Rembrandt (1606-69), najveci genije holandske umjetnosti, takodje je na pocetku svoje karijere bio ponesen posrednim dodirom s Caravaggiom. Njegove najranije slike, iz njegovog lajdenskog doba (1625-31), su malih dimenzija , jako osvjetljene i duboko realisticne. Mnoge od njih, kao Tobija i Ana s jaretom, obradjuju starozavetne teme-koje je slikar celog zivota najvise voleo.Cak i to malo platno, puno pojedinosti iz seoskog zivota, posjeduje, svojstva koja Rembrandtov prizor odvajaju od ranijih prizora iz Starog zaveta.Tu se ogleda ne samo njegov veci realizam vec i njegov nov emocijalni stav. Od samih pocetaka hrišćanske umetnosti cesto su prikazivane epizode iz Starog zaveta, i to više zbog svetlosti koju su bacale na hrišćansko učenje nego zbog njih samih. Takvo gledanje nije samo ograničavalo izbor tema, već je i davalo to njihovom tumačenju. Naprotiv Rembrant je posmatrao priče iz Starog zaveta u onom istom svetovno-hrišćanskom duhukao što je Caravaggio prilazio Novom zavetu, tj. kao neposrednu priču o božijem postupanju s ljudima. Kako su ga one duboko dirnule vidi se iz dirljivog odnosa koji je stvorio izmedju slepog Tobije i njegove žene.

Deset godina kasnije, u Oslepljivanju Samsona, Rembrant je razvio stil visokog baroka u punom cvatu. On tu prikazuje Stari zavet kao svet istočnjačkog sjaja i žestine, surov ali privlačan. Nagli prodor blještave svetlosti koja se prosipa po mračnom šatoru je bestidno teatralan i pojačava dramatičnost. Rembran je u to doba žudno sakupljao predmete sa Bliskog istoka, koji na ovi slikama služe kao dopuna. Tada je bio najtraženiji slikar u Amsterdamu i veoma imućan čovjek.

Ovo blagostanje je prestalo oko 1640.Prekretnica je mogla bitinjegov čuveni grupni portret poznat kao Noćna straža. To je ogromno platno;prikazuje četu vojnika, od kojih je svaki platio svoj deo. Ali, Rembrant se nije svakome podjednako odužio. U težnji da izbegne mehanički pravilnu sliku, on je virtuozno ostvario barokni pokret i osvjetljenje;u tom postupku neki od likova su utonuli u sjenku, a neke su zaklonili likovi ispred njih. Legenda kaže da su ljudi, čiji su portreti na taj način bili skriveni, bili nezadovoljni. Medjutim nema potvrde da je to tačno; ali znamo da su se slici divili još i onda kao umjetničkom djelu.

Ko i Michelangelo, Rembrant je bio tema mnogih romansiranih biografija.U njima se opadanje naklonosti publike prema umjetniku obično tumači "katastrofom" Noćne straže.U stvari, opadanje naklonosti je počelo posle 1642. godine, ali ne tako naglo i potpuno kao što bi njegovi romantični obožavaoci htjeli da nas ubjede.Njegove finansijske teškoće proistekle su u velikoj mjeri iz lošeg gazdovanja. Pa ipak, godine posle 1642. bile su period krize, unutrašnje nesigurnosti i spoljašnjih nemira. Rembrantov stav duboko se promjenio:otprilike posle 1650. godine njegov stil izbjegava retorikuvisokog baroka i zamjenjuje je lirskom istančanošću i slikarskom širinom. Slike poput Jakov blagosilja Josifove sinove pokazuju tu novu dubinu osjećanja. Neki egzotični ukrasi iz ranijih godina ostaju, ali više ne kreiraju nikakav tudj, varvarski svet. Zlatna svetlost koja prodire kroz zavese na levoj strani isto je tako blaga kao i gestov i pogledi. Raspoloženje je tako prožeto nežnom tišinom da gledalac koji stoji u dnu postelje osjeća da se samo od sebe radja srodstvo s tom porodičnom grupom- zajednički doživljaj osjećamo jače i prisnije nego u ma kome ranijem umjetničkom djelu.

