Infantem aptitudum cum te natura crearit

Pošto te je priroda stvorila kao nadareno dijete, ne zaboravi da strpljivo snosiš breme razlike.

U starim vremenima stvaranje umjetničkog djela značilo je imati božanski dar i nadahnuće koje u sebi nosi tajnu.

Otuda se u djelima antičkih vremena javlja obraćanj muzama,bo‘anskim bićima koji bi nadahnuli ili pomogli pjesniku da opjeva određene događaje, predmete , misli, osjećanja pa čak i ljudske sudbine.
To stvaranje predstavljalo je zanos podaren od  Boga, a stvaralac je bio biće koje taj dar prima i kao prosvjetljenje " širi"  dalje.Stvoriti znači dati ‘ivot nečemu, nekom biću,a kroz vjerovanje da je Bog stvorio čovjeka i svijet, stvaralac je ustvari bio "tumač bogova".

"Jer svi pravi pesnici sve te svoje lepe pesme ne pevaju svojom umešnošću nego u stanju zadahnuća i zanosa...Pesnici nam zaista kažu da oni sa medonosnih izvora i iz nekih Muzinih vrtova i dolova usisavaju svoje pesme, te ih nama donose kao pčele, leteći kao i one same. I oni istinu govore. Jer pesnik je naročito biće : on je lagan krilat i svešten i ne može pevati pre nego bude ponesen zanosom, pre nego bude izvan sebe i svog mirnog razuma; ali dokle god ima to dobro ( tj. mirni razum ) , on , kao svaki čovek , ne može pevati ni proricati." 

Tako da se nadahnuće prenosi od božanstva na pesnika a zatim na čitaoca,  i svi se oni nalaze pod uticajem tog božanskog i čudnog čime je pesničko delo ozareno. Pesniku pomaže božanska snaga koja ulazi u njega, a preko njega na delo pa i slušaoce ili čitaoce. 
Mit kao prvobitna priča o postanku čovjeka, zajednice i uopšte bivstvovanju prvo je svjedočanstvo i o tome da je čovjek prepoznao sebe u kosmosu, da je spoznao tajne vezane za sebe i potrebu za integralnošću. Neki mitovi prevazilaze obrede i običaje da bi se suočili s pitanjima i teškoćama ljudskog ‘ivota uopšte.
Kako mitovi objašnjavaju postanak svijeta,porijeklo ljudskog roda,‘ivotinja i biljaka,kako je čovjek došao do vatre,kako su nastali rad, starost, bolest i posljednji neprijatelj-smrt oni opravdavaju trenutno stanje stvari,svijet kakav  jest.
NJihova praktična funkcija nije bila toliko u zadovoljenju znati‘elje, koliko u ubla‘avanju nesreće,boli i patnji slikovitim i zadovoljavajućim objašnjenjem svijeta i čovjekova polo‘aja.
Za simbolički pristup mitologija je način mišljenja i pjesnički način komuniciranja , a značenje se tra‘i  ispod površine mita.  
U mitu su korjeni umjetnosti i nauke kao potvrda da je njihov cilj otkrivanje istine, suštine i prirode čovjeka.
 Taj cilj uvijek ostaje prisutan i nepromjenjiv iako su se vremenom, pogledi na stvaraoca i prirodu mijenjali.
Sa nadahnućem i pomoću muza, kao dotad  jedine inspiracije, pojavljuje se i pojam svjesnog djela bića kao potreban dar ili talenat za stvaranje.  Taj talenat je stvaraoca udaljio od običnog i svakidašnjeg.
To da pojedinac posmatranjem uočava ono što drugima izmiče, da ima moć mašte i invencije kojom bi jasno i uspješno dočarao ljude i slike, i samu poentu svog kazivanja, čini ga upravo talentovanim, čini ga pjesnikom ili slikarom, a iznad svega umjetnikom. Taj umjetnik ima suštinski čovjekov odnos prema spoljašnjem svijetu i sebi.  
Naime on svijet osjeća, do‘ivljava ga i u stanju je da ga oblikuje, odnosno da stvori jedan sasvim novi , do tada nepostojeći svijet maštovitih slika, zvuka i oblika. Cilj ovih djela je što se kroz njih čovjeku pru‘a jedno u čulnim slikama neobično izra‘eno zadovoljstvo i u‘ivanje. U oblasti morala čovjek pomoću savjesti i volje nastoji da svoje ponašanje u društvu uskladi s interesom odr‘anja ljudske zajednice.
U umjetnosti, međutim, dolaze do izraza čovjekova mašta i sposobnost čudesnog povezivanja stvari i pojava, izmišljanja novih slika i oblika koji pru‘aju veličanstveni prizor našoj čulnosti, u‘ivanju i osjećanjima.
Za do‘ivljaj umjetnosti treba imati posebno osjećanje . Ako čovjek to ne posjeduje, njemu umjetnost ne mo‘e ništa saopštiti, kao što se ni slijepom čovjeku ne mogu pokazivati vidici.
Umjetnost  je najisključivija tvorevina ljudskog genija, pošto za nju nijedna  definicija nije dobra ni dovonjno tačna. Tako isto i nikakvo tumačenje za nju nije potrebno.
LJepota i božanstvo se ne daju izraziti riježima  a umjetnik jedini uspjeva da naĐe riječi i da se priblži tim nepristupačnim i neizrecivim veličinama.

