odlikuju mnoge eticke doktrine.Ipak,ona sadrzi te osobine,a prije svega osobenu humanisticku toplinu mada je iskazana cesto na sholasticki nacin,koji prigusuje toplinu,neposrednost izraza.
U prvim svojim vjekovima budizam je u sustini bio monaska zajednica,sangha.Budi nije bio odredjen nikakav nasljednik,niti je on bio potreban iako je bilo izuzetno postovanih starina(dhama)poput Saripute I Mogalane.Buda je slovio kao uzor I ucitelj dhame,dhama je bila vjecita,I njoj je monaska zajednica dugovala podanicku pokornost.Tvrdi se da je sam Buda,prije nego sto ce umrijeti,ostavio zadatak monasima da od dhame nacine svog vodju.