Drugi nazivi: ljuskava gnojistarka, jarcici.
    Klobuk je u pocetku cilindrican ili jajast i kao pritegnut uz strucak, kasnije zvonast, 3-6cm sirok do 10cm visok, pri dnu smedj i ljepljiv, pokriven bjelkasto smedjim, debelim i sirokim listovima. Listici su oko 1cm siroki, gusti i bijeli, pri rubu i ruzicasti, no ubrzo potamne, te se na kraju posve razmoce u crnu tekucinu koja polako kaplje na zemlju. Strucak je 10-20cm visok, bijel, svilenast i supalj, pri dnu ponesto gomoljast, sa sitnim, pomicnim prstenkom. Meso je tanko i bijelo, slabog i ugodnog mirisa. Gljiva raste od pocetka ljeta do novembra na dobroj gnojenoj vrtnoj zemlji, na pjeskovitom i vapnenastom tlu, po vlaznim sumama, jarcima, grabama, smetistima i livadama. Vrlo je dobra za jelo. Po ukusu smatraju je ravnom pecurki. Po misljenju nekih autora gnojistarka je poslije blagve najbolja jestiva gljiva. Jesti se mogu samo mladi, jos zatvoreni klobuci i to neposredno poslije branja .Starije gljive s ruzicasto obojenim listicima ne treba brati. Da bi se usporilo prebrzo sazrijevanje gljive, preporucuje se odmah poslije branja okretanjem odvojiti strucak od klobuka. Ako se gljiva nemoze prirediti za jelo ubrzo nakon branja, treba je bar prokuhati u slanoj vodi; takva se moze prirediti i kasnije.