"Umjetnost se ne daje objasniti nego samo osjetiti. U tome je ona superiornija od svih tvorevina ljudskog genija. Jedino se ona poziva na forme misli koje nisu opšte i svačije, nego privilegija izvjesnih priroda koje su zatvorene u sebe i u svoju tajnu. "

A stvaranje je za umjetnika najveći smisao trajanja i njegov ‘ivot bez umjetnosti u koju neizmjerno vjeruje ne mo‘e se ni zamisliti.
U to ime on je spreman na najveća odricanja i svaku moguću ‘rtvu .
Ipak čitač dolazi do spoznaje da sama umjetnost mo‘e trajati i jedino imati smisla ako neko u njoj nalazi neki smisao, ako razumije to što umjetnik stvara.
 Na putu razumjevanja dvije ličnosti, u slučaju pisac i čitalac , pored neshvaćenog  umjetnika, jedan od rijetkih posvećenih u ljepotu i smisao djela, mora takođe da bude neko ko ne pripada svijetu svakidašnjice.
A pošto taj svijet ne shvata niti mari za umjetničko djelo, onda ni onaj ko ga čita,prihvata pa se čak i ve‘e za njega, ne mo‘e biti prihvaćen.  Zašto se  umjetnici outđuju i  ostaju neprihvaćeni?
Mo‘da upravo jer je umjetnost predstavljanje prirode putem imaginacije tj, da se umjetnost sastoji u destrukciji prirode kao stvarnosti i njenog vaspostavljanja kao proizvoda moći  mašte.
Ili možda i zbog činjenice da kao odabrana bića vrše misiju Boga tj. nečeg višeg i nadhnutijeg. Ili se mogu tražiti dublji razlozi za utilitarnost  božanstva, u smislu vječne vlasti nad  ljudima.
"Jer kroz sva ta posredovanja Bog vuče ljudsku dušu kuda hoće time što čini da njegova snaga od jednog člana prelazi na drugi."
Da li je ta obdarenost, kao izraz boga kroz čovjeka,  zaista vrijedna jednog smrtnika ili ga samo čini prokletim ????

 STVARALAC KAO ANTIHRIST 

Tako Andrić u  "Razgovoru s Gojom" govori o tome  da umjetnici stvaraju oblike, kao neka druga priroda koja zadr‘ava pogled za sekundu du‘e nego ostali, a ta sekunda dovoljna je da se uhvati onaj bitan momenat stvari, predmeta, pokreta . I to što izdvoje a što niko drugi ne bi ni primjetio oni učine besmrtnim.
 Stalni pečat koji dodaju tj. pripišu istom, dokaz je da je stvoren put za jedan trajniji i značajniji ‘ivot. Po tom  čudnom sudaru  prirode koja dopušta i umjetnika koji uspijeva krajičkom oka uhvatiti svijet  zaustavljen u jednom momentu, stvara se neobična saradnja između prirode i umjetnika,koji djelo stvaraju vječnim.  
A mo‘e li iko tj. išta da bude besmrtno osim Boga? Samim tim upućuje nas pisac da je demonsko porijeklo umjetnosti dosta uočljivo i u bliskoj povezanosti sa legendom da će Antihrist kad se pojavi na zemlji stvarati sve što i Bog ,samo sa većom vještinom i sa  više savršenstva.
NJegovo cvijeće nikad neće uvenuti, što je opet slično sa onim koji stvaraju put za trajni ‘ivot. Tako da je mo‘da umjetnik preteča Antihrista.