U poznijim godinama života Rembrant je često usvajao, na izrazito ličan način, kompozicije ili slikarske ideje sjevernjačke renesanse: takav je Poljak na konju. Nismo sigurni da je jahač Poljak, mada njegova odjeća odgovara onoj vrsti koju su nosile lokalne trupe koje su se tada borile s Turcima u istočnoj Evropi;a nije jasno ni šta je Rembrant tačno zamišljao. Ali čuvena Direrova gravira, Vitez, Smrt i Djavo kojoj se Rembrant svakako divio, mogla bi biti ključ za tu sliku. Zar nije Poljak na konju takodje Hristov vojnik koji hrabro prolazi kroz svet pun opasnosti? Direrov jahač, uklopljen u kompoziciju, uravnotežen je i miruje kao kakva statua na konju; Rembrantov jahač nešto malo skraćen i pomeren iz središta, kreće se kao da ga u neku ruku goni svetlost s leve strane. Put kojim ide zavija i uskoro će ga odvesti izvan okvira. Ta jedva primjetna neuravnoteženost u suštini označava jedan prostor daleko širi nego što je obim slike i Rembrantovom djelu daje obelježje baroka, i pored ne postojanja očiglednih karakteristika tog stila. To isto važi i za Autoportret(oko 1660); umjetnik je za sobom imao već dugu stvaralačku karijeru, i njegovi autoportreti odražavaju svaki stupanj njegovog unutarnjeg razvoja-eksperimentalan u lajdenskim godinama, teatralno prerušen tridesetih godina, iskren i samoanalitičan pred kraj života, pa ipak pun jednostavnog dostojanstva.

Povratak bludnog sina, koju je Rembrant naslikao nekoliko godina pred smrt, možda je njegova najrečitija religiozna slika. A takodje i najspokojnija-trenutak koji se pruža u vječnost. Čuln ljepota koju smo vidjeli kod Jakova koji balgosilja Josifove sinove sada je ustupila mjesto skromnom svetu bosih nogu i pohabane odjeće, koji podsjeća na Tobiju i Anu, naslikanu 4 decenije prije toga. To osjećanje za siromašne i odbačene nikažd nije potpuno iščezlo iz Rembrantovog djela, mada je sredinom života više živelo u njegovim crtežima i otiscima nego u njegovim slikama. Specijalnu naklonost je imao za Jevreje kao naslednike biblijske prošlosti i strpljive žrtve progona. Oni su često bili njegovi modeli, a medju njegovim gravirama ima prizora kao što je Hristos propoveda koji se odigrava, reklo bi se,u nekom uglu amsterdamskog geta.

Po svo značaju kao grafički umjetnik Rembrant stoji odmah iza Direra, mada smo iz ovog jednog jedinog primera to jedva mogli naslutiti. U XVII vjeku tehnike drvoreza i bakroreza služile su uglavnom za reprodukovanje drugih djela. Stvaraoci grafičari tog vremena, ukljućujući Rembranta, najviše su voljeli rad kiselinom kombinovan sa suvom iglom. Tehnika nagrizanja kiselinom sastoji se u prevlačenju baklarne ploče kalofonijumom da bi se dobila "osnova" otporna na kiselinu, pa se kroz taj sloj crtež urezuje iglom i tako otkriva metalna povšina.Ploča se tada potapa u kiselinu koja nagrizanjem urezuje crte u bakar. Dubina tih brazdi mjenja se prema jačini kiseline i trajanju potapanja.Nagrizanje se vrši postepeno; posle kratkog potapanja majstor će ponovo načiniti zaštitnu prevlaku na ploči na onim djelovima gdje crte treba da budu slabe. Zatim će potopiti ploču još na neko vreme dok ne bude trebalo da se zaštite one manje nježne crte, itd.

Rembrantove religiozne slike zahtjevaju dar zapažanja koji s malim izuzetcima, daleko prevazilazi sposobnosti kolekcionara slika.Većina kupaca umjetničkih djela u Holandiji je više voljela teme koje nisu izlazile iz okvira njihovog svakodnevnog života-pejzaže, vidike s arhitekturom, mrtvu prirodu, prizore iz svakodnevnog života.