Cijeli život živim u naselju U. Moja prica s drogom pocela je prije dvadesetak godina i slicna je mnogim takvim pricama, ali i drugacija. Kao klinac, 13-godišnjak, ušao sam u starije društvo. Bili su to redam decki iz kvarta. Bio sam ponosan što sam u takvom društvu, imponiralo mi je njihovo prihvacanje. Vozali su motore, imali dugu kosu, bili su face.
Vrlo brzo zapalio sam i prvi joint, ali zanos marihuanom kod mene nije dugo trajao. Ubrzo sam prešao na teške droge, u prvom redu heroin. Gotovo tri godine uspješno sam skrivao od roditelja da se drogiram. I dok sam to skrivao, postao sam ovisnik.
Tada je to možda bilo i lakše "skriti". Vremena su bila drugacija, bilo je mnogo manje narkomana, a droga manje dostupna. I ponuda je bila znatno manja. Danas droge u svim oblicima ima posvuda; a ponajviše je tome pridonio rat.
Nakon nekoliko gogina moje se eksperimentiranje pretvorilo u pravu, tešku ovisnost. I tada se dogodio preokret. Imao sam 16 godina, zaljubio sam se i odlucio otici na lijecenje. Tako sam upoznao i prof. dr. Slavka Sakomana koji je meni, kao i mnogima prije i poslije mene pomogao, vadio me iz tog mraka na sve moguce nacine. Danas mogu sa sigurnošcu reci - dok covjek sam ne "prelomi", sam ne odluci prestati i ostati cvrst, teško ce se pomaknuti.
Kada se covjek jednom skine, pa onda nakon jedne ili deset godina ponovo uzme drogu i javi mu se misao da ce se moci kontrolirati, u zabludi je. Samo je pitanje vremena kada ce ponovo otici u ovisnost. To se i meni dogodilo
I lijecenje je tada bilo drugacije nego što je danas - manje se ljudi bavilo problemima narkomanije. No, ono što se nije promijenilo u tih 20 godina od mojeg lijecenja kod prof. Sakomana, broj je kreveta na Odjelu za lijecenje ovisnosti. Nitko me ne može uvjeriti da je danas taj broj dovoljan.
Izlijecio
sam se i živio sam s djevojkom 10 godina. Družio sam se i dalje s istim ljudima
u Utrinama (zagrebacko naselje), ali u tih 10 godina niti jednom nisam uzeo ništa,
nisam na drogu niti pomišljao. I sreca je da je bilo tako. Ljudi koji su ostali na
drogi danas su ili mrtvi ili naprosto ne funkcioniraju vec životare na nekoj
heptanonskoj terapiji.
Nakon
lijecenja živio sam normalnim životom. Radio sam i dobro zaradivao. Eto,1990.
godine vodio sam 20 ljudi na docek Nove godine u Singapur, o svojem trošku. Na
trošak svoje firme, koja se bavila telefonskim uslugama.
I onda je moja desetogodišnja veza pukla. To mi je doista teško palo. Ne govorim
to da opravdam moj povratak drogi. To je naprosto tako.
Želio sam se na neki nacin iskupiti. Rekao sam: Uspio sam, pa idem sada napraviti nešto da barem jedan mladi covjek ne prode ono što sam ja
|
|
|
|
|
|