Gabrijel Garsija Markes rodjen je 6.marta 1928. u Arakataki. Godine 1928. u Arakataki preko hiljadu strajkaca bilo je ubijeno i baceno u zajednicku grobnicu, sto ce bitno uticati na njegov zivot i stvaralastvo.Mali Garsija odrastao je kao tiho i stidljivo dijete,opcinjen pricama svog djede i praznovjerju svoje babe.Sva sjemena buducih dijela bila su posadjenja u kuci u kojoj je zivio, prici o gradjanskom ratu, masakru, dolascima i odlascima tetaka i nezakonioj kceri njegovog djeda. Djed mu je umro kad je on imao 8 godina i kad mu je baka oslijepila otisao je da zivi sa roditeljima u Sukreu. skolovao se u Barankuili, luckom gradu. Imao je reputaciju stidljivog momka koji je pisao smijesne pjesme. 1940 dobio je stipendiju koju su dodeljivali jezuiti za nadarenu djecu. Maturirao je 1946. i po zelji roditelja upisao je Nacionalni univerzitet prava u Bogoti. U ovom perioduupoznao je svoju buducu zenu, 13-godisnju zdjevojcicu. Iako se nisu trebali vjencati za sledecih 14 godina, Mercedes je obecala ostati vjerna. Kao i mnogi, i Markes se nije interesovao za svoje studije. Dobio je kopiju Kafkine "Metamorfoze" koja je imala dubok utisak na njega jer je shvatio da knjizevnost ne mora da prati strogu naraciju i radnju.
Inspiraciju za djelo "Sto godina samoce" dobio je kada se vratio u babinu kucu u Arakataki. Ukleta kuca evocirala je uspomene, a cijeli grad izgledao je kao mrtav i zale|en u vremenu. Ranije je skicirao pricu o svom iskustvu u kuci, stoga se roman trebao zvati "Kuca".
Fabula je smjestena u mitskom gradu koji se zvao Makondo. To je ime plantaze banana blizu Arakatake. Nazalost, 1952. prica je odbijena od prvog izdavaca. 1955. dok je Markes bio u istocnoj Evropi, njegovi prijatelji su uzeli pricu sa skrivenog mjesta i dali je izdavacu. Ovaj put je bila objavljena. U Evropi je radio kao novinar za razlicite listove, a 1958. je, inspirisan revolucijom na Kubi, zapoceo prijateljstvo sa Fidelom Kastrom koje traje do danas. U januaru 1965. Markes i njegova porodica su se vozili na odmor u Akapulko kad ga je obuzela inspiracija: nasao je svoj glas. Za prvi put u dvadeset godina kao da je udarac groma potpuno osvijetlio njegov Makondo. "Taj glas koji sam koristio u romanu 'Sto godina samoce" pricao je stvari koje su zvucale natprirodno i fantasticno, ali ih je pricao sa potpunom prirodnoscu, ne mijenjajucu izraz lica za vrijeme pricanja, bas kao sto je to radila njegova baka."
Nakon godinu dana rada Markes je poslao prva tri poglavlja Karlosu Fuentesu, koji je izjavio: "Upravo sam procitao osamdeset strana remek djela." Sa priblizavanjem kraja
smjestao je sebe, svoji zenu i prijatelje u roman, i na posljednjoj strani otkrio je ime svog romana "Sto godina samoce" .
Sa trinaest hiljada strana u rukama, gotovo otrovan nikotinom, sa preko deset hiljada dolara u dugu, obajvio je roman u junu 1967. Tokom prve sedmice svih odstampanih 8000 primjeraka je bilo prodano. Djelo je prevo|eno na desetine jezika i osvojilo je cetiri me|unarodne nagrade. Nobelovu nagradu za knjizevnost je dobio 1982.
Sada je jedan od naslavnijih pisaca sa lagodnim nacinom zivota, sa rezidencijama u Meksiku, Kuernavaki, Parizu, Barseloni i Barankili. Danas zivi sa suprugom Mercedes u Meksiku.
