Proljeća Ivana Galeba - roman toka svijesti

Krajem XIX i početkom XX vijeka shvatanje prirode književnog djela i umjetnosti uopšte mijenja se. Budući da književnost proizlazi iz ljudske potrebe za stvaranjem i u direktnoj je vezi sa suštinskim pitanjima u životu, uzroci izmijenjene svijesti kod književnih stvaralaca, dakle, potiču iz promjena u društvenom životu.

U tom periodu slika svijeta umnogome se mijenja. Iako društvo teži ka globalizaciji, tj. prividnom povezivanju na svim nivoima, kako na privrednom (stvaranjem svjetskog tržišta), tako i na nešto višem - na nivou umjetničkog stvaralaštva, ono što se gubi u tom periodu je integralnost društvenih zajednica, tj. primarne veze između ljudi. Novine koje dolaze neposredne su posljedice takvih zbivanja. Zbog toga se javlja individualizacija i fragmentalni pogled na svijet koje uzrokuje radikalni preokret u poimanju književnosti.

Svaki od književnih oblika pretrpio je izmjene u cilju prilagođavanja novoj ljudskoj svijesti, a izuzetak nije ni roman, jedan od najpopularnijih načina izražavanja. Roman gubi ulogu koju je imao prije toga. Ne definiše se strogo, kao što je to bio slučaj sa klasičnim romanom, čije se odlike više ne smatraju savršenim putem za traženje idealnih formi, u koje bi se mogle uklopiti misli, tj. formi koje bi bile funkcionalne i podređene poruci. Prozno književno tkivo koje podrazumijeva opširnu priču sa mnogo epizoda koje prate život junaka, nije više cilj stvaraoca. Nove forme u većoj mjeri odgovaraju razbijenoj i rastrganoj svijesti modernog čovjeka, njegovom psihičkom stanju i reakcijama na potisnuta osjećanja koja čovjek više nije sposoban da iskaže, jer napredno društvo, koje se sve više udaljava od svojih korijena, nije više spremno za povratak na prijašnji stepen tretiranja pojedinca.

U tom periodu dolazi do popularizacije Zigmunda Frojda i njegovog "Uvoda u psihoanalizu" iz 1910. godine, što utiče na pisce da postanu svjesni jednog veoma važnog faktora u životu - ljudske psihe. U jednom od svojih djela Frojd je posebnu pažnju posvetio psihologiji književnih likova. To djelo nosi naziv "Iz kulture i umjetnosti" i u njemu stoji: "Kaže se da pisac treba da se kloni dodira sa psihijatrijom i da ljekaru prepusti opisivanje patoloških duševnih stanja. U stvari, nikad nijedan pravi pisac nije poštovao tu zabranu. Prikazivanje duševnih stanja domen je pisca. On je stalno bio preteča nauke, pa i naučne psihologije".1

Otprilike u isto vrijeme, u djelu "Principi psihologije", američki psiholog Viljem Džejms dao je prikaz psihologije misli. Upravo je Džejms autor termina "tok svijesti"2 iako se korijeni "toka svijesti" mogu naći i kod Edgara Alana Poa, te Remboa i Bodlera, u njihovim ispovijestima koje liče na buncanje i naizgled su nepovezane, a posebno kod nadrealista, koji brišu granice između svjesnog i nesvjesnog, tj. između JA i NAD-JA.

Po mišljenju Viljema Džejmsa, svijest se sastoji od dvije komponente, a to su ono što smo doživjeli i ono što doživljavamo. Međutim, ni te dvije koordinate duha nisu uvijek usklađene. One se mijenjaju, kako pojedinačno, tako i na višem nivou - njihovo jedinstvo je, takođe, veoma promjenljivo, a izmjene ne uslovljava čovjek sam, već vrijeme i mnogobrojnost i sličnost podataka. Zbog toga naša svijest je sadašnjost koja se sastoji iz prošlih događaja. Uhvatiti, dakle, jedan trenutak i izdvojiti ga iz svijesti pri mirovanju duha, kada se recepcija zanemari, znači otkinuti dio naše prošlosti i pretvoriti ga u ono što po hronološkim karakteristikama nije - našu sadašnjost.

