Rjazanska oblast na sjeveroistoku Rusije, bila je od najstarijih vremena pozornica raznih istocnjackih najezda, vjerskih meteža, buna, najzad revolucionarnih pokreta i gradanskih ratova.Ovde nedaleko od grada Rjazana, u rjazanskom srezu, u selu Konstantinovu, opštine kuzminske, rden je 3. oktonra 1895. godine, pjesnik Sergej Aleksandrovic Jesenjin.Njegovi siromaŠni roditelji seljaci Jesenjini, Aleksandar Nikitic i Tatjana Fjodorovna, sem njega imaju i dve kcerke Katarinu (Kacu) i Aleksandru (Šuru).Mališana od dve godine, zbog neslaganja roditelja, uzima prilicno imucni deda po majci Fjodor Andrejevic Titov, u cijoj kuci unuk provodi djetinjstvo i ranu mladost.Ovde je dobro zapamtio tri svoja ujaka, koji su bili opaki momci i koji su ga svaki a svoj nacin celicili.Nemiran i kavgadžija, mali Sergej je predvodnik djece, najbolje se penje uz drvece, neustrašivo se tuce, ide bos, pocepan, izgreben, i zato ga cesto grde i kažnjavaju.Najveci uticaj na nnjega je imala baba Natalija Jevstajevna Titova, koja ga je neobicno volela.Deda Fjodor, mudri seljak i staroverac, takode je uticao na bistrog i nestašnog decaka, vaspitavajuci ga u patrijahalnom duhu.Kulak i ctec crkvene i pobožne literature, on je i savršeni znalac religiozne usmene poezije i povezao je u sebi odlike pobožnosti iapstraktnih interesovanja sa prakticnošcu. Jesenjin je govorio o njemu:"Temeljan je covjek bio moj deda.Bogu božje a caru carevo.Nije zalud bio imucan seljak a uz to sklon picu.U krugu babe,dede i ujaka Jesenjin je bezbrižan,veseo, i uvek u polju, šumi, na reci, u društvu seoske dece i mladeži, u stajama za stoku, u dvorištu sa omiljenim psima, ili na jezeru kraj lovaca i ribara.Tako su zapamcene konjske trke u travnim stepama, devojacke ljubavi na gumnima, balalajke i pesme u gajevima, zavijanje harmonika, ptica i zverova u šumama, besni ples mladeži u poljima i zavicajna tuga rjazanskih seljaka.Pa ipak, rano ga pocinju muciti sumnje, narocito religiozne -" U mome djetinjstvu bilo je neobicno oštrih prelaza" -pisao je on docnije - "cas periodi kada sam se molio bogu, cas vreme neobicnih razuzdanosti, sve do želje da omalovažam svetinje i hulim na boga".Kod kuce su znali za to, veli njegov biograf E.F.Njikitina i proveravajuci njegova raspoloženja, davali su mu cetiri kopejke za prosforu kojiu je morao nositi svešteniku da je osveti.A ovaj je za taj obred naplacivao dve kopejke sekuci prosforu na tri dela."Docnije", secao se Jesenjin, "ja sam naucio ovu proceduru sekuci prosforu svojim nožem, a dve kopejke stavljao sam u džep i išao na groblje da sa djecom igram krajcarica.Ali jednom se deda dosjetio.Napravio se lom i jasam pobegao tetki u drugo selo i ne vratih se sve dok mi nisu oprostili."Prve pojmove o pismenosti mali Sergej dobija od ukucana, i deda ga docnije upisuje u seosku osnovnu školu, pa posle u crkveno uciteljsku seminariju staroveraca, koju izdržava verska opština u Spas-Klepiku, trideset kilometara od Konstantinova.Trebalo je da u svom zavicaju postane ucitelj dece ciji roditelji ispovedaju hrišcanstvo van zvanicne crkve, i da propovijeda hristovu nauku u najcistijoj formi.ali se to nije dogodilo jer je njega više od škole, više od svega interesuje poezija:narocito otkako se sprijateljio sa školskim drugom Grišom Panfilovom, sinom seljaka, koji je imao veliki uticaj na duhovno formiranje.
