PISCI O DISU

Antun Gustav Matoš
Sima Pandurović

  Utjehu od životnih gorčina Dis je nalazio u razdraganom kafanskom društvu ili lutajući prestoničkim ulicama, kako poisuje Matoš:
  "Kao mjesečar lutaše Dis beogradskim ulicama sa šeširom vječno u ruci, sa crnom kovrdžavom glavom i bradom, mršava lica i grozničava oka, zabavljajući nas svojim nervoznim ekscentričnostima, smijući se kao dobar, vrlo dobar dečko svim našim dosjetkama na njegov račun. Dobivši nekakvo učiteljsko mjesto negdje blizu Rumunjske, reče nam, došavši u Beograd, sasvim ozbiljno, da u onoj pustoši nije mogao naći mjeseca..."

  Njegov pjesnički sadrug ali i pobratim, Sima Pandurović, s kojim je jedno vrijeme i uređivao časopis "Književna nedelja", ostavio je o Disu sljedeći zapis:
  "Uprkos svom siromaštvu i slaboj fizičkoj kondiciji, u ophođenju sa ljudima imao je pomalo prezriv akcenat i gest. Nije voleo kada bi mu neko na ulici zatražio da pripali cigaretu, dao bi mu čitavu kutiju žižica i produžio dalje...Ako vam je zakazao sastanak, bilo je sigurno da neće doći, a ako je uzajmio malo novca, bilo je sigurno da neće vratiti...Veći deo dana i noći provodio je u kafani. Kao da je smatrao da je to najhumanija socijalna ustanova. Nije bio ni gurman, ni pijanac. Jeo je retko, malo, i to mrljavo i bez volje. Voleo je da popije čašu dobrog vina, ali se nije nikad opijao. Nikad nije psovao, niti je bio razuzdan i bučan. Imao je neku fobiju od gomile, galame i vreve. Voleo je tišinu i kafu: jaču, slađu, prekuvanu, i cigaretu finog duvana...I, ako nije imao para, imao je ličnog dostojanstva.
 Suviše intiman nije bio ni sa kim. Bio je gotovo svakog dana sa mnom, ali mi smo se do kraja života oslovljavali sa "Vi". Moje društvo mu je najviše odgovaralo. Govorili smo o poeziji, književnosti, pozorištu. Dis je malo čitao, tek ponešto iz naše literature..."

home