Upravo o toj cijeni  umjetnosti kao pozivu sličnog svakom drugom i sam umjetnik ne zna pravi odgovor.
Kroz imaginarni razovor sa Gojom Andrić se pita:  
"<Kakav je ovo poziv ? A poziv jeste, jer kako bi inače mogao ispuniti cijeli ‘ivot jednog čovjeka i donijeti mu tolika zadovoljstva i tolika stradanja?"  Ovakvim samoispitivanjem nameće nam se činjenica da ni sami umjetnici nisu sigurni u svrhu svog postojanja i postojanja njihovih djela. Jer kako se odlučiti biti dio nečega što nam istovremeno donosi radost i tugu, smijeh i bijes, izdizanje iznad običnog  i surovo spuštanje na tvrdo tlo saznanjem da smo neprihvaćeni, odbačeni i u najgorem slučaju  neshvaćeni ? I da li se poslije tog mo‘e kriviti isti taj umjetnik, Tonio  Kreger ili Goja koji u svojim djelima i talentu vide prokletstvo? 

U oba slučaja, umjetnost je sfera otuđenja od ‘ivota, udaljena i izdvojena na razne načine od njegovih opštih tokova, njima suprostavljena, bačena u jedan dramatičan odnos ambivalentnih i antagonističkih te‘nji i mogućnosti.
"Knji‘evnost uopšte nije poziv, nego prokletstvo...Kad počinjemo da ga osjećamo?
Rano, u‘asno rano. U doba kad bismo spravom trebali da ‘ivimo u skladu sa bogom i sa svetom. Počinjete da se osjećate obilje‘enim, osjećate zagonetnu suprotnost između sebe i onih drugih, onih običnih i valjanih, sve dublje i dublje zjapi onaj ponor ironije, nevjerovanja, protivljenja , saznanja, koje vas dijeli od ljudi i otad više nema sporazumjevanja. Kakva sudbina!...Vaša se samostalnost raspaljuje, jer među hiljadama vi osjećate na svom čelu obilje‘je, i znate da ga niko ne mo‘e previdjeti.
Malo oštrijim okom , vi ćete iz čitave mase ljudi lako izdvojiti umjetnika, pravog umjetnika, ne onog čiji je građanski poziv umjetnost...Preobucite se, maskirajte se, obucite se kao ataše ili gardijski potporučnik na odsustvu: dovoljno je da otvorite oči i da izgovorite jednu riječ, i svak će znati da vi niste čovjek no nešto tuđe, i što otuđuje i začuđava, nešto drugo..."   
Epitet "proklet" ima sasvim određeno društveno značenje.
Biti proklet znači biti obilje‘en, izdvojen, kao da nosite na čelu ‘ig neke druge greške, neke druge biološke vrste, a ne ljudske, biće umjetnika raspada se na prosječno i nadprosječno. Kao prosječno biće, umjetnik te‘i za tim da bude ukorjenjen, da bude istovjetan sa ostalim ljudima, da spada u ljudska bića, da se ni počemu što bi ga odbilo iz društva ne razlikuje od njih. Niko pa ni stvaralac ne mo‘e trajno da izdr‘i tu odbačenost uzrokovanu ekscentričnim crtama. Otuda melanholična če‘nja svakog stvaraoca da se vrati među obične , prosječne ljude iz čije je sredine izbačen nadprosječnim, čudesnim , u‘asavajućim i fatalnim svojstvima svoje darovitosti.   
Toniju je na samom početku ‘ivota, prvim susretima sa ostalom djecom I nastavnicima nedostajala ta običnost prosječnog čovjeka ili kako on sam ka‘e solidne prosječnosti. Pitao se zašto je toliko drukčiji od svih, u sukobu sa svim, zavađen sa nastavnicima i tuđ među ostalim dječacima?
Dječacima koji nisu kao on pisali stihove I koji su mislili samo o stvarima o kojima se mo‘e glasno govoriti. Patio je za njihovim lijepim osjećanjem kad su sa svim I svačim u skladu I već tada se pitao kako će se sve završiti, ni ne slutećI da će se naćI u onoj grupi maskiranih ljudi u sumraku, u grupi <sumnjivih lica> iz Gojine priče.
I on I Goja našli su se negdje na osamljenom putu za istu sudbinu, čekajućI na voz sa la‘nim ispravama, pod nepovjerljivim pogledima drugih. I to lice pod maskom je divno, a njegov rang mnogo višI nego što u pasošu piše, ali šta to mari?
LJudi ne vole tu neizvjesnost ni tu zakukuljenost I zato umjetnika, to <sumnjivo lice>, zovu dvoličnim.  A ta sumnja kad se jednom rodi ne poznaje granice I ni kada umjetnik objavi svijetu svoju pravu ličnost oni mu opet ne vjeruju, bojećI se da će iz rukava izvućI još jedan svoj trik ili sa lica skinuti još jednu od svojih maski. Tako da je umjetnikova sudbina da u ‘ivotu pada iz jedne neiskrenosti u drugu I da vezuje protivrječnost za protivrječnost.
Kako djelo nastaje u sudaru dvije suprotnosti, u dodiru dvaju polova ono neizostavno za sebe veže osjećanje tragičnog, a to je kada ideja o vječnosti stane nasuprot ideji o smrti.
Međutim kod umjetnika pa i Goje, smrt u njegovim mislima nije predstavljala nimalo neprijatnu ili mračnu atmosferu, nego je on upravo u njoj nalazio mir i zadovoljstvo:
" Kad sam bolje zagledao tu šaru , vidjeo sam da je sastavljena od samih slova riječi  mors. Cijela šara nije bila drugo do bezbroj puta ponovljena, sitno i fino ispisana riječ: smrt. I te čudne tapete nisu davale sobi ni malo neprijatan ni mračan karakter. Naprotiv želio sam da me što duže ostave u njoj , prelazio rukom preko tkanina i porcelana. Bio sam miran i zadovoljan, kako se može biti samo u prostoriji koja odgovara svim našim potrebama. " 