Kada je stekao srednjoškolsko obrzovanje ,
"snovi o bogatstvu i slavi" odvode ga sa proleca 1912. u Moskvu,
gdje namjerava da stupi u Pedagoški institut.Tim pre, što mu i otac u drevnoj
prestonici radi kao mesarski pomocnik kod zamoskvoreckog trgovca Krilova.Trebalo
je i sin da se zaposli u administraciji istog preduzeca, ali kako nije ustajao
kao ostali službenici pri dolasku "gazdarice" u radnju, morao je
napustiti trgovinu, pa privremeno i oca.Materijalno nezbrinut i na ulici Moskve
, Sergej se odlucuje da krene književnim putem.Dolazi u dodir da moskovskim
književnom-muzickim kružokom "Surikov", koi se stara o obdarenim
pocetnicima iz radnickih i sealjackih redova, i neko vrijeme stanuje kod njegovog
predsjednika S.Koškarova-Zarevog.Kao surikovcu clanovi kluba, radnici tipografije
Sitina, pomažu mu da stupi kao pomocnik lektora u korektorsko odjelenje štamparije.Povean
sa tipografima, ucestvuje na njihovim "konspirativnim sastancima"
i radnickim zborovima u okolini Moskve;zbog štrajkova 1912. pada u oci policiji
i agenti mu dvaput pretresaju stan.Pišuci Griši Panfilovu o tome, on podvlaci
da mu je osam drugova zatvoreno zbog pokreta solidarnosti sa tramvajskim radnicima,
dok je on, kao i svi drugi, postao sindikalac, i da je pretres kod njega srecno
prošao-Naredne 1913. godine mladi Jesenjin je i više u vodama demokratske
sredine.Na putu da postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga
policija prati, da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuden da cuti.u toku
1914. godine Jesenjina u Moskvi pocinju štampati.Njegovi stihovi, pod pseudonimom
Sergej Molot, izlaze u moskovskim casopisima Dobro jutro, Decji svet i drugim
listovima izdavaca I.D.Sitina.istovremeno je sekretar casopisa Narodni prijatelj,
socijaldemokratske grupe surikovskog kluba, ciji su clanovi prije toga objavili
i proglas protiv rata.Ovde Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitaristicku
poemu", Cavke, ali policija je "još pri slaganju konfiskuje".1913.-1914.
sluša predavanja na Univerzitetu Šanjavskog, radi na svom licnom obrazovanju,
cita Bjelinskog, Gljeb-Uspenskog i ruske klasike,a narocito roman Cerniševskog
Šta da se radi, dok su u poeziji ljubimci Kolcov i Njekrasov.Poslije godinu
i po dana u moskvi, poremecen ratom i neredovnim prilikama,Jesenjin odlazi
u selo.Vrijeme provedeno u staroj prestonici ostavlja na njega dubok trag.U
poeziji, kao što se vidi iz njegovog ranog stvaranja, Jesenjin od svoje devete
do šesnaeste godine piše mnoge stihove koji su znacajni "kao put pesnika
do revolucije".Medu njima valja pomenuti Bulkin šare, slagane u duhu
narodne lirike i duhovne stihove posvecene Mikoliju.Proza iz 1909-10, U dubodolini,
zatim Bobilj i drug, takode u narodnom stilu, u kojim je dat simbol potukaca
i slobodnog coveka bezzemljaša, predstavlja beletristicke pokušaje koji docnije
nisu razvijani.Kao osamnaestogodišnji mladic, zacuden što mu listovi ne objavljuju
pjesme, Jesenjin odlazi u Petrograd.Kada se nepoznati seljak-pjesnik, koji
je doskora napasao krave u rjazanskoj guberniji, obreo u prestonici, naišao
je na dobar primjer i tešku književnu atmosferu.Petrogradski saloni i inteligencija
potpuno odvojena od naroda bili su siti literature poze i gesta, bulevarske
poezije, pune s jedne strane banditizma i demimontkinja, a s druge - svilenih
toaleta i budoarskog mirisa velikog svijeta.Osecala se zaista potreba za vazduhom
i svežinom.Umornoj i apaticnoj sredini uoci i u toku prvog svjetsko rata trebalo
je više sirovosti, zdravlja, neposrednosti da bi mogla održati dušu i interesovanje
za umjetnost.Prezasicen otmenom rjecju, zamor i kolnulost vrhova, s druge
strane razna revolucionarna nastrojenja, podupirana ilegalnim radom inteligencije,
radnickim pokretima, štrajkovima, seljackim bunama i protestima gladnih,glavna