Upravo na tim osobenostima se zasniva roman "Proljeća Ivana Galeba" Vladana Desnice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Roman Vladana Desnice je tipičan predstavnik modernog romana. On sadrži vrlo malo onoga čime se isticao roman prije njega. Jedna od prvih asocijacija na moderni roman koja se javlja jeste "tok svijesti", te se jedna skupina ovakvih romana zove još i "roman toka svijesti".

Ivan Galeb, glavni junak romana "Proljeća Ivana Galeba" je ujedno i vodič kroz događaje. Specifičnost njegove ličnosti je ta koja omogućava čitaocu da se hrabro i nepopustljivo nosi sa zbivanjima, sve do posljednje stranice. Ivan Galeb je, na prvom mjestu, intelektualac, svestran čovjek kome niti jedan segment ljudskog života nije u potpunosti stran. Nije puka slučajnost činjenica da je Desnica odabrao ličnost upravo ovakvog profila, jer samo se kroz oči i uši intelektualca mogu čitaocu prenijeti svi detalji koji sačinjavaju život, jer on opaža više nego običan čovjek. Tako pisac može da nadomjesti ono što namjerno nije dao, tj. objektivnu stvarnost. Ako ti utisci treba da se obrade, te izlože čitaocu u jednoj opipljivoj i stabilnoj formi, opet za to biramo čovjeka čije su misli kristalno jasne, a riječi tečno izgovorene. Jedino na taj način možemo gotovo u potpunosti spoznati spoljašnje uslove u kojima likovi djeluju, te upoznati ih što bolje u cilju zadovoljenja našeg čitalačkog poriva. Ivan Galeb posjeduje i druge značajne osobine, osim samog, najužeg intelekta, koje ga čine ovakvim kakav jeste: pronicljivim, ali istovremeno i zatvorenim u vlastitom svijetu. Pisac je zamislio Ivana Galeba upravo kao nemoćnog i starog, kao nekog ko "lakše pamti raspoloženja i stanja od zbivanja i događaja." NJega razaraju unutrašnje protivrječnosti, te zbog toga on "nema snažno izraženu volju" i samim tim, "ne čezne za akcijom".3 Upravo da bi forma bila funkcionalna, pisac svjesno izbjegava sve što liči na klasičnu radnju. Roman je, zbog toga, podijeljen na poglavlja koja su, po pravilu, veoma kratka i nisu međusobno tijesno povezana "nitima" radnje, a u kojima Ivan Galeb jednostavno živi i misli.

Naime, Ivan Galeb ima veliku moć opažanja koja je primarna u njegovim meditacijama, iz kojih on izvodi čitave teorije, najčešće o psihičkom životu čovjeka (npr. teorija o licu spavača). Ivan Galeb zapaža izgled čovjeka koji spava. On ima dovoljno vremena i "vjerodostojnih" argumenata da iz toga izvede zaključak koji ovako glasi: "Tek u snu, kad je iskopčana poluga volje, kad je naše tijelo bez obrane, prepušteno na milost i nemilost okrutnosti tuđeg oka i tuđe radoznalosti, obezoružano kao bogalj koji je pred spavanje iskopčao protezu, kad se s naših lica sapere njihov zaštitni izraz - kako li tek tada bijedna izgleda ljudska mašina", te dodaje da "lica spavajućih" treba da budu pokrivena maramom, baš kao i lica umrlih.4 Zaključci, proizvodi njegovih razmišljanja nisu, međutim, prikazani spoljašnjem svijetu. Čini se da on okolinu koristi za usavršavanje sopstvene misli, koja nema s kim da bude podijeljena, osim sa čitaocem, kojem se tom prilikom daje mogućnost da razumije tok romana, a samim tim i tok svijesti Ivana Galeba. Osim toga, on je umjetnik, tragičnim slučajem spriječen da ostvari život muzičara u njemu. Međutim, on kao i da se ne kaje zbog toga, jer sam sebe nije smatrao vrsnim sviračem violine, te se upušta u kritičko analiziranje sebe, svoga odnosa prema muzici i sumnja u širinu svoga domena kao muzičara. Za te misli on ne traži ni potvrdu, ni osudu od njegove okoline, pa ih čitalac prihvata u njihovom izvornom obliku, ne sumnjajući u njihovu vjerodostojnost.