STVARAOČEV DOŽIVLJAJ KRIVICE 

Kada se pročulo da Tonio K.  ima svesku sa vlastitim stihovima, to mu je dosta naškodilo i kod drugova i kod nastavnika. On je osjećao vlastitu krivicu te mane, tog poroka.
 Ali činilo mu se to  s jedne strane glupo i prosto da mu neko zamjera što piše stihove, a sa druge strane i sam se osjećao nastranim i krivim zbog tog čudnog zanimanja.
Poznato je da je stvaralački proces po nekim svojim elementima dosta sličan povišenostima iluzionizma, a da umjetnik zna da živi u izmišljenom svijetu svojih imaginarnih junaka i dešavanja kao u najstvarnijoj  stvarnosti koja je zamjenila realni svijet.  Ma kakav da bude svijet junaka, izopačen ili savršen , umjetnik kao posrednik tog svijeta i čitaoca mora prije svega biti i dobar psiholog ali i njegov pacijent.
Tako je sam Tomas M. rekao :
" Umjetnik je brat zločinca i ludaka. Vjeruješ li da se ikada moglo stvoriti djelo a da njegov tvorac nije naučio da shvati život zločinca i ludaka?"
Stvaralački proces bi ovim bio ustvari uspostavljanje vječne razlike između umjetnosti i stvarnosti. Jer umjetnost nije i nikada ne može biti identična sa stvarnošću, a time ni umjetnik sa svakodnevnim (običnim) čovjekom koji u toj stvarnosti bivstvuje
Jer iluzija je najveći faktor stvaranja . Iluzija o životu , to je čitav kosmički optimizam . A u realnom svijetu, svijetu surove stvarnosti mnogi nemaju dubinu duha da se toj istoj iluziji prepuste. A neizbježni optimizam iluzije, od samih davnina i prvog postanka čovjeka , u ratu sa pesimizmom  gubi bitke.
Na samom  počnjtku stvaranja, umjetnik reducira nevažne pojedinosti, junacima daje osobine kakve ih on vidi a postoje i mnoge epizode života koje nisu ni zabilježene.

A možda su upravo one bitne za dalji tok života istog junaka i time se samo produbljuje jaz  subjektivnog svijeta i ideja i stvarnosti.
Tako recimo za Goju, zadatak izrade portreta je velika slikareva muka jer je neophodno izdvojiti lik iz svega onog što ga okružuje i vezuje za ljude i okolinu.
Da bi portret bio što vjerodostojniji potrebno je izdvojiti sve bitno o liku, ali da li je to moguće bez svega ostalog što ga okružuje i ukazuje na njegove odnose sa ostalima?
Upravo to je razlika između umjetnosti i realnosti, jer tako sam kao na gubilištu, prikazani lik ne odgovara onom u okruženju , sa majkom, ocem, vremenom i imenom.
"Igra i vješta obmana", je definicija umjetnosti sa iluzionističkog stanovišta, sa stanovišta odnosa imaginacija-stvarnost.  
Tog postaje svjestan  sam stvaraoc, koji u taj iluzionistički svijet uvlači i čitaoce ubjeđene da su to stvarne ličnosti. Sve ovo govori o još jednoj nepremostivoj razlici života i umjetnosti, ukazujući da se nikakvim umjetničkim sredstvima život ne može dočarati u potpunosti niti da  se pak vrijednost umjetničkog djela može umanjiti okrutnom stvarnošću. A upravo to osuđuje umjetnika da se još jednom osjeti izopšten iz društva, na stranputici uobičajenog na putu ka približavanju ljudima.  
A taj teret usamljenosti i odbačenosti spaja se sa doživljajem samoprebacivanja i krivice, a tu krivicu nalazi u sebi, svojoj prokletoj  darovitosti.
Tonio K. je isto tako izabrao put kojim je morao poći , nemarno i neujednačeno.
Potpuno se predao sili koja mu se učinila najuzviŠenijom na svijetu kojoj je , kako je osjećao , bio pozvan da služi i koja muje obećavala visine i časti, sili duha i riječi koja sa smijećekom vlada nad nesvjesnim i nijemim životom.
Ona mu je izoštrila pogled i omogućila da prezre velike riječi koje nadimlju ljudska prsa. Ona mu je otvorila ljudsku dušu i njegovu vlastitu dušu i pokazala mu unutrašnji svijet i ono što stoji iza riječi i djela. A jedino što je vidio bilo je komika i bijeda.
Ta darovistost u požetku vrela i časna , učinila je prvi raskorak između njega, neobičnog u svijetu duha i običnih u stvarnosti.
Zatim je došlo sa patnjom i ohološću saznanje samoće, jer nije mogao da ostane u krugu bezazlenih duša vedro i obično koje je znak na njegovom čelu zbunjivao.  

