TOK RATA

1914.

Na zapadnom ratista njemačke su operacije u početku bile uspješne. Nijemci osvajaju gotovo cijelu Belgiju te prodiru do prilaza Parizu. Ali savezničke snage uspjele su ih zaustaviti i poraziti u bitci na Marni te potisnuti prema sjeveru. S druge strane, saveznički pokušaj nastavka protuofenzive nije uspio, a pokušaji obje strane da na zapadnom dijelu ratista obuhvate i odlučno poraze jedna drugu doveo je do trke prema moru, serije krvavih bitaka koje su završile neodlučnim rezultatom i stvaranjem linije rovova koja se protezala od kanala La Manchea do švajcarske granice.

Na istočnom ratistu ruska je vojska prilikom neuspjele ofenzive u njemačku Istočnu Prusku doživjela katastrofalan poraz u bitci kod Tannenberga. Nešto veći uspjeh imala je u borbama s austrougarskom vojskom, koju je uspjela otjerati iz većeg dijela Galicije.

Na jugu su snage Antante imale prvu veću pobjedu u bici na Ceru, kada je srpska vojska koristeći svježa iskustva iz balkanskih ratova porazila austrougarske snage. Nedugo zatim druga austrougarska ofenziva propada u bici na Kolubari.

Središnjim silama nije uspio plan da rat riješe u prvih nekoliko mjeseci, ali im je poticaj bilo ulazak Osmanskog Carstva u rat na njihovoj strani. Nakon toga Rusija se više nije mogla snabdijevati preko Crnog mora, što je imalo bitne posljedice na efikasnost njezine vojske.

Bitka na Marni, Cerska i kolubarska bitka

1915.

Ponovno otvaranje rute za snabdijevanje Rusije, odnosno izbacivanje Turske iz rata, bio je glavni cilj ambiciozne dardanelske operacije koju su u proljeće pokrenuli saveznici. No taj se plan pretvorio u spektakularni fijasko - prvo nakon neuspjelog pokušaja proboja mornarice kroz Dardanele, a zatim nakon iskrcavanja ANZAC-a na Galipolju, gdje je njihov prodor uspješno zaustavio turski Kemal-paša.

Još jedno veliko razočaranje za Antantu predstavljao je ulazak Italije u rat na njezinoj strani. Talijanska se vojska pokazala nesposobnom probiti austrougarske položaje na rijeci Soči.

Središnje sile imale su daleko više uspjeha u svojim ofanzivnim operacijama. Nakon proboja kod Görlitza ruske su snage potisnute iz većeg dijela Poljske, a ulazak Bugarske u rat na strani Središnjih sila u jesen je omogućio osvajanje Srbije, čija je vojska bila prisiljena na povlačenje kroz bespuća Albanije i Kosova pa sve do Krfa.

Iste godine na zapadnoj fronti Nijemci prvi put koriste bojne otrove, a poslije će se tim sredstvima koristiti i Antanta.

Solunski front
 

1916.

Načelnik njemačkoga generalštaba Erich von Falkenhayn smatrao je da Središnje sile, bez obzira na spektakularne uspjehe na istočnim bojištima, neće odnijeti pobjedu ako iz rata ne bude izbačena Francuska. Odbacivši strategiju temeljenu na odlučnom udaru kao neizvedivu u postojećim uslovima zapadne fronte, odlučio se za ofanzivu čiji je krajnji cilj umjesto osvajanja teritorija bilo iscrpljivanje francuskoga ljudstva. U februaru je pokrenuta velika ofanziva na francusku tvrđavu Verden. Francuzi su uistinu trpili velike gubitke i postepeno gubili teritorij.

Nastojeći saveznika osloboditi pritiska, Britanci su u junu pokrenuli ambicioznu ofanzivu na rijeci Sommi. Taj se napad pretvorio u još jedan krvav i spektakularan promašaj u kome je poginuo velik broj ljudi zbog beznačajnoga teritorija. S druge strane, nastojeći zaustaviti ovaj napad, Nijemci su bili prisiljeni prebacivati snage s Verdena i tako omogućili Francuzima da tu bitku polako preokrenu u svoju korist. Bitka na Sommi značajna je i zbog toga što su u njezinim kasnijim fazama Britanci prvi put u istoriji koristili novo oružje - tenkove.

Francuzima su pomogli i Rusi, čiji je general Brusilov početkom ljeta pokrenuo veliku ofanzivu koja je praktički dovela do sloma austrougarske vojske. Brusilovljev prodor zaustavljen je njemačkom intervencijom, no tek pošto je uvjerio rumunjsku vladu da će Antanta dobiti rat.

Rumunski ulazak na stranu Antante ispostavilo se kao velika pogreška, s obzirom na to da su Nijemci ponovno intervenisali i zajedno s Bugarima i Austro-Ugarima osvojili gotovo cijelu Rumunjsku.

Jedna od znacajnijih bitaka na balkanskom frontu je Mojkovacka bitka kada su se sukobile crnogorska i austrougarska vojska.

Bitka kod Verdena,Mojkovacka bitka

1917.

Slabi rezultati na bojnom polju, korupcija u pozadini te sve veća glad i neimaština s vremenom su ruski carski režim Nikole II. učinili sve nepopularnijim, te je zbačen u Februarskoj revoluciji. Nova republikanska vlada nastavila je rat na strani Antante, ali zbog revolucionarnog previranja i boljševičke agitacije nije bila u stanju preokrenuti negativne trendove. Sve veći dio ruskoga stanovništva i javnosti zahtijevao je mir, što su u januar iskoristili boljševici, preuzevši vlast u Oktobarskoj revoluciji i obećavši mirovne pregovore s Centralnim silama.

Slični događaji, iako u mnogo manjoj mjeri, dogodili su se u Francuskoj, gdje su vojnici, nakon krvave i neuspjele ofenzive generala Nivellea, počeli otkazivati poslušnost oficirima.Jedini poticaj za Antantu u to doba bio je ulazak SAD-a u rat na strani Antante, motivisan ekonomskim interesima bankara koji su financirali Antantu i neograničenim podmorskim njemačkim ratom čije su žrtve često bili američki brodovi. No, s druge strane, trebalo je vremena da SAD mobilise i obuči vojsku u opsegu koji bi mogao važnije promijeniti stanje na zapadnoj fronti.

U međuvremenu Antanta je zadobila još jedan težak udarac kada su talijanske snage u bici kod Kobarida doživjele katastrofalan poraz, te su odbačene sa Soče na prilaze Veneciji. Saveznici su talijansku frontu stabilizirali šaljući britanska i francuska pojačanja pa Centralne sile nisu uspjele iskoristiti ovaj uspjeh i Italiju izbaciti iz rata.

Revolucija u Rusiji

>>Nazad<<