U ovoj vrsti romana javlja se pojam "subjektivne perspektive". Čitalac, dakle, ne može da zna ništa više nego što može da zna svijest glavnog junaka, a njegova svijest zapravo je selektovala podatke iz prošlosti (na koje najčešće asocira sadašnjost) i prikazala ih kao objektivne. Upravo u tome se krije suština romana "toka svijesti".

Za ovaj roman nemoguće je ne povezati još neke pojmove, kao što su JA-forma, unutrašnji monolog tj. skretanje ka unutra5 i tačka gledišta, koji su karakteristični za njega.

JA-forma jedan je od načina pripovijedanja i znači pisanje u prvom licu. U psihološkom romanu mi pisca nigdje ne vidimo, jer informacije primamo njegovim čulima, saosjećamo s njim, pa čak se u određenim trenucima, kada nam je dovoljno blizak, identifikujemo sa njim. I, odjednom, MI ležimo u bolničkom krevetu, čekajući operaciju.6 Naime, dok čitamo ovaj roman MI se nalazimo u svijesti glavnog junaka, jer vrijeme, zbivanja i stvari mogu da postoje jedino u svijesti, nikako izvan nje. Međutim, tu nam se nameće još jedna misao, a to je da se sjećanja iz djetinjstva Ivana Galeba u njegovu svijest projektuju, ali u izmijenjenom obliku. Zbog toga zaključujemo da je on, nesvjesno, promijenio te uspomene onako kako se to od njega očekuje u datom trenutku. One su "stavljene u službu neke kasnije težnje", te se, u tom obliku, ne mogu strogo odvojiti od fantazija.

Zbog toga dolazimo u veliku nedoumicu, pitajući se da li je roman "Proljeća Ivana Galeba" autobiografija Vladana Desnice, ili je on uspio da sa distance govori o drugom liku, kao da nije fiktivan, već veoma blizak Desnici.

Unutrašnji monolog je ono na čemu počiva ovaj roman. Sastoji se u književnom izražavanju podsvjesnih procesa, gdje misli i osjećanja nemaju pravolinijski tok, već se zaustavljaju, kreću sporo ili brzo, ili se pak vraćaju, u zavisnosti od jačine njihovog dejstva na subjekta mišljenja. Ivan Galeb nastoji da uhvati misli, ali one ne miruju, jedna asocijacija za sobom vuče drugu, druga treću, i tako redom. "Misao hita takvom strmoglavom brzinom da nas privodi zaključku pre no što smo u stanju da je zadržimo. Ili ako nam je namisao dovoljno hitra, pa je ipak zadržimo, ona smesta prestaje biti ono što je bila. Kao što se kristal snežne pahuljice, kad se nađe u toploj šaci, pretvara u kap vode, tako, umesto da smisaonu vezu uhvatimo na njenom putu ka određenom nazivu, mi smo u stvari uhvatili nešto stvarno, obično poslednju reč koju smo izgovorili, i to statički, pošto su njena funkcija, svrha i posebno značenje u rečenici potpuno isparili. Svaki pokušaj introspektivne analize u ovakvim slučajevima u stvari liči na pokušaj da se zgrabi čigra da bi se uhvatilo njeno kretanje ili da se svetlost upali dovoljno brzo da bismo videli kako izgleda mrak." 7

Tačka gledišta (eng. "point of vienj") je, u stvari, odnos autora prema djelu. U ovakvom romanu, gdje pisac kao lik istovremeno ne postoji, ali njegova razmišljanja prožimaju cijeli roman i određuju ga, od čitaoca se traži da sam raspoređuje kockice u mozaiku da bi dobio pravu sliku, tj. da spaja rasute podatke u skladnu cjelinu iz koje će moći shvatiti život junaka ( u ovom romanu zaista je obuhvaćen život Ivana Galeba, od najranijih uspomena, do zrelog doba i razmišljanja o budućnosti).