E GZISTENCIJA UMJETNIKA I GRAĐANINA

" Nikad neću moći da shvatim kako neko može da obožava kao ideal ono što je izuzetno i demonsko. Ne, život onako kako stoji prema duhu i umjetnosti kao njihova vječita suprotnost, takav život nam se ne prikazuje kao vizija krvave veličine i divlje ljepote, ne prikazuje se kao nešto neobično nama koji smo i sami neobični ; carstvo naše čežnje-to je ono što je normalno, pristojno i ljupko, to je život u svoj svojoj zavodljivoj banalnosti! Nije umjetnik onaj...koji se iz dna svoje duše zanosi onim što je rafinovano, ekscentrično i satamsko, koji ne zna šta je čežnja za onim što je bezazleno, jednostavno i živo, za ono malo prijateljstva, odanosti, povjerljivosti i ljudske sreće-šta je potajna razjedajuća čežnja...za slastima svakidašnjosti."

Oblik egzistencije umjetnika i njegova životna problematika našli su svog tipičnog predstavnika u liku Manovog Tonija Kregera i Andrićevog imaginarnog razgovora sa Gojom.  Pripovjedačke faze u kojima se opisuju patnje Tonija K. koje nastaju u dodiru sa građanskim životom su temelji na kojima Tonio razvija svoje misli o životu i umjetnosti.     Okvir cjelokupne pripovjetke je sačinjen od njih.  
Hans Hanzen i Ingeborg Holm su individualisani tipovi plavokosih i modrookih i oni predstavljaju suprotnost Toniju.

" Pokatkad dospijem na neki podijum, naĐem se u nekoj Sali pred ljudima koji su došli da me slušaju...tada se desi da posmatrajući publiku sam sebe uhvatim kako tajno vrebam po auditoriju , a u srcu se pitam ko su ti što su došli k meni, čije odobravanje i zahvalnost dopire do mene i s kim moja umjetnost ovdje stvara idealno jedinstvo...ne nalazim ono što tražim Lizaveta. Nalazim stado i družino prvih hrišćana: ljude nespretnog tijelai fine duše, koji uvijek padaju, tako reći, vi me shvatate, i koji u poeziji nalaze blagu osvetu životu- uvijek samo one koji pate i čeznu i siromahe, a nikad nekog od drugih onih plavookih, Lizaveta, kojima duh nije potreban!..."  

