linija

Vlada Konfederacije. I Unija i vlada Konfederacije su bile suočene sa problemom organizacije svojih raspoloživih sredstava za rat i istovremeno da održavaju svoje ustavne procese. I Linkoln i Dejvis su morali da izlaze nakraj sa snažnom opozicijom i obojica su optuživani da su diktatori.
Ustav Konfederacije je bio sličan ustavu SAD-a ali sa nekoliko izmjena. U njemu su više isticana prava država i zaštićeno je ropstvo. Predsjednik je biran na 6 godina i članovi njegovog kabineta su morali da sjede u Kogresu. Nadležnost Kongresa, da daje novac u razne svrhe, bila je ograničena.
Glavni problem Konfederacije je bio sukob između južnjačkog nacinalizma i teorije o pravima države. Da bi vodila uspješno rat, Konfederaciji su trebala široka ovlaštenja. Međutim, značajni južnjaci, među kojima i potpredsjednik Stivens i nekoliko guvernera, protivili su se proširenju ovlaštenja Konfederacije ističući suverenitet individualnim državama. Opozicija država je otežavala vladi da najbolje iskoristi armiju i materijalne rezerve.
Pokazalo se da Džeferson Dejvis nije pravi čovjek za vođenje države u teškim vremenima. Nije umio dobro da procjenjuje ljude, a zbog opozicije je postao nervozniji i svadljiviji. Ni kabinet nije mogao da nadoknadi njegove nedostatke. Poslije prvih nekoliko mjeseci rada, među članovima njegovog kabineta nije bilo članova plantažerske aristokratije i kabinet su činili ljudi koji nisu ulivali veliko povjerenje.
Regrutovanje u Konfederaciji. Armija Konfederacije je prikupljena upisivanjem dobrovoljaca, koje je trajalo do marta 1862. godine, kada je usvojena regrutacija. Svi muškarci od 18 do 35 godina starosti podliježu regrutaciji. Plantažeri ili nadzornici, koji su se starali o 20 ili više crnih robova, su mogli biti izuzeti. Do kraja rata su granice starosti vojnih obveznika bile proširene na 17 i 50 godina. U većini južnjačkih zemalja, pogotovo u oblasti plantaža, javnost je bila zagrijana za stvar Konfederacije da regrutacija i nije bila potrebna. Stanovništvo apalačkih oblasti je jedino htjelo da ima što manje veze sa ratom i bilo je neprijateljski raspoloženo prema bogatim plantažerima.
Finansije Konfederacije. U finansiranju rata vlada se uglavnom oslanjala na običnu inflaciju. Prodala je obveznice i od poreza ubrala oko 100 miliona dolara, s tim da je jedan dio isplaćen u namirnicama za ishranu armije. U toku rata vlada je emitovala novca u vrijednosti od 1 milijardu dolara. Novčanice su stalno gubile vrijednost i do kraja rata su postale potpuno bezvrijedne. Skok cijena je omogućio razne špekulacije i profiterstvo pojedincima ali je većina južnjaka pošteno vršila svoju dužnost i Jug je kao cjelina opustošen ratom.
Politika na Sjeveru. Linkoln je bio bolji predsjednik od Dejvisa iako nije imao mnogo iskustva. Znao je šta osjeća narodna masa i umio je da im uliva vjeru i oduševljenje. Prihvatao je kritiku i podnosio opoziciju. Ponekad je činio ozbiljne greške u izboru generala i shvatanju ratne strategije.
U Linkolnovom kabinetu nalazilo se nekoliko njegovih suparnika. Sekretar za finansije Čas je spletkario sa političkim liderima u Kogresu nadajući se kandidaturi na sljedećim predsjedničkim izborima. Edvin Stanten je bio čovjek lošeg ponašanja i drzak prema svim članovima vlade. Linkoln je ubijedio članove ovog neskladnog tima na zajednički rad i poslije nekoliko mjeseci držao je kontrolu nad svojom administracijom.
U Kongresu se Linkoln sukobljavao sa jednom grupom republikanskih lidera, koji su postali poznati kao radikali. Oni su se žalili da se rat ne vodi dovoljno energično i zahtijevali uništenje plantažerske aristkratije. Početkom 1862. godine izdejstvovali su zajednički Kongresni komitet za vođenje rata, koji je omogućio Kongresu šira ovlaštenja u pogledu vojnih poslova. Linkoln je insistirao da je vođenje rata u nadležnosti izvršne vlasti tako da radikalima nije pošlo za rukom da diktiraju politiku. Kad je rat počeo većina sjevernjačkih demokrata je pružila podršku Uniji. Na izborima 1862. i 1864. godine u mnogim državama su istaknute zajedničke kandidatske liste republikanaca i ratnih demokrata. S druge strane, neki demokratski lideri su se zalagali za mir putem pregovora a neki su pokazivali otvorene simpatije prema Konfederaciji.
Linkoln je zaključio da ljudi protivni ratu koji se vodi radi zaštite ustavne vlasti nemaju pravo na ustavnu zaštitu, pa je u jesen 1862. godine izjavio da takva lica podliježu vojnom sudu. Vojne vlasti su tada lišile 13 000 ljudi slobode.
Regrutacija na Sjeveru. U početku armija je bila organizovana od dobrovoljaca, ali je Unija u martu 1863. godine pribjegla regrutaciji. Zemlja je bila podijeljena na okruge i svaki je okrug imao da obezbijedi određenu kvotu u koju su se uračunavali i dobrovoljci. Onaj okrug koji je kvotu ispunjavao i samim dobrovoljcima bio je pošteđen regrutacije. Vojnoj obavezi su podlijegali muškarci od 20 do 45 godina starosti, ali je svaki obveznik mogao da izbjegne regrutaciju ako plati 300 dolara ili nađe zamjenu. To je dovelo do špekulacija, a u Njujorku je prisilna ragrutacija 1863. godine dovela do izbijanja nereda. Nakon ovoga izuzeće od vojne obaveze je poništeno i samo je mali broj pojedinaca tokom rata bio prisilno priključen armiji Unije.
U toku dvije godine poslije donošenja Zakona o regrutaciji armija je prikupila 835 000 dobrovoljaca, 46 000 ljudi je prisilno regrutovano a 285 000 muškaraca je izbjeglo armiju plaćanjem naknade.
Finansije Unije. Ukupni izdaci Sjevera iznosili su oko 3 milijarde dolara. Vlada je podizala carine, nametala razne takse i ubirala poreze na prihode. U peridu od februara 1862. do marta 1863. godine štampano je papirnog novca u vrijednosti od 450 miliona dolara. Ipak, glavni oslonac ministarstva za finansije je bila podaja ratnih obveznica koja je pokrila dvije trećine vladinih izdataka.