su karakteristika vremena u kome se našao mladi Jesenjin u prestonici kao
pesnik.I, naravno, rjazansko seljace u beloj ruskoj košulji sa crvenom vrpcom
i seoskim praznicnim cizmama, plavih ociju i guste kovrdžave kose, ovaj pastir
koji nije zalud "iz zvezda i zora ucio školu", cvrsto vezan za mnogomilionsko
mužicko tijelo, duše pune narodnih motiva, odmah je skrenulo pažnju na sebe,
i to više od drugih.On je donjeo ovoj sredini i otupelom gradu miris raži
i tamjana, svežinu rodnih stepa, rumenilo rjazanskih zora svu draž ruskoga
sela.Cim se pojavio u Petrogradu, u martu 1915., Jesenjin je prišao pjesnicima
iz naroda, cija se grupa formirala još 1912.Ovih ne pesnika vec pjevaca bilo
je mnogo, a medu njima treba spomenuti S.S.Klickova, "seljackog Feta",A.V.Abramov-Širjajevca,
pesnika Povložja a kao najistaknutijeg N.A.Kljujeva pjesnika oljonecke gubernije.Jesenjina
u Petrogradu odmah prihvataju S.M. Gorodecki i Nj.Kljujev, vode pokreta novih
seoskih pesnika, ali u umetnicke krugove, kao što je sam govorio u svojim
izjavama uvodi ga Rjurik Ivenjev.Dolazak mladog Jesenjina u Petrograd da traži
objavljivanje sthova, slavu i bronzani spomenik znacio je datum u istoriji
kluba novih seoskih pesnika.Kljuc za razumijevanje ovog uspjeha predstavlja
pjesnikov stav prema životu kao i psihologija seljaka koji prvi put dolazi
u prestonicu i kome je potpuno tud velikovaroški život.Jesenjin skrece na
sebe pažnju i Maksima Grokog, koji je vec osjetio novu poeziju sa Majakovskim
na celu, izvodeci na put mnoge mlade i talentovane pisce.Ovog puta on štampa
Jesenjinu u svom letopisu 1916 usjeve je sparušila suša.Maksim Gorki u svojim
sjecanjima beleži Jesenjinov dolazak u Petrograd i veli da je po prvoj njegovoj
pjesmi osjetio snagu tvorca.Zato je još tada zavoleo i iskreno pomagao pesnika-seljaka
cije su divne oci i bujna plava kosa odmah osvojili Petrograd.I Majakovski
skicira Jesenjina iz ranih Petrogradskih dana.Oni se susrecu prvi put u jednoj
od boljih prestoniCkih kuca.Jesenjin je tada po Majakovskom, u opancima, u
ruskoj košulji sa "nekakvim vezovima na krstice".i njemu izgleda
teatralan, tim prije što je vec pisao stihove koji su se dopadali, pa bi se
i za cipele našla koja rublja.Upitan našto mui ta reklama odgovorio je otprilike:
"Mi smo seljaci, mi vaše ne razumemo...i vec nekako... po našinski....u
iskonskoj...u prtenoj".Cim je Jesenjin ušao u književen krugove i svojom
seoskom poezijom nagovjestio snagu talenta, uzoma maha rat i nastaje opšta
poremecenost u svetu.On je ovih dana u Petrogradu i selu, piše i objavljuje
pjesme u periodiCnim listovima medu kojima i uspjeli ciklus Rusija u kome
slika seoski život u pocetku i za vrijeme prvog svjetskog rata.Ove divni stihovi
su istovremeo i jedine patriotske pjesme Jesenjina.Godin 1916. pozvan je u
vojsku.Preko njegovog poznanika, D.Lomana, caricnog adutanta, koji je cjenio
pjesnikov taenat, izdejstvovane su mu izvjesne olkašice i umjesto da ide na
front ostao je u Carskom selu.Tu je u to vrijeme živjeo i poznati sociolog,
književni kriticar i socijalist Ivanov-Razumnjik, koji je prvi popularisao
Jesenjina kao pjesnika.Od 1914. do zakljucno sa 1916. godinom Jesenjin priprema
dvije zbirke, Radunjicu i Plavetnil, u koje unosi svoje rane pjesme.One predstavljaju
gotovo njegoco cjelokupno stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja.sve
su vezane za prirodu, najcešce za pejzaž sela, pored sveta bajki, mita i religije.Bukti
spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se ocrtavaju likovi svetaca,
narodnih junaka i predstavnika biljnog i životinjskog svjeta.Ali plava boja
preovladuje, zari sve, pa prožima i samog pjesnika.Duša mu je plava, oci imaju
plavo dno, i sve što živi plavo je.Iza svih ovih stilizovanih slicica, u dalekoj
