U nastojanju da se definiše roba, postupa se na različite načine. Naprije se kaže da je ona korisna stvar koja je sposobna da podmiri neku ljudsku potrebu, jer ako nije korisna stvar, tj. ako nema upotrebnu vrijednost, ona ne može biti roba. Međutim, iz ovoga ne treba izvesti zaključak da svaka korisna stvar, tj. svaka upotrebna vrijednost, mora biti roba, jer, npr. i vazduh na otvorenom prostoru zadovoljava određenu ljudsku potrebu, ali on nije roba.
Stoga se obično napominje da je roba takva korisna stvar, tj. upotrebna vrijednost, koja je proizvod ljudskog rada. Ali ovo samo po sebi nije dovoljno za definisanje robe, prosto zbog toga što svaki proizvod ljudskog rada koji je sposoban da podmiri neku ljudsku potrebu ne mora biti roba. Tako npr. upotrebne vrijednosti koje neposredni proizvođači proizvode za podmirenje sopstvenih potreba nisu robe.
Zbog toga se precizira da je roba takav proizvod ljudskog rada koji ima upotrebnu vrijednost za druge, a ne za njihovog proizvođača.Međutim, i ovo je samo djelimično tačno, pošto svaki proivod ljudskog rada koji ima upotrebnu vrijednost za one koji ga nisu proizveli ne mora uvijek biti roba. Npr., proizvodi kmetovog rada koje je trošio feudalac imali su upotrebnu vrijednost za njega, ali nisu bili roba, jer ih je on dobio od kmeta, ne dajući za njih nikakvu protivvrijednost.
Iz svih tih razloga izgleda da je najadekvatnije rećI da je roba takva upotrebna vrijednost, tj. takav koristan prizvod ljudskog rada koji je proizveden zato da bude razmjenjen,tj. sa ciljem da se za njega dobije odgovarajuća protivvrijednost.