esej`MOSTOVI`
Ivo  Andric

Od svega  sto covek u zivotnom nagonu podize i gradi, nista nije u mojim ocima bolje i vrijednije od mostova.Oni su vazniji od kuca, svetiji, jer opstiji, od hramova.

  Svaciji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvek smisleno, na mestu na kom se ukrstava najveci broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih grdjevina i ne sluze nicem sto je tajno i zlo.

Veliki kameniti mostovi,  svedoci iscezlih epoha kad se drugojacije zivelo, mislilo i gradilo, sivi ili zarudili od vetra i kise, cesto okrzani na ostro rezanim coskovima, a u njihovim sastavcima i neprimetnim pukotinama raste tanka trava ili se gnezde ptice.Tanki zelezni mostovi, zategnuti od jedne obale do druge kao zica, sto drhte i zvuce od svakog voza koji projuri; oni kao da jos cekaju svoj posljednji oblik i svoje savrsenstvo, a lepota njihovih linija otkrice se potpuno ocima nasih unuka.

 

 

 

 

 

 

Drveni mostovi na ulasku u bosanske varosice cije izglodane grede poigravaju i zvece pod kopitama seoskih konjakao dascice ksilofona.I najposle, oni sasvim mali mostici u planinama, u stvari jedno jedino ovece drvo ili dva brvna prikovana jedno uz drugo, prebaceni preko nekog gorskog potoka koji bi bez njih bio neprelazan.

Po dva puta u godini gorska bujica odnosi, kad nadodje, ta brvna , a seljaci,slepo uporni kao mravi, seku, tesu i postavljaju nova.

Svi su oni u sustini jedno i podjednako vredni nase paznje jer pokazuju mesto na kome je covek naisao na zapreku i nije zastao pred njom ,nego je savladao i premostio kako je mogao , prema svom shvatanju , ukusu, i prlikama kojima je bio okruzen.I kad mislim na mostove , u secanju mi iskrsavaju ne oni preko kojih sam najvise prelazio , nego oni koji su najvise zadrzali i zaneli moju paznju i moj duh.

Tako , svuda na svetu , gde god se moja misao krene ili stane , nailazi na verne i cutljive mostove kao na vecitu i vecno nezasicenu  ljudsku zelju da se poveze, izmiri i spoji sve sto iskrsne pred nasim duhom , ocima i nogama , da ne bude deljenja , protivnosti ni rastanka.

 

Tako isto u snovima i proizvoljnoj igri maste.Slusajuci najgorcu i najlepsu muziku koju sam ikada cuo , odjednom mi se ukaza kamenit most, presecen po polovini , a izlomljene strane  prekinutog luka bolno teze jedna ka drugoj.

To je vernost i uzvisena nepomirljivost lepote , koja pored sebe dopusta jednu jedinu mogucnost : nepostojanje.

Naposletku , sve cim se ovaj nas zivot kazuje-misli, napori , pogledi , osmesi , reci , uzdasi -sve to tezi ka drugoj obali , kojoj se upravlja kao cilju , i na kojo tek dobiva svoj pravi smisao.Sve to ima nesto da savlada i premosti: nered , smrt ili nesmisao.Jer , sve je prelaz most ciji se krajevi gube u beskonacnosti , a prema kom su svi zemni mostovi samo decije igracke , bledi simboli.A sva je nasa nada s one strane.

 

      MOSTOVI