Dakle, Ivan Galeb je intelektualac i umjetnik, izuzetne čulnosti i senzibilnosti, sklon meditiranju i uopštavanju: od pojedinačnih vrsta ponašanja i psihičkih stanja individue, on se kreće ka opštim životnim zakonima i stvara teorije o njima. On je, sam po sebi, analitičke prirode, a kada se tome doda još i činjenica da leži u bolničkoj sobi, sam i bolestan, znatno se povećava njegova sklonost za raščlanjivanje svega. "Budući da mu je uskraćena sloboda djelovanja, njemu ne ostaje ništa drugo nego da "prostorno-vremenske relacije prevladava prekapanjem po vlastitim uspomenama".8 Kao rezultat toga, na površinu izlaze sjećanja koja nisu najvažnija za njegov život. Često ne saznajemo ništa konkretno vezano za Galebov život, opisani događaji ne govore nam o prekretnicama u životu. Međutim, to ne znači da su oni besmisleni. Oni su, ipak, karakteristični, jer svaki oslikava detalje iz života koji su, mnogo više nego što se čini, uticali na njegov razvoj. Sam Ivan Galeb je svjestan toga: "I uopće, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama pobudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vrijeme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu." 9 U takvim uslovima čovjeku je nemoguće da nađe neki predmet, ili osobu iz spoljašnjeg svijeta na koju bi usredsredio svoju pažnju, pa da ne tone u usamljenost i depresiju. Ivan Galeb se, usljed toga, povlači u sebe i tu stvara nove uslove za unutrašnji život koji su u vezi sa spoljašnjim utoliko što im ovi pružaju povod za oživljavanje uspomena. Pretpostavimo da Ivan Galeb u normalnom stanju, stanju koje podrazumijeva obavljanje svakodnevnih, uobičajenih poslova nikada ne bi dozvao u sjećanje toliko detalja, naizgled beznačajnih, ali: "Mnogo je manje slobode i slučajnosti u duševnom životu no što smo skloni da poverujemo. Možda i nema nikakve. Ono što u spoljnom svetu nazivamo slučajnošću, kao što je poznato, počiva na zakonima i ono što u duševnom životu nazivamo slučajnošću, počiva na zakonima koje tek naziremo."10

Zar se od Ivana Galeba može očekivati nešto drugo? Kad čula otupe, šta mu preostaje, osim povući se u svijet gdje mu ona nisu potrebna. U njegovom slučaju, monotoniju bi rastjerao čak jedan jedini oštar zvuk: "Mrtva tišina. Kao da se sve iselilo ili pozaspalo. Da je otkuda dašak vjetra pa da zalupi naka vrata! Da nešto padne, da se nešto stropošta! Gotovo me podilazi napast te bih prstom malo-pomalo gurao poslužavnik s karafom vode i s čašom, ili bar knjigu po staklenoj ploči mog noćnog ormarića. Gurao bih minimalnim naporom, gustirajući polagano, sve do tačke kad će prevagnuti - pa trasss! Jedan zvuk - i odmah olakšanje."11 U svijetu u kome trenutno živi, Ivanu Galebu mnogo ne znači stvarno, mehaničko vrijeme. Za njega postoji samo njegovo, subjektivno vrijeme koje on sam uslovljava.

Osnovna strukturalna komponenta djela ovdje je reminiscencija (lat. "reminiscor" - dozvati u sjećanje, prisjetiti se). Ona podrazumijeva evokaciju prošlosti, tj. oživljavanje u svijesti onih pojava koje su izgledale zaboravljene. Reminiscencija mijenja tok radnje. Osnovna nit ostaje prisutna, ali je diskontinuirana i poput ponornice se pojavljuje na pojedinim mjestima i opet ponire, a sasvim je neizvjesno kada će se opet pojaviti. Osim toga, ta rijeka svijesti ima mnogo pritoka. To su razne digresije i analize, koje zapravo i Ivan Galeb podržava. Nakon jednog od njegovih razmišljanja, on kaže: "Eto sam opet odlutao! Na svakom ćošku pobjegnem sam sebi s lanca. Stalno mi se mrsi i prekida nit. To mi je stara mana, još iz djetinjstva. Vječito su me korili zbog te ‘niti’. Kao da je ‘nit’ ono najvažnije i najbitnije što čovjek čovjeku ima da saopši. I činilo mi se da baš u tim ‘digresijama’ leži i sama suština onoga što želim da iskažem." 12

Upravo ove digresije nameću se samom piscu i tjeraju ga da stvori roman bez fabule. Kada bi imao čvrstu fabulu, a uz to i spomenute digresije, iako vjerovatno jednako uspješan, ovaj roman ne bi ni izbliza bio tako specifičan.

