Poslednje godine života, 1925., Jesenjin je
u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto klucaju iz njega da
se i sam on tome cudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao
navijena mašina", govorio je poznanicima.Prije toga, 1924., na Kavkazu,
takode je grabeci od života beleži sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna
ispovijest Ana Snjegina izliva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana
Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog
kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio ocevidac mnogih dogadaja.Pred
smrt Jesenjin se najviše seca ljubavi, koja za njega znaci najvecu srecu i
cudo na svijetu.Njena prolaznost muci, on bi htjeo vecno da sanja maj i onu
koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se
mogle nazvati poslednje Jesenjinove pjesme.Praštajuci se sa životom, on u
njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osecanja,tihih radosti i tuge, izražava
najneposrednija osecanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo
pomoci"Kada se u poslednje vrijeme govorilo", veli Mariengof,"Jesenjin
pije", rijeci su zvucale kao"udarci malja" i svi su bježali
od opasnog,mahnitog i izgubljenog covjeka.Po svima svjedocanstvima Jesenjinu
je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da
je ne odbije kao nekada sanatorijum.uvece 23.decembra,Jesenjin po zabeleškama
zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u
sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.decembra ujutro,
odseda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajuci poslove.Bolesno uznemiren
i nuropat,Jesenjin se tih dana osecao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi
br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito
uvece.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor uletalo bih jato vrana koje
dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veci pakao, i on je ujutro
27. decembra, nemajuci mastila - kako je sam pricao preko dana poznanicima
- napisao pjesmu krvlju, iz rasecenih vena.To su bili stihovi "Do videnja,
prijatelju",predati uvece mladom pjesniku V.Erlihu, koji je zaboravio
da ih procita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Uvece 27. decembra,
Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije vecere je u
vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misa, dok se
odmara u u ogromnom gradu i velikoj kuci.Umoran, duševno bolestan,ocajan,on
katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noc punu oblaka i magle,
pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja celo.Rob utisaka i preteranih
crnih uobrazilja, zlovoljan i utucen, ostaje tako do ponoci i do bezumne svjesti
kada usplahireno pocinje juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli
da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih
hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni drug.Pred zamagljenom svjesti
otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje
namještaj, pravi nered, i u užasu, opet sijece nožem vene, zatim prebacuje
u uglug sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljaga, navlaci omcu oko
vrata i posle ponoci izmedu noci 27 i 28 decembra 1925. vrši trostruko ubistvo:secenjem
vena, vešanjem i gorenjem uz cijev za parno grijanje...
Sahranjen je u Moskvi 30.decembra 1925.godine na Vaganjkovskom gorblju.