Plave kose i plave oči, srodni su simboli za dionizijsku životnu snagu i sposobnost, preuzeti od Ničea.   
 Ničeova simbolika : plava kosa i plave oči su prema njegovom pisanju iz 1930. godine obilježja za  "siromaštvo duha".  
Hans Hanzen i Ingeborg Holm nisu prikazani u ovom smislu Ničeove filozofije već oni upravo predstavljaju ljudsku normalnost i predanost građanskom životu; oni su ono šta bi Tonio K. rado želio da bude, ali mu ne uspijeva.  
" Čovjek prijatelj! Hoćete li vjerovati da bih bio ponosan i sretan da među ljudima imam prijatelja?  Ali dosada sam imao prijatelje samo među demonima, vilenjacima , strašnim nemanima i avetima nijemim od saznanja, to jest : među literatama."   
I dok je Hans H. predstavnik snažnog i lijepog života, predstavnik građanskog života, Tonio K.  "tamnih, nježno osjenčenih očiju, pogleda sanjalažkog i pomalo neodlučnog" predstavlja senzibilnu duhovnost umjetnika i sposobnost umjetničkog saznanja.  
Ono za čim tonio čezne je građanska pristojnost i poštivanje koje uživa Hans H., njegova plavokoso-plavooka harmonija sa životom i svijetom. Tonijevo biće je uslovljeno njegovim afinitetom prema stvarnosti kao neposrednom prodiranju u psihologiju umjetnosti : razmišljanje, saznanje, muzika, poezija.  
Hans Hanzen bi se mogao prikazati ikao drugi dio Tonijeve ličnosti koja ima mogućnost drugačijeg življenja i koja u Toniju pobuđuje čežnju za ljudskom totalitarnošću, koja se razvija u patnju zbog vlastite egzistencije.   
" Hans ne trpi njegovo ime-šta se tu može učiniti? On se sam avzo Hans,a Jimertal se zvao Ervin,dobro, to su opšte priznata imena kojima se niko ne čudi. Ali <<Tonio >>je bilo nešto inostrano i posebno. Da, on je u svemu bio poseban , htio on to ili ne, i on je bio sam i isključen od ostalih urednih i običnih."  
Pokušaj Tonija da ubjedi Hansa da pročita Šilerovog "Don Karlosa"jeste ustvari pokušaj umjetnosti da dostigne život, pokušaj umjetnika da građanina pridobije za umjetnost.                                Odbijanje Hansa da to pročita predstavlja fundamentalnu razliku između umjetnosti i života : umjetnost je univerzalno usmjerena prema životu, dok je život hansa u građanskom obliku  dovoljan sam sebi, ne poznaje patnje jednostranih egzistencija i ne osjeća ironičnu ljubav i potrbu da se dopuni, odnosno da postane drugačiji.

Iz straha od prijetnje i ugrožavanja njegove egzistencije razvija se čežnja za životom , koja postaje dominirajući motiv njegovog života.  
Tonijeva ljubav prema Ingeborg Holm je ponavljanje ljubavi prema Handu, koja se i u ovoj kao i u prethodnoj afirmiše u čežnji za životom. Ali i nada da će se iako udaljen od urednog i običnog života, uz njih dvoje naći u blizini života i pridobiti ih za sebe.  
On pati zbog saznanja odbačenosti ali je i srećan što mu je kroz njih pružen prirodan odnos sa životom .  Međutim, patnja zbog neobičnosti sopstvene egzistencije se nastavlja, ali ovog puta  on želi da ovlada umjetnošću da bi imao uspjeha u ljubavi i da bi ga poštovali oni koji žive lijepim i snažnim životom.  
Na distancirano doživljavanje dionizijskog predavanja životu, dakle životu kroz muziku, ples i smijanje Tonio reaguje bolom i nostalgijom. On čezne za užestvovanjem u životu i pati zbog svoje odbačenosti.  
Vlastitu predodređenost za saznanje i umjetnost doživljava kao prokletstvo, svoj život kao stranputicu.     

             Da on samo želi život u "blaženoj običnost" jasno se vidi u trenutku njegove patnje :  " Još jedanput početi, odrasti kao ti (misli na Hansa) ispravan, radostan, voljen od onih koji su bezazleni i sretni, tebe uzeti za ženu , Ingeborg Holm, i imati sina kao što si ti, Hanse Hanzene,- živjeti slobodan od prokletstva saznanja i stvaralačke patnje, voljeti i živjeti u blaženoj običnosti!..."

Na vrlo sličan način, kroz umjetnost slikarskog, ali i univerzalnog umjetničkog izražavanja o smislu života, društva , odnosa umjetnost- građanska"blažena običnost"  došao je i Andrićev Goja:  
 " Živeći potpuno sam i napušten, u vili pored Madrida, patio sam mnogo. Ne od zla, kojeg je pun svijet, nego od svojih misli o tome zlu. Svaki dodir sa ljudima bacao me je u neobjašnjiv i užasan strah. Svaki dan su se otvarale preda mnom nove i neslućene mogućnosti zla i nesreće...a kad bih se usamio, one su nicale odnekud iz mene samog."  
Goja se kroz život među ljudima stalno pitao zašto je  sve što je misaono i duhovno u našem životu tako nemoćno, bez odbrane i nepovezano u sebi, tako zazorno društvu svih vremena i tako strano većini ljudi.  Bio je svjestan da je i on jedan od "onih sa znakom" i možda jedan od rijetkih kojima je duhovno i metafizičko dosežno.  
Da li ga je mogućnost da vidi ono zašta "obični" nisu sposobni i ono što je većini strano a njemu poznato više od samog sebe udaljila od "blažene" građanštine ?

