c) Raskoli u hrišćanstvu. Katolička i pravoslavna crkva

Od vremena kada je hrišćanstvo priznato za zvaničnu državnu religiju u Rimskom carstvu sve je primetnije zavođenje “reda” u tumačenju verskih spisa koji su se izdavali kao “hrišćanski”. Svaka crkvena religija nastoji da propiše ili sankcioniše “jedino ispravno” tumnačenje, da propiše zvanične spise koji će se koristiti u crkvenoj službi, da odredi načine i forme liturgije ili “javnog bogosluženja” u crkvi u prisustvu vernika i sveštenstva. Sastavni deo liturgije je crkvena propoved, koju prate hor i muzika. U njen najvažniji, završni čin spada evharistija, izraz koji znači: “obredno jedenje hleba i pijenje vina”, čime se simbolički izvršava sjedinjenje sa Hristom i u Hristu. Liturgije se izvode bilo u vreme tačno određenih praznika - za Božić, Uskrs, bilo nekim prigodama ili pri evociranju uspomena na slavne ili tragične događaje iz prošlosti, na primer, prilikom proslave šeststote godišnjice od Kosovskog boja ili osveće Hrama Svetom Savi, pomen stradalima u Jasenovcu.

Rimsko carstvo je bilo razapeto između zapadnog i istočnog dela. To je imalo za posledicu da su i učeni ljudi, kao tumači verskih tekstova, pre svega Novog zaveta, bili različitih filozofskih orijentacija. Tako se sve više počela uočavati razlika između “zapadnog hrišćanstva”, tačnije, njegova interpretacija u takozvanoj Rimskoj crkvi i “istočnog hrišćanstva” ili Vizantijske crkve. U IV veku na mestu antičkog grada Vizantona, izgrađen je, po nalogu cara Konstantina, novi grad kao njegovo sedište, Konstantinopolj, koji je često menjao ime: od Carigrada do Istanbula, naročito od vremena osmanlijskog osvajanja.

Od VI veka nove ere sve su uočljiviji sporovi u tumačenju “izvornog”, ili “pravog duha” hrišćanstva. Vizantija, koja je ojačala na ovom prostoru posle pada Rimskog carstva (476. godine nove ere), zalagala se za tzv. pravoverno ili pravoslavno, odnosno ortodoksno tumačenje (grč. ortodoksos pravoveran, “onaj koji strogo veruje”). U vizantijskoj verziji hrišćanstva u tumačenju svetih spisa, jevanđelja, bili su prihvaćeni grčki filozofski izvori i filozofska učenja svetih otaca, posebno iz tzv. aleksandrijske filozofske škole (Filon i Kliment Aleksandrijski). Suprotno tome, “zapadno”, ili kasnije nazvano “katoličko” hrišćanstvo, sve više je u tumačenju koristilo zapadnu filozofsku misao i oslanjalo se na filozofske razrade antiohijske filozofske škole. Osnovna teološka razlika je u shvatanju dogme o Svetoj trojici, koju čine: Bog otac, Sin i Sveti duh. Pitanje je, naime, kakvo je to jedinstvo. Zapadna, Katolička crkva smatra da je ovde reč o suštinskom jedinstvu u Sv. Trojstvu, tako da su sva tri lika “sliveno sjedinjena”, Sveti duh istovremeno proishodi i iz Oca i iz Sina. Pravoslavno učenje je drukčije. Otac je - “nerođen”, Sin - je “rođen”, a Sveti duh - “ishođen”. To će reći, Sveti duh ne sledi direktno iz Boga oca, već je s Ocem povezan tek posredstvom Sina. To se grafički može izraziti na sledeći način:

1. u katoličkom Bog otac Sin tumačenju: Sveti duh 2. u pravoslavnom tumačenju: Bog otac Sin Sveti duh

Tako je u pravoslavnoj teologiji Sveto trojstvo shvaćeno kao „nesliveno“ jedinstvo, što je teorijski dopuštalo mogućnost za uvođenje razlike. Istočna, pravoslavna crkva, smatra da se u katoličkoj koncepciji prenaglašava jedinstvo Svete trojice na račun različitosti, a pravoslavna upravo tu razliku naglašava. U katoličkom tumačenju reč je o trojednom Bogu, o prevashodno božanskoj prirodi Hrista, dok se u pravoslavnoj crkvi naglašava lik Hrista kao „bogočoveka“. Sve se to odrazilo i na celokupni teološku misao. Naime, sam pojam tela, materija nije tumačen isključivo u negativnom smislu, što je omogućilo pravoslavnom hrišćanstvu ne samo da uvaži ikone i živopis u crkvenom slikarstvu i liturgiji, već i da uspostavi tolerantan stav prema mnogim drevnim kultovima i religijskim elementima naroda koji su primili hrišćanstvo. Počeci raskola ukazali su se 381. godine na Prvom carigradskom koncilu, a prva odvajanja istočnih patrijarhata od Rima počela su u IX veku (867), da bi konačno otcepljenje „istočnog ili pravoslavnog“ od „zapadnog ili katoličkog“ hrišćanstva odigralo 1054. godine.

Ono što posebno odlikuje Katoličku crkvu, to je njena težnja da se izdigne iznad „nacionalnog interesa“. I sam termin katolikon - na grčkom znači „opšte“. Nasuprot tome pravoslavlje se razvija upravo kroz nacionalne crkve, pa otuda i njihovo nacionalno određenje: Srpska pravoslavna crkva, Ruska, Rumunska, Grčka, Bugarska, itd. Na čelu Katoličke crkve je papa, kao vrhovni poglavar, a na čelu pravoslavne patrijarh. Obe crkve uzimaju pravo da su jedini tumači Biblije, odnosno Novog zaveta. U obema crkvama Božje otkrovenje se crpi iz Novog zaveta ali i iz tradicije, a tumačenje spornih verskih pitanja obavlja se na tzv. koncilima - u Katoličkoj, odnosno na saborima - u pravoslavnoj crkvi.