NADOMJESCI KLASIČNIH DROGA

Sintetičke droge su "djeca iz epruvete" koja se trude ličiti na svoje prirodne roditelje. Za svaku prirodnu drogu (opijum, hašiš, kokain, peyotl) postoji danas bar jedan sintetički ekvivalent. Opijum, najvažnija, najkorisnija od svih droga, prvi je proizveden sintetički. ^ovjek se ra|a u boli; živeći u njoj, tražio je mnoge i mnoge lijekove da bi je savladao ili bar ublažio.
Danas postoji na stotine sredstava za ublažavanje boli , za smirivanje nervne napetosti i pospješenje sna. Ali što njihov učinak postaje bliži blagotvorenim učincima opijuma, to više otjelovljuju i njegova opasna svojstva. Barbiturati i mnogi drugi hipnotici i sedativi ne stvaraju samo psihičku već i fizičku ovisnost, a apstinencija izaziva ozbiljne posljedice po zdravlje subjekta. Kao i traganje za kamenom mudraca, uporno traganje za analgetikom koji neće izazvati toksikomaniju postalo je predmetom neprestanih pokusa, od kojih je jedan omogućio da se dobiju korisni preparati.
Za toksikomane postoji hijerarhija droga: oni koji ovise o heroinu i morfiju napuštaju ih, recimo, zbog njihovih sintetičkih ekvivalenata. No unatoč tome nedozvoljeno trgovanje sintetičkim drogama tog tipa nije tako razgranato da bi o njemu za sada trebalo voditi računa.
Kodein se iz opijuma može dobiti lako, ali je broj subjekata koji o njemu ovise ipak vrlo ograničen. [to se, pak, tiče kokaina, izgleda da je prirodni preparat, čija je pretjerana upotreba potisnuta, zamijenjen amfetaminima. Te sintetičke droge imaju snažno podražajno djelovanje, koje neki ocjenjuju kao euforično. One pokreću energiju, ali, kao i kokain, imaju tendenciju iscrpljivanja rezervne snage organizma. I za hašiš su načinjeni sintetički nadomjesci, ali je njihova proizvodnja ograničena. Halucinogeni su cijenjeni otprilike kao i prirodni preparati kao sto su meskalin, peyotl i psilocibin s jedne strane, a vrlo snažni LSD (dietilamid liserginske kiseline) s druge.
Od sintetičkih droga razmotrićemo:
1. analgetike
2. barbiturate
3. amfetamine
4. lizergijske droge
Voluptuozna intoksikacija preparatima dolantinskog tipa, zamjenama opijata, relativno je novija pojava u povijesti toksikomanija. Praotac tih farmaka je dolantin, uveden u terapiju nešto prije drugogo svjetskog rata. U početku se vjerovalo da bi u suzbijanju bolova mogao biti nadomjestak morfiju, a ne bi izazivao smetnje, stvarao naviku, razvijao opojnu akciju; bio je predstavljen kao antiseptik, ali se kasnije pokazalo da je prije svega analgetik, učinka sličnom morfijskom, iako su za isti učinak bile potrebne pet do deset puta jače doze.
Gotovo je svaka farmaceutska kuća stavila u prodaju preparate dolantinskog tipa. Tako postoje hronične intoksikacije od mefedina, dolozila, dolozina, simezalgina, nikalgena, da navedemo samo one najznačajnije i najčešće.
Doddsova proučavanja dovela su do proizvodnje desetine preparata iste analgetičke moći kao i morfij, ali se vrlo brzo opazilo da oni uzrokuju fenomene navike slične onima što ih stvara sam morfij, a da fenomen potrebe ima iste značajke kao i narkotik. Osim toga, posljedice dolantinskog preparata se brzo očituju - neki talijanski autori govorili su o pravoj doletinomaniji.
[to se tiče razlike u djelovanju raznih nadomjestaka mefedin (jedan od najviše upotrebljavanih) ima izrazito hipnotičko djelovanje, dolozil (kad se uzima u velikim dozama) dovodi često do teške diskrazije sa znatnim edemima, dok su dolozin, simezalgin i nikalgen , izgleda, manje toksični, iako možda i manje efikasni ( i možda ih zato toksikomani i manje traže).
Na žalost, iskustvo i impozantan broj intoksiranih subjekata, kao i onih koji su se navikli na tu ili slične supstance, uvjerili su nas u zabludu prvobitnih uvjerenja, koja je dovela do slobodnog kolanja tih farmaka, koji do avgusta 1950. godine nisu bili uneseni u popis opojnih sredstava.
Velika masa toksikomana počela se opredjeljivati za te supstance zato što ih je bilo lako nabaviti.