Da su ga  kult duhovnog i omalovažavanje materijalnog distancirali  i sagradili  nepremostivu razliku između "njih čudnih" i "onih običnih"  jasno se vidi iz zaključka koji je i sam potvrdio : " Ovaj svijet je carstvo materijalnih zakona i animalnog života , bez smisla i cilja, sa smrću kao završetkom svega. Sve što je duhovno i misaono u njemu našlo se tu nekim slučajem, kao Što se civilizovani brodolomci sa svojim odijelom, spravama i oružjem nađu na dalekom ostrvu sa posve drugom klimom , naseljenom zvjerovima i divljacima. Zato sve naše ideje nose čudan i tragičan karakter predmeta koji su spaseni iz brodoloma."  
Te dvije klime o kojima Goja govori jesu jedna solidna i ugledna građanska egzistencija i srž umjetničke kreacije koja zahtijeva analitičku pronicljivost i unutrašnju moralističku prinudu da raščlanjava i otkriva prave  moralne sadržaje u svojim i tuđim postupcima.  Da li će se te dvije klime ikada izjednačiti kroz stvaralačku maksimalnu otvorenost  ili vječnu potrebu za poništavanjem građanštine u umjetniku?  

UMJETNOST KAO ESTETSKA IGRA OTUĐENJA

Umjetnost je sfera otuđenja od života, udaljena i izdvojena na razne načine od njegovih opštih tokova, njima suprostavljena , bačena u jedan dramatičan odnos podvojenosti  i antagonističkih težnji i mogućnosti.  
Izolacija tj outđenje jeste psihički mehanizam izdvajanja ili odvajanja sebe od nečega.  
U slučaju izolacije umjetnika to je najčešće znak sopstvene izolacije tj samoizolacije.  
Šta je uzrok da se umjetnik povuče sam u sebe? Proces otuđenja i subjektivni doživljaj otuđenja umjetnika od svijeta počivaju na razlikama koje postoje između života i umjetničkog djela jer su životna i emotivna vjerodostojnost   i estetski sklad dve nespojive veličine.  
Da bi umjetnik postigao savršeno djelo on mora da koristi najsvetije sfere života kao što su emocije, utisci , žive ljudske sudbine ali ih isto tako mora prikazati sa određene "psiho-emotivne distance" . Za savršeno umjetničko djelo i jedino kakvog ga stvaraoc vidi on se mora outđiti od svoje ljudske, čovječne suštine. Tako se javlja i outđenje kao posljedica ograničenja opšteg humanog profila i reduciranja sopstvenih emocija.  
Otuda kod umjetnika tako čežnjiv pogled ka svijetu banalnosti, za prirodnošću i neposrednošću doživljaja, i nostalgija za uskraćenom osjećajnošću.

Erih From u svom djelu Zdravo društvo kaže : " Pod otuđenjem se razumije iskustvo u kom ličnost doživljava sebe kao strano biće. Ona je može se reći , postala outđena sama od sebe . Ona ne doživljava sebe. Ona ne doživljava sebe kao svoj svijet, kao stvaraoca sopstvenih djela već su njene radnje i njihove posljedice postali njeni gospodari  kojima se ona pokorava, možda čak i obožava. Outđena osoba nije u kontaktu sa samom sobom, kao što nije u kontaktu ni sa drugim osobama. Ona kao i drugi doživljava sebe kako se doživljavaju stvari, čulima i zdravim razumom , ali u isto vrijeme ne uspostavljajući  vezu sa samom sobom i sa spoljašnjim svijetom."

Kod tonija K. se javila i odbojnost prema tim drugim, običnim ljudima :  
" Radio je tiho , zatvoren i nevidljiv sa puno prezira prema malim kojima talenat služi kao druŠtveni ukras, koji ,bilo siromašni ili bogati, hodaju otrcani i zapušteni, ili tjeraju luksuz sa kravatama i nastoje da u prvom redu budu sretni , prijazni i da žive umjetnički , ne znajući da dobro djelo nastaje samo pod pritiskom teškog života, da ko živi ne radi i da čovjek mora biti mrtav da bi bio potpun stvaralac."  
Kada se čovjek tj umjetnik dovoljno osamostali ili outđi da može živjet sam sa sobom i sam za sebe javlja se neobičnma potreba da se vrati korjenima da stupi u odnose sa ljudima i svakodnevnicom.  
Međutim on i tada ostaje stranac jedan od tih strašnih nevinih koji čine skandal u društvu jer ne prihvataju pravila njegove igre. On živi među strancima, ali je za njih- i on takođe stranac. Zato ga neki vole- zato što je čudan; a drugi ga mrze zbog toga, što nije dio njih.