pozadini, nazirala se kao silueta, velika otadžbina - "crveno polje".To
je bila Jesenjinova Rusija, tiha smirena i sanjiva.Kao što se vidi u prvoj
fazi stvaranja pored pejzaža i ideje o zavicaju i otadžbini,Jesenjin kultiviše
u pjesmama i religioznos.U vezi sa tim, osjecanja dobijaju misticni karakter
ili se izlivaju u pantetisticki doživljene motive.Jesenjinove pjesme prvog
perioda imaju simbolisticko obeležje i to u duhu vremen.simbolizam kao književni
pravac i veliki pokret, trajao je u Rusiji sve do oktorbarske revolucije i
svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika.Od simbolista na Jesenjina
najviše uticu A.Beli i A..Blok.Kada se pjesnik pojavio u Petrogradu u proloce
1917, oduševljen revolucijom, njegov glas se nekako odmah izdvojio z kruga
seoskih pjesnika i snažno odjeknuo.Februarsku revoluciju je pozdarvio na svoj
religiozni i seoski nacin.Poslije prve revolucije Jesenjin sa seoskim pjesnicima
odmah prilazi revolucionarima.Jesenjinov pjesnicki period stvaranja u revoluciji
ima dvije faze, kao odziva na dogadaje od 1917. do 1920. a ovdje pored biblijskih
motiva i uopšte stihova religioznog karaktera, koa što su Isus Mladenac, Seoski
caslovac i triptih, najznacajnije zbirke su Preobraženje i Trerjadnjica.Jesenjin
u revoluciji veruje u srecu, svoju i opštu, obožava sve oko sebe, dovikuje
revolucionarnom vetru da vitla, i da bude blažen onaj ko je "radost zemlje
oznacio ka pastirsku tugu".U vrijeme obe revolucije Jesenjinova ideologija
je seljacka, ali sa socijalistickim težnjama u pravcu narodnjaka, ipa Cerniševskog
i religioznim tendencijama u duhu seoskih pjesnika i levicara simbolista.On
je zaista ushicen noim zbivanjima i kao pastri i hodocasnik zanet pjeva probudenom
narodu.Sada ne postavlja pitanje da li treba primiti sve što revolucija pruža,
niti zahtjeva autonomiju umjetnosti, kao petrgradski slikari koji su poslije
oktobra htjeli da se obrate narodu protiv režimskog prisvajanja umjetnosti.Slicno
Majakovskom i Bloku on bez rezerve prihvata sve i zajedno sa vladom prelazi
1918. u Moskvu.A ovdje pocetkom durge polovine 1918. godine Jesenjin se slucajno
upopznaje sa mladim pjesnikom Anatolijem Mariengofom, sa kojim ce ostati nerazdvojan
drug po patnji i pjesmi u toku mnogih dana i mjeseci.U Jesenjinovoj poeziji
ne samo u Moskovskom periodu vec i ranije osecala se potreba da sve bude u
slikama.U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti, neocekivanih poredenja i
i zvanrednih metafora.Ovakvp Jesenjinovo stavranje u Moskvi odmah je dobilo
pristalice i privuklo mnog pjesnike.Medu njima najviše se oduševio mladi futurist
A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i poznatog modernistu u književnosti
Vadjima Šeršenjevica.U društvu njihovom i društvu drugih umjetnika, Jesenjin
u Moskvi živi boemski.Najcešce je u kafeu Pitoresk na Kuznjeckom mostu, ili
u malim lokalima i menzama oko Njikitske ulice i bulevara.Ovdje su se za vrijeme
revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne objede diskutuju,
citaju stihove, ili da prireduju izložbe, da izvode svoja i tuda djela, sakupljajuci
napojnice od publike ili da organizuju razne priredbe i predavanja za namirnice.Pjesnici
su u revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob sa zvanicnom kritikom
i komesarom prosvjete.Cijele gladne jeseni i mucne zime 1918-1919, koja je
donjela mrazeve, debele snjegove, pegavac, grip i druge bolesti, pjesnici
se zanose pripremanjem novog knjževnom pokreta.U mracnim i hladnim jazbinama
u kojima se i mastilo ledilo mladi pesnici do duboko u noc razgovaraju, pripremaju
almanahe, zbirke pjesama i knjiga sa udnim nazivima.Poslije mnogih sastanaka
i dugih razgovora A. Mariengof, V.Šeršenjevic, R. Ivnjev, S. Jesenjin i drugi
nezadovoljni školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa,