Derivati opijuma bili su djelimično istisnuti; taj se oblik toksikomanije ograničio uglavnom na one profesionalne kategorije koje su s lakoćom mogle raspolagati tim derivatima ( pogotovo liječnike, ljekare, hemičare, bolničare) kao i na malen broj onih koji nisu podnosili sintetičke droge.
Komitet stručnjaka Svjetske organizacije za narkotike skrenuo je pozornost na opojni karakter nekih sintetičkih derivata:
a) tip metadona; acetil-metadon, lansiran u početku pod nazivom "amidon"; brojne analize Svjetske organizacije za narkotike potvrdile su njegovu "toksikomanogenu" moć (Wolff);
b) tip petidina; cetobemidon, koji ima veoma snažan učinak, ali je posebno škodljiv budući da lako dovodi do toksikomanije;
c) tip morfinana; ulagani su veliki napori da se ostvari sinteza morfija (dolantin).
Fischer je podvukao karakteristike zajedničke svim tim sintetičkim opojnim sredstvima: relativno lako izra|ivanje, moguće povećanje njihovog broja (ima ih već desetak) i sigurnost da većina posjeduje kakvoću narkotika. Treba reći da se u Americi, prije nego što će se dobiti dozvola za njihovu izradbu, svi novi proizvodi podvrgavaju veoma pomnom ispitivanju, daleko valjanijem od onog što se vrši nad životinjama. U Lexingtonu (Kentucky) postoji znamenita specijalistička bolnica za toksikomane, gdje se na nekim bolesnicima za vrijeme terapije ili konvalescencije, s njihovim pristankom, naravno, a u cilju zamjene, isprobavaju novi proizvodi; na taj se način nastoji odrediti njihova eventualna istovjetnost suobičajenim drogama kojima su bili izloženi pacijenti. Taj pokus, koji se danas obično naziva "Lexingtonski pokus", koji vrši čitava ekipa liječnika specijalista, vrlo stručnih u tim promatranjima, jamči efikasnu kontrolu vrijednosti novih proizvoda.
Podaci o potrošnji što ih je pružila Komisija za narkotike ukazuju na povećanu upotrebu tih sintetičkih proizvoda na štetu alkaloidnih preparata od opijuma (morfij i heroin), koji su, u odnosu na predratno razdoblje, u povlačenju; to podaci se odnose na tri zemlje gdje su najčešće u upotrebi: SAD, Engleska i Francuska.
Tom mnoštvu preparata treba dodati i potrošnju metandona, koja je u Sjedinjenim Državama već 1949. godine iznosila 1.397 kg (u Engleskoj 41 kg).
Saopštenje Komisije za narkotike može se, prema tome, smatrati pravim, istinskim znakom za uzbunu. Vaille i Stern daju do znanja da se razlika u količini konzumiranog morfija u Sjedinjenim Državama 1936. godine (2.226 kg) i potrošnji narkotika 1949. godine (7.414 kg) ima zahvaliti jedino potrošnji sintetičkih opojnih sredstava; dok se petidin koristi u jačim dozama od morfija, metadon se, naprotiv, uzima u manjim. Isti autori dodaju da je nemoguće utvr|eno povećanje pripisivati naglo povećanim potrebama bolesnika; stvar je u tome da liječnici lakše propisuju sintetički analgetik u slučajevima u kojim bi oklijevali propisati morfij.
U Francuskoj se petidin pojavio na tržišstu tek 1943. godine. U jednoj statistici iz 1950. Vaille i Stern su iznijeli da su 52 od 694 slučaja (7,5% toksikomanije prouzrokovano petidinom. Mnogim liječnicima još uvijek nije poznato da petidin uzrokuje toksikomaniju. Zato je 1949. Državna komisija za narkotike u Francuskoj odlučila zabraniti upotrebu novih sintetičkih droga ukoliko znatno ne pridonose uspjehu u liječenju. Izrada petidina je svedena u granice propisane vladinim ograničenjem. Budući da se u Francuskoj traži, za jedan specijalni lijek, posebna dozvola, uoči lansiranja nekog novog analgetika može se sa filozofskog stajališta zahtijevati garancija u odnosu na navikavanje i toksikomanogenu moć samog preparata, nakon dovoljno dugog pokusnog perioda. Ne treba, naime, zaboraviti da su prije tih mjera predostrožnosti mnogi novi analgetici lansirani na tržište, budući da se tvrdilo da su apsolutno neškodljivi sa stajališta navike. Praksa je, me|utim, opovrgla tu tvrdnju.