 Kako je i Goja rekao da su ideje i djela umjetnika u neprestanoj borbi sa novim, njima u suštini protivnim svijetom u kom su se našle i pokušavaju da se prilagode tome svijetu. I otuda je svaka velika i plemenita misao stranac i patnik. 
Otud neizbježna tuga u umjetnosti i pesimizam u nauci.  
"Za nauku je čovjek dio svijeta ,a za pjesnika je svijet dio čovjeka. Praveći od sudbine svemira svoju sudbinu ljudsku , i obratno, time život postaje samo jedno crno more tuge i čemera, izliveno na sve stvari i na sva bića. "      Čovjek nije umjetnik zato što stvara djelo. On je samo viši od drugih ljudi zato Što je jedini on njihova esencija ; a govori kroz pjesme, jer se sve veliko među ljudima izrazilo pjevanjem.  I ona toliko puta gorka nelagodnost, koju umjetnik osjeća sa drugim ljudima, čak i najboljim, i njegov napor da se prilagođava sredini koja je sva u kompromisima, dokazuje da je on vječni stranac i među najbližim.  
Jedino mjesto na kojem se on sreće sa drugima, to je nadzemaljska , uzvišena  tačka ljudskog života:ideal.  
Kada instinktivna ljubav čovjekova za sebe treba da se žrtvuje u svjesnoj ljubavi za drugoga. Iskra umjetnosti izbija ravno iz one tačke gdje su se dva protivna pravca ukrstila i čovjek je utoliko dublji, ukoliko ima više ovakvih sukoba u njegovoj duši. A ako tome zna da dadne i umjetnički izraz, "da jedan momenat uopšti i napravi sveobimnom ljudskom sudbinom , onda taj čovjek postaje umjetnik". Na svakom drugom mjestu on je otuđen.  

UMJETNOST KAO CILJ ŽIVOTA  

U stvaralačkom procesu  i umjetničkom djelu koje iz njega strpljivo nastaje ne samo da se prikazuju osnovni motivi života nego se umjetničko djelo ostvaruje zahvaljujući životnom putu svog stvaraoca ali kao i usmjerač  stvaraočevih životnih stremljenja.  
Kako život stvara inspiraciju za umjetničko djelo tako i djelo na jedan specifičan način uzvraća to isto umjetniku kao smjernica njegove svijesti. Tako umjetničko djelo postaje idealna projekcija životnog puta.  
A ta posebna relaciji između umjetnika i njegovog djela, ta ljepota davanja i uzimanja, stvaranje kao žrtva i nasilje koja nudi i zahtijeva, vrlo su rijetke i dostupne samo velikima. Upravo onima koji će znati  da žrtvuju pa makar i svoju egzistenciju. A to je osnovna razlika između velikih i malih ljudi.  
" Nema velikana za male ljude. Veliki čovjek vas sudi po vašim vrlinama, a mali čovjek vas sudi po vašim manama. Velikan nađe načina da vas i na taj način uveliča a mali čovjek da vas unizi i smanji. Sitan čovjek se bavi samo sitnicama . Zato kult za genije ne postoji kod onih koji su odveć daleko od svake darovitosti, jer ga oni ne posmatraju izbliza i ne razumiju ga, a prema tome , i ne cijene. Koliko se jedan genije sve više penje na visine, utoliko više iščezava s vidika za one koji ostaju uvijek u nizinama. Samo oni koji sami idu naviše, znaju šta su to veličine nekog cilja, i dokle dopru visine jednog duha".  
Kako je u svijetu realnosti sve prolazno i ograničeno, ovaj duh pomaže izabranima da pisanjem, stvaranjem, umjetnošću postignu nešto trajno i značajno uprkos sve ograničenosti pa i poluistina kojima se pritom služi.

Iako umjetnici nisu u stanju da objektivno odgovore na sva fundamentalna pitanja čovjekovog postojanja, onog što ga čini sretnim ili tužnim,  umjetnik ipak uspijeva da izvan tjelesne zamračenosti pruži bitnu podršku našoj egzistenciji.  
On to postiže ograničenom istinom ali i magijom stvaranja koje su jedine uopšte stvaraocu i dostupne. Jer umjetnost se i zasniva na protivrječnosti apsolutne istine i imaginacije kao poluistine.

A osnovna razlika je možda u tome kako ćemo je izraziti, stiskom ruke, zamišljenim pogledom, slučajnim pokretom kista ili lijepom rječju. Ono što je bitno je da je ta  ljubav prema čovjeku, svijetu oko sebe , prirodi i Bogu, a to i jeste  cilj života - ako voliš onda budeš i jesi. A ako jesi ona vjeruješ jer  imaš živu razumnu dušu, čija se suština ne može svesti ni objasniti ničim od svega što postoji u vidljivom svijetu. Misao je brža od svjetlosti, šira od vasione, prodornija od munje.            A duša i misao dar su čovjeku od Boga, a ne prokletstvo.