Između sadržaja u romanu, datih kao niz snimaka, postoji asocijativna veza. Galebova svijest slobodno luta kroz različite periode njegovog postojanja, od dana kada je postao svjestan sebe i svoje okoline, do dana kada to stavlja na papir. On, pri tom, u glavi, namjerno ili ne, vrši povezivanje prošlosti i sadašnjosti, te pravi sintezu segmenata iz cijelog života. U djetinjstvo se vraća tražeći sam početak uzroka koji su zaslužni za formiranje njegove ličnosti. Postavlja se, međutim, pitanje vjerodostojnosti tih sjećanja, jer su ona sada stavljena u službu njegovih sadašnjih težnji i osjećaja koji su izuzetno jaki, ali tužni i on o njima govori sa sjetom. Dakle, moguće je da su njegove uspomene izmijenjene, falsifikovane i njegova svijest ih prilagođava sadašnjem stanju.

Dok leži u bolnici, Ivan Galeb se suočava sa samom smrću. On je gleda kako odnosi živote u nepovrat, ne ostavljajući ništa iza sebe, kao da čovjek ni postojao nije, jer tragovi umrlih postoje sve dok žive sjećanja na njih. On posmatra njen dolazak, to mučeničko iščekivanje bića da postane ništa, a veoma joj je blizu i sam. U takvim trenucima on, po svemu sudeći, sumira životna iskustva. Ivan Galeb kao da stoji na mostu ispod kojeg protiče njegov život. Kao čovjek koji vidi svoju smrt veoma blizu, Galeb doživljava neobično živo sjećanja.

Ta pojava se u psihologiji naziva hipermnezija. Međutim, izvjesno je da to nije slučaj kod Galeba, barem ne u tako izraženom obliku, ali ni njegovo ponašanje nije izuzetak od zakona koji važe za sve ljude. Vrijeme provedeno u bolnici ne pruža bolesniku mogućnosti da se otme utisku da je smrt neminovna i nikog ne zaobilazi. Tražeći izlaz iz toga, Galeb se okreće ka djetinjstvu, ka korijenima svoga bića, jer je ono suprotnost smrti. Galebov životopis, zbog toga ne sadrži logički i hronološki red događaja u pravom smislu riječi. Ipak, njegova hronologija nije fikcija, ona je njegova istina i jedina za koju on zna. Pisac, zato, namjerno izbjegava sve što makar izdaleka liči na klasičnu radnju, o čemu govori i podijeljenost romana na kratka poglavlja, od kojih svako ima svoje značenje. Zbog takve kompozicijske organizacije, ovo književno tkivo čini se heterogenim, ali zbog postojanja osnovne "niti" ono ima savršen smisao i čini skladnu cjelinu.

            U jednom trenutku Ivan Galeb ovako razmišlja: "Da ja pišem knjige, u tim knjigama se ne bi događalo ama baš ništa. Pričao bih i pričao što mi god na milu pamet padne, povjeravao čitaocu, iz retka u redak, sve što mi prođe mišlju i dušom. Ćaskao bih s njim. Ako uopšte ima poezije, tad je poezija ono na što naša misao i naša senzibilnost naiđu lutajući pustopašicom. Upregnute pod bilo šta, vođene bilo kojom ucrtanom stazom i uperene na bilo kakvu poentu, one teško nailaze na pravu poeziju." 13 Iz toga se jasno zaključuje da Ivan Galeb osjeća važnost življenja bez okova, bez zamišljenih pravila i propisa po kojima se čak i knjige pišu. Važno je ono što je u nama, ono što mi smatramo da je stvarnost.

"Pa što onda ako Mama-Jumba objektivno ne postoji? " 14