Pod prozorom mojim
Bela brezica je
Ogrnuta snegom,
Ko srebrna da je.
Na punim granama,
Ledenim po strani,
Razvile se rese
Ko beli derdani.
U tisini stoji
Breza, ko u gaju,
I plamti pahulje
U ognjenom sjaju.
A zora, polako,
Naokolo plovi,
I na grane sipa
Srebrni prah novi,
* * *
Tugujem... Tegobno breme
U srcu od jeda i leda.
Dosadno glasa se vreme
Sto mi ni predaha ne da.
Legnem, a cemerne misli
Drze me, mozak mi stisli
Zvuci, u glavi se vrti.
O, sta cu? Dusu ce strti
Zivot, da jadna mi klone.
Niotkud utehe zrak.
Dah mi se gasi i tone
U tu divljinu, u mrak.
Sudbino, zaSto nas snadje?
Zivot je gorak i siv.
Gde glava spokoj da nade?
Tesko je biti ziv.
Jutros u košari, gdje sja, šuška
niz rogoza žućkastih i krutih,
sedmoro je oštenila kučka,
oštenila sedmoro je žutih.
Do u sumrak grlila ih nježno,
i lizala niz dlaku što rudi,
i slico se mlak sok neizbježno
it tih toplih materinskih grudi
A uveče kad živina juri,
da zauzme motke, il prut jak
izašao je tad domaćin tmuri
i svu štenad potrpo u džak
A ona je za tragom trčala,
stizala ga, kao kad uhode...
I dugo, je dugo drhtala
ne zamrzla površina vode
Pri povratku vukuć se po tmini,
i ližući znoj s bedara lenih,
mesec joj se nad izbom,
učini kao jedno od kučića njenih.
Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljo tanki
i skrio se za hum u poljima.
Nemo, ko od milosti il sreće
kad joj bace kamičak niz breg,
pale su i njene oči pseće
kao zlatni sjaj zvezda u sneg.
Mi mnogo toga jos ne znamo,
pitomci lenjinskih pobjeda
i pjesme nove
po starom pjevamo,
kako smo ih culi od bake i djeda.
Drugovi! Drugovi!
Kakav je raskol u zemlji bio,
u veselome vrenju kakva bol!
Znate, zbog toga i ja bih htio,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.
Ja ne krivim one sto odlaze -
no kad su se starci
sa mladima gnali?
Oni su ko raz kraj neke staze,
da istrunu, ostali i pali.
I ja, ja sam -
srca mi mlada, ni stara -
da budem dubre od vremena izabran.
Da li mi zato kafanski zvuk gitara
donosi slatki san?
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Vlast sovjetska je svemu kriva
i zbog toga se s njome sporim,
sto mladost moja, mladost ziva
u njenoj borbi ne izgori.
Sto vidjeh ja?
Ja vidjeh samo borbe ljute
i umjesto pjesama
slusah kanonadu.
Nisam li zbog toga glave zute
trcao po zemlji dok ne padoh?
No sretan sam.
Iz vjetra sto je vio
nezaboravne ja iznesoh sanje.
Vihor je moju sudbu okitio
u zlatnozuto cvjetno tkanje.
Ja nisam covjek novi!
Cemu kriti?
U proslosti sam jednom nogom sada,
i htijuci sa novom vojskom biti
ja drugom nogom sklizem se i padam.
No ima i drugih,
kakva steta.
Nesretniji su i jos vise pate.
Oni su kao trunje sred reseta
u vremenu koje ne mogu da shvate.
Znadoh ih ja
i vidjeh im oci:
tuznije su od ociju krava.
Sred mirnih ljudskih nastojanja
ko bara im se krv zgrusava.
I tko bi da tu baru muti?
Ne dajte,
bit ce zadah smrada.
Oni ce sami istrunuti
zajedno sa liscem listopada.
No ima i drugih,
sto vjeruju u ovo
i u budcnost upiru pogled pitom.
Oni zbore o zivotu novom,
no zbunjeno se ceskajuci pri tom.
Slusam ja. I jos se zivo sjecam
o cemu spletkare te seljacke lije.
- Sa Sovjetima zivjet - kakva sreca ...
Treba nam platna... Ni cavala nije.
Bradonjama ovim treba malo
za njihov zivot:
krumpira i hljeba.
Zasto nocu psujem, sto mi stalo
do nesretnoga i glupoga zrijeba?
Zavidim onome
koji je zivot proveo u boju
i branio ideju cvrst ko stijena.
A ja, izgubih svijetlu mladost svoju,
cak vise nemam niti uspomena.
Kakva sramota!
Kakva bijeda, jao!
Meni su ove ceste bile male.
Ja mogoh dati,
ne to sto sam dao,
sto dadoh lako, i kao od sale.
Gitaro mila,
zvoni. zvoni!
Ciganko sviraj, neka pjesma tvoja
izbrise one otrovane dane
bez njeznosti, i srece, i pokoja.
Ja znadem - vino ocaju ne prija.
Samoca i pustos
ne izlijece bol.
Znate, zbog toga htio bih i ja,
dignuvsi hlace,
stici komsomol.
Jesi li ziva, staricice moja?
Sin tvoj zivi i pozdrav ti salje.
Nek uvecer nad kolibom tvojom
ona cudna svjetlost sja i dalje.
Pisu mi da vidaju te cesto
zbog mene veoma zabrinutu
i da ides svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
U sutonu plavom da te cesto
uvijek isto prividenje muci:
kako su u krcmi finski noz
u srce mi zaboli u tuci.
Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevsi tebe.
Kao nekad, i sada sam njezan,
i srce mi zivi samo snom,
da sto prije pobjegnem od jada
i vratim se u nas niski dom.
Vratit cu se kad u nasem vrtu
rasire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budis me ko prije osam ljeta.
Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono cega ne bi:
odvec rano zamoren zivotom,
samo cemer osjecam u sebi.
I ne uci da se molim. Pusti!
Nema vise vracanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo sto mi sija istim zarom.
Umiri se! Nemoj da te cesto
vidaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki cas na cestu
u svom trosnom starinskom kaputu.
Do vidjenja druze, dovidjenja!
U zivotu ima mnogo zala
svaki korak prati nova patnja
na ovom svijetu srece nemam ja.
Do vidjenja! Tiho gasnu svijece
pred moj put u mrak i vjecni san.
citav zivot cekah malo srece
al' u noci ipak ostah sam...
Do vidjenja bez stiska, bez rijeci
cemu bol i vrelih suza zar?
Za nas nije nista novo mrijeti
ni sam zivot nije nova stvar!