Iako se sjeverni narodi poznavali rudarstvo i kopali rudu na mnogim lokacijama sirom Skandinavije, velikim dijelom vikinske istorije koristena je nepreciscena zeljezna ruda. Na primjer, u sjevernjackoj naseobini L'Anse aux Meadows u Njufaundlendu postoji dokaz da su sjevernjaci kopali i prociscavali rudu da bi je upotrebljavali kao sirovinu za zeljezne zakovice koje su koristili za popravak brodova jos prije 1000 godina.

  Nepreciscenu rudu sjevernjaci su najcesce nalazali u dolinama mocvarnih treseta pored planinskih potoka, vjerovatno zato sto su njihovi istrazivaci mogli da zapaze te predijele cak sa paluba svojih brodova u luci L'Anse aux Meadows. To je slucaj sa zaledjenim predijelima sirom svijeta, pa je ocigledno da je slicna situacija bila i na sjeveru.

Potoci nose razlozeno zeljezo sa obliznjih planina. U toj mjesavini, se koncentrise putem dva priocesa. Mocvarno okruzenje je kiselo, sa malom koncentracijom kiseonika. Kiselo okruzenje stvara preduslov za hemijsku reakciju u kojoj dolazi do talozenja zeljeza. Anaerobna bakterija koja obitava ispod povrsine mocvare vrsi koncentraciju zeljeza kao produkt svog metabolizma. Njihovo prisustvo se ogleda u tome sto dolazi do difrakcije svjetlosti pri cemu se pojavljuju dugine boje na povrsini (slika gore lijevo), jos jedan siguran znak prisustva zeljezne rude.
Kada se dijelovi treseta izvuku i isijeku pomocu posebnog alata (slika desno), mogu se primijetiti granule zeljeza velicine zrna graska. Te granule su poprilicno ciste sto se tice sastava, medjutim problem je sto ih nema mnogo. Ipak, olaksavajuca okolnost je sto se proces moze ponoviti, pa se nakon odredjenog vremena zetva mogla obnoviti.

Kada se dobije dovoljna kolicina zeljeznih granula, pocinje dugotrajan proces topljenja. Sjevernjaci su izgradili pec za topljenje u L'Anse aux Meadows koja se sastojala od jame oblozene slojem gline, poklopljenom slojem kamenja. Jama je imala poseban otvor u kom se lozila vatra od drvenog uglja, a kada bi se dostigla zeljena temperatura, zeljezne granule su stavljane u komoru predvidjene za topljenje metala. Zatim treba prigusiti vatru, sto je radjeno vjerovatno ubacivanjem busenova kamenja u oganj. To bi prouzrokovalo stvaranje redukovane atmosfere, tj okoline bogate ugljen monoksidom koji bi reagovao sa necistim zeljezom tako sto bi ga preciscavao oslobadjajuci ugljen dioksid.

Vatra je zahtijevala velike kolicine drvenog uglja i trebala je biti odrzavana vise sati.

Kada bi vatra ugasnula, u silnom pepelu i uglju, na dnu jame nasla bi se spuzvasta tvorevina gvozdja, nus produkt zvan bloom (slika desno). Ponovnim zagrijavanjem i obradjivanjem blooma, necistoce bi bile mehanicki odvojene. Krajnji produkt ovih procesa bilo bi kovano gvozdje, spremno za daljnju obradu u kovacnicama. S obzirom na to da sjevernjaci nisu poznavali nacin da kontrolisu procese topljenja, rezultati njihovog rada su bili varijabilni - varirajuci od vrlo pozeljnog kovanog gvozdja do visoko-karbonskog livenog gvozdja, uglavnom neupotrebljivog za potrebe borbenih sjevernih naroda. 

U L'Anse aux Meadows, gvozdje je najvjerovatnije koristeno za pravljenje zakovica i zaptivaca koji su bili koristeni za popravak brodova. Kovano zeljezo je bilo poprilicno puno silikatnih necistoca koje je formiralo staklaste povrsine na gvozdju. To se jos uvijek moze primijetiti na pojedinim komadima zeljeza (slika lijevo). Staklaste povrsine su stitile zeljezo od rdje, cak i nakon potapanja u morsku vodu.

Najveci dio zeljeza na sjeveru bilo je proizvodjeno na ovaj poprilicno dosadan nacin, pa je ovaj metal bio dosta cijenjen. U prilog tome ide i to da su zeljezne sipke koristene u razmjeni dobara (slika desno). Ove sipke poticu iz Norveske i dugacke su oko 30 cm.

Pretpostavlja se da je tokom svog cijelog zivota, prosjecan sjevernjak posjedovao samo pet funti (2.2 kg) zeljeza. Zbog ovoga je zeljezno oruzje i orudje bilo na veoma visokoj cijeni. Gubitak zeljezne alatke za jedno sjevernjacko domacinstvo bilo je katastrofano, narocito ako se radilo o nekom vaznijem orudju poput sjekire ili kose.

Zeljezno oruzje je bilo poput blaga i prenosilo se s generacije na generaciju. Pojedini zeljezni artikli, poput kaciga i oklopa, mogli su da traju i vise vijekova. Prilikom ispitivanja vecine grobnica, utvrdjeno je da su metalni predmeti s kojima je doticna osoba bila sahranjena stariji od same osobe 100 ili vise godina.