Romani
Na Drini cuprija Slika drutva, datog u istorijskom preseku, u romanu Na Drini cuprija toliko je razudena i slojevita da se moe reci kako pisac-hronicar iz nadtemporalne tacke tvorca jedne moderne legende vidi kroz vreme, prozire njegovu sutinu i raspoznaje i svedoc i ogranicenost ljudskih moci, podjednako onih koji veruju da moc imaju i onih koji tu moc nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrtaj i prividno trpeljivo proimanje, a u stvari antagonizam razlicitih kultura, vera i tradicija i dve civilizacije, istocne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, vecita tacka na kojoj se trenje i komeanje to neminovno poradaju sukobe (na nivou likova i na nivou drava) oseca i vidi jasnije nego drugde, u gotovo kristalno cistom, opredmecenom obliku. Roman o mostu se, kao i vecina drugih Andricevih romana i pripovedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeda na kojoj se susticu i meaju evropska i azijska religija i nacin ivota, vode ratovi i mirnodopske medukonfesionalne i politicke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrecnosti Bosna nedri osobenu kulturu ivljenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zaticu na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozoritu istorije |
U Travnickoj hronici sudarila su se cetiri sveta, razlicita po veri, kulturi, istoriji, obicajima. Emisari zapadnih i istocnih svetova nali su se na prostoru Bosne sa namerom da nikada i ne pokuaju da se priblie i razumeju. Najblii saradnici francuskog i austrijskog konzula i vezira i stanovnici tamnog bosanskog vilajeta, Davna, Rota, turski cehaja, teftedar Baki, kao i travnicke kasablije, u neprestanim su medusobnim sukobima i stalno iskazuju mracne ljudske nagone. Cak i ako neki od pripadnika tih toliko razlicitih kulturnih krugova pokua da pomiri suprotnosti sa kojima se suocava, odmah mu, kao po nekom pravilu, zapreti opasnost unitenja. To se, na primer, dogodilo doktoru Kolonji i fratru Luki Dafnicu.Na nesrecu, jedino zajednicko svojstvo u razlicitosti tih civilizacija jeste nepotovanje coveka, sutinsko nepotovanje ljudskog dostojanstva. Na to je pripovedac ukazao kroz neizgovorenu recenicu Jevrejina Morda Atijasa koji dolazi u posetu francuskom konzulu i pozajmljuje mu novac potreban za odlazak iz Bosne. Cutljivi travnicki trgovac eleo je da se zahvali francuskom diplomati na panji koju njegovi sunarodnici Jevreji nikada do tada nisu doiveli: Prizivali ste nas kao ljude, ne izdvajajuci nas od ostalih, ali zbunjen ne uspeva to da izgovori |
Iako je objavljen iste godine (1945) kad i Na Drini cuprija i Travnicka hronika, roman Gospodica nema karakteristike romana-hronike sastavljenog iz niza odvojenih proznih struktura, bez jasno definisanog glavnog junaka, vec je koncipiran kao romaneskna struktura u kojoj sredinju ulogu ima jedan lik. Medutim, ni ovde, kao ni u viegradskoj i travnickoj hronici, nece biti pripovedanja u ja-formi, vec je rec o prividno neutralnom pripovedacevom glasu u trecem licu, koji se, tokom veceg dela romana dri tacke gledita vrlo bliske vizuri glavnog lika - Rajke Radakovic. Ovaj pripovedacev glas povremeno se udaljava od sredita svesti centralne junakinje, i to uvek onda kada citaoca treba uputiti u pojedinosti vezane za sudbine drugih likova koji se u romanu javljaju |
Prokleta Avlija Kratki roman Prokleta avlija, cije pisanje je Andric zapoceo izmedu dva svetska rata, a dovrio ga i objavio 1954. godine, smatra se picevim remek-delom. Komponovan je narativnim postupkom upricavanja price (prstenasta, okvirna strktura). Ima vie pripovedaca koji jedan od drugoga preuzimaju kazivacku poziciju. Pripovedanje u ovom romanu moe se predstaviti i slikom koncentricnih krugova koji se skupljaju do samog jezgra price. Kao i svi drugi Andricevi romani, izuzimajuci Gospodicu , i Prokleta avlija okrenuta je istoriji, ali na drukciji nacin od viegradske, travnicke i sarajevske hronike. Roman je ispripovedan smirenim, nepristrasnim tonom, kojim se odmereno i sugestivno tei objektivizaciji, kako je to kod Andrica vec obicaj i pravilo |
Omerpasa Latas
Posthumno objavljen roman (1977) koji je od prvobitno zamiljene hronike o Sarajevu, postao roman o jednoj licnosti. To je Omerpaa Latas, poturceni Srbin Mico Latas iz Janje Gore, koji je u Carigradu dospeo do najvieg poloaja. Rukopis ovoga romana ostao je u Andricevoj zaostavtini, ali pisac nije naznacio redosled poglavlja, te su priredivaci, od zasebnih prica, rukovodeci se hronolokim nacelom kada je rec o istorijskom sloju grade i unutranjom logikom psiholokog razvoja likova, sastavili proznu celinu. Ovo delo nije zavreno kao roman, ali je celovito i zaokrueno kao romansijerska zamisao o gradu koji je, poput Travnika, scena za odigravanje ljudske drame. U jednom od tragicnih trenutaka sarajevske istorije, grad je piscu posluio kao simbolicni dekor na cijem fonu ce se razvijati album ljudskih sudbina. U jednom delu ovako rekonstruisanoga romana prati se dolazak Omerpae u Sarajevo, njegov rad na prenoenju centra moci iz Travnika u Sarajevo i sredivanju prilika u zemlji. Drugi deo predocava njegov intimni ivot, a u trecem je rec o konzulu Atanackovicu koji u novu prestonicu dolazi u leto 1850. godine. Prica o Omerpai, njegovoj porodici, prijateljima i neprijateljima, cita se kao daleki patinirani album velikog slikara, na kome su prikazani ljudski odnosi i ivot u jednom dalekom vremenu.
|