uz caj od mrkve imažisticki pravac u poeziji.Imažisti su bili bucnij na ulicii
nego u književnosti.Propagirajuci svoj pjesnicki pravac svuda su se vidjeli
i culi.Kolektivna zbirka Bojadžinca reci, u kojoj je objavljena Pema o Keruši
koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobicno popularisala, štampana
je na groznoj hartiji.Njihovo izdavacko preduzece, stavrno iblioteka, u doba
kada se sve nacionalizuje i kada niko ne može ništa samostalno objvljivati,
održava se samo zahvaljujuci Jesenjinovoj okretnosti.Imažisti su preduzimali
i putovanja po rusiji da bi se ishranili, propagirali imažizam i priredivali
književne veceri.Najcešce su napuštali Moskvu da se sklone od ociju vlasti
koje ih nisu trpele zbog ulicnih skandala.Imažisticki pokret znacajan je u
Jesenjinovom radu kao izvjestan prelom.Pod njegovim uticajem on se osjetio
poslednjim pjesnikom sela, koj prilazi lagano gradu i postaje sve više gradanski
poeta.Preokreti sa Jesenjinom su se dogadali cesto, alo ovoga puta 1920. u
Moskvi nije bila posrijedi samo licna sudbina, niti težak život, ni neimaština
, ni potucanje po hladnim cumezima.Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede
života,zbog nedaca i srozovanja kojima nije bilo krajaSve dogadaje oko njega
Jesenjin je upijao u sebe, pateci kao junaci Dostojevskog.Samocu je izbjegavao,
jer je od svega videnog i doživljenog postajao mracan, a nocu, kada niko nje
bio kraj njega, pocinjao je votkom leciti strah od groznih prizora i usamljenosti.Poslije
ovakvih bdenja i napetosti, naravno da su nailazili trenuci teške melanholije,
opjevani u Kobiljim koracima.Zbog imažistickog pokreta a i da se snade cesto
u doba gladi Jesenjin cesto putuje na jug Rusije.Na jednom od ovakvih putovanja,
u leto 1920. godine Jesenjin doživljava sudbonosan preokret u svome životu.U
vozu od Kislevodska do Bauka, negdje izmedu stanice Tihorjecke i Pjatigorska,
posmatrajuci kroz prozor kavkaske pejzaže gleda trku ždrepca i lokomotive.Meriengof,
koji je stajao kraj njega, posmatrajuci i sam ovo zanimljivo nadmetanje, opisuje
ovaj prizor u Romanu bez laži-"Stepom, uporedo sa našim vozom, jurio
je do ludila uplašen od lokomotive, vrani laki ždrebac.Prizor je bio dirljiv.Vicuci
iz petnih žila, mašuci gacama i klimajuci svojom tršavom plavom glavom, Jesenjin
je bodrio vranca da istraje.Celicni i živi konj trcali su uporedo dva kilometra,zatim
je cetveronožac poceo da odustaje i mi ga izgubismo iz vida Jesenjin je bio
van vida.....".Umetnicku evokaciju ovog cijelog dogadaja daje u Cetrdesetodnevnom
pomenu.Tada prvi put u njegovoj poeziji trubi rog i objavljuje selu dolazak
gosta sa gvozdenom trubom.Ovi stihovi ciklusa predstavljaju vrhunac njegovog
bola i istovremeno slom svihe njegovih ideala, vezanih za selo kao glavni
izvor snage.Od njhovog postanka pa do smrti, nekadašnji pjesnik radosti i
svitanja ostace na raskrsnici puteva: jednom nogom u starom a drugom u novm
svetu..Ovoj fazi Jesenjinovog razvoja, koju uglvnom odreduje tragedija sela
i licna propast, pripadaju i njeogve drame.Zemlja lupež je autorov potpuni
krah prikazivanja savremenih ruskih dramskih zbivanja.Medutim, drama Puacpv
je vracanje životu i revoluciji ili pokušaj svesnog traženja izlaza i utjehe
poslije sloma. Ali Puacov je znacajan po drugom necem:on predstavlja poslednji
Jesenjinov imažisticki potez.U njemu su pjesnikove stilske figure i slike
ponekad usiljene, jednostavne, cesto ponavljane, dok je jezik težak i nepomican
kao u bolesnika.Mada i tu njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne
razvija dramski snažno, niti pjesnik stiže da obasja sa svih strana grandioznu
figuru seljackog revolucionara.Zato je možda u pravu jedan sovjetski kriticar
kada primjecuje da ovdje Jesenjin nije pisao o Pugacovu vec Pugacov o Jesenjinu.