                                 

NEKI KLINI^KI SLU^AJEVI TOKSIKOMANIJE

Prvi slučaj: M. A., 43 godine, učitelj
Porodične prilike: majka umrla kao težak alkoholičar. poha|ao s prosječnim uspjehom učiteljsku školu, koju je završio u dvadesetoj godini života. Zaposlio se kao namještenik. Prethodno ustanovljeno da je po karakteru "prilično nesiguran u sebe". Strasni pušač.
Nakon što je 1958. godine otpušten s posla iz neobjašnjenih razloga, što ga je vrlo teško pogodilo, počeo je uzimati poneku tabletu, simpamina (u prvo vrijeme šest na dan, a zatim i 15, pa i više). Kako nije moga spavati, prešao je na preparate dolantinskog tipa, uzimaju]i ih u početku u umjerenim dozama. Kasnije je povećao i njihovo doziranje, postavši tako subjekt zatrovan dvjema intoksikacijama: dolantinskom i simpaminskom.
Godine 1959. prebačen je u bolnicu i podvrgnut terapiji odvikavanja pomoću inzulina. Otpušten iz bolnice vraća se ženi i djeci. Nalazi namještenje u jednom privatnom uredu. Nedugo nakon otpuštanja iz bolnice žena primjećuje da muž postaje "sve hladniji" prema njoj i da predmeti veće vrijednosti nestaju iz kuće. Prislnim putem smješten je na kliniku i metodom "Ottonello" podvrgnut terapiji odvikavanja. Nekoliko mjeseci poslije otpuštanja ponovo počeo uzimati toksike. Napušta porodicu i počinje živjeti s drugom ženom. Zatim mijenja žene, jednu za drugom, odaje se kra|i i - posljedica je povremeno liječenje na psihijatrijskoj klinici.

Drugi slučaj: V. R., 39 godina, domaćica
Vanbračno dijete. nepismena. Imala dvoje djece. Dva abortusa. Zaražena luesom, tuberkuloza pluća. Na zahtjev policije smještena na psihijatrijsku kliniku.
Zatečena je pred ulaznim vratima jedne kuće u centru, dok je, pušeći, uštrcavala ampulu atoximecona u zadnji predio lijeve mišice (stvar je bolesnica negirala tvrdeći da je uštrcala injekciju kamfora jer pati od srca). Bilo je nužno pribjeći sili da bi je smjestili u bolnici.
Vrti se nemirna po klinici i uporno traži da bude otpuštena. Veoma je mršava. Na koži su vidljivi ožiljci i znakovi brojnih injekcija. Ustanovljeno je da su u 16. godini odala prostituciji. Kasnije zaražena luesom. Uvijek je pretjerivala u piću. Već deset godina uzima jake doze opojnih sredstava i ne pokazuje nikakav interes za dvoje djece, ne zna ni gdje su, ni šta rade. Jedino je prestravljena mišlju da će je po četvrti put podvrći terapiji odvikavanja.

Treći slučaj: G. P., 51 godina, kućna pomoćnica
Nikakvih posebnih crta u porodničnim prilikama. Ne pije alkohol, ne puši.
Kad joj je bilo četrdeset i tri godine počela patiti od jetre. Smetnje su postale sve jače. U četrdeset i sedmoj godini dolazi do čestih i vrlo bolnih hepatičkih kolika. Tada upravo, po savjetu liječnika i radi suzbijanja boli, počinje ubrizgavati jednu injekciju mefedina dnevno; da bi osjetila njegovo blagotvorno djelovanje, navikavši se na drogu, povećava postupno broj injekcija i stiže do pet na dan.
Mora otići na hiruršku kliniku radi operacije; kolecistektomija. Liječnik, koji je liječi, preporučuje joj da prije proboravi neko vrijeme na neuropatološkoj klinici gdje bi se podvrgla terapiji odvikavanja. Ulazi u kliniku 19. marta 1963. Pokazuje želju da joj zauvijek bude oduzet mefedin. Podvrgnuta je terapiji odvikavanja. Trećeg aprila 1963. otpuštena, dezintoksirana pomoću metode "Ottonello". Odlazi na hiruršku kliniku da bi se operisala.