Hunjadi brani Beograd

Dok su ovi sukobi trajali, sultan Mehmed II je pripremao novi pohod. Glavni udar je bio usmeren ka Beogradu. U pohod je krenulo oko 150.000 vojnika i oni su trebali Beograd da napadaju sa kopnene strane, dok bi sa rečne strane, od Dunava, napadalo oko 200 barki. Stigao je i topolivac Jerg iz Nirnberga koji je u Nišu i Kruševcu izlio topove kojima će biti grad bombardovan. Osim njega, bila je tu još masa drugih hrišćana iz svih evropskih zemalja, koji su Turcima pripremali druge opsadne mašine. Negde početkom juna 1456. godine ova se silna armija pokrenula, a već 13. juna sultan je postavio šator naspram Beograda, na jedno zgodno uzvišenje sa koga je mogao da posmatra kako se opsada odvija. Sa gradskih zidina mogao je Mihailo Silađi, zapovednik grada, samo zabrinutim pogledom da posmatra ovu ogromnu armiju kako se razmešta.

Ipak, prvi napad je bio usmeren ka Smederevu jer se verovatno očekivalo da će grad biti brzo zauzet. Ovaj put despot je dobro snabdeo Smederevo tako da su odbijeni svi napadi, a Turci su pretrpeli velike gubitke. O tome sam despot piše: "sa svom svojom silom bio pod našom tvrđavom Smederevo i odatle se, manje nego sa čašću, povukao, jer su mnogi i najbolji iz njegove pratnje tu bili pobijeni, dok su drugi zarobljeni i još uvek ih drže u našoj tvrđavi Smederevo".

Za to vreme, među hrišćanima je zavladao neki strah. Ugarski kralj Ladislav se preselio iz Budima u Beč pod opravdanjem da ide tamo u lov. Za njime je uskoro krenuo i grof Ulrih II Celjski. Despot Đurađ je na prvu vest da se Turci približavaju pobegao na svoje imanje u Ugarskoj (Bečej). Ostao je, naspram Turaka, kao i svih godina do tada jedini Janjoš Hunjadi. On je odmah sakupio onoliko vojske koliko je mogao i krenuo Turcima u susret. Ta vojska koju je on vodio bila je sve samo ne armija u koju se mogao pouzdati. Broj je bio impozantan, skoro 60.000 ljudi, ali tu je bila veoma malo profesionalnih vojnika, bili su to uglavnom propali građani, seljaci, siromašni sveštenici i sav ostali ološ koji je očekivao dobru pljačku. Naoružanje im je bilo bedno i mnogo je onih koji osim batine nisu imali bilo kakvog drugog oružja. Međutim, tu je bio Kapistran koji je ovoj bezličnoj gomili umeo da svojim propovedima ulije fanatičnu hrabrost. Upravo ovako fanatizovana vojska će se pokazati kao mnogo bolja od drugih prethodnik hrišćanskih armija koje su bile vojnički mnogo spremnije, ali isto tako i nedisciplinovane.

Odmah po opkoljavanju Beograda (početak jula) počelo je njegovo bombardovanje iz preko 300 artiljerijskih oruđa, od čega 27 veoma velikih topova. Ono što je porazno jeste da su ovu artiljeriju opsluživali, ne Turci, već hrišćani koji su za taj svoj posao od sultana dobijali platu. Dok su Beogradske zidine postepeno razbijane, Hunjadi je sa svojom armijom, kojoj se nalazio Kapistran, nalazio oko Petrovaradina. Sa kopnene strane nije mogao prići Beogradu jer je tu stajala sva turska ordija, ali ostao mu je vodeni put preko Dunava. Taj su put Turci zakrčili lađama, ali 14. juna, nakon petočasovne krvave borbe i ova blokada je razbijena pa je hrišćanska vojska mogla da uđe u Beograd. Hunjadi je inače stigao u poslednji momenat jer je grad nakon dve nedelje neprekidnog bombardovanja počeo da popušta. No, sada je situacija bila sasvim drugačija jer je Hunjadi sa svežim snagama bio unutar gradskih zidina, a Kapistran je svojim vatrenim propovedima uspeo da ponovo digne moral branilaca.

Turci su i do toga momenta imali pod Beogradom teških gubitaka, a najveći je bio pogibija Karadža bega. Iako pod stalnim budnim okom sultana, sama opsada je išla traljavo uz mnogo aljkavosti i sabotaža. U jednoj od njih je poginuo i Karadža beg. "A druga, i to vrlo velika, bila je što je njegov najviši gospodin po imenu Karadža-paša bio ovako ubijen: stajao je u šancu pored velikih topova i posmatrao je. a tobdžija je udario iz velikog topa u zid, pa je jedan kamen, odskočivši od zida nazad, udario Karadža-pašu, najvećeg gospodina posle cara, u glavu, i ovaj je posle nekoliko dana umro" (Konstantin iz Ostrovice).

Sultan Mehmed II je imao nameru da nastavi sa bombardovanjem gradskih zidina i nije mnogo žurio sa poslednjim jurišem. Međutim, na ubeđivanje zapovednika janičara, Smailage, naredi da se 21. jula izvrši opšti juriš. "Treća žalost je bila što je car želeo još dve nedelje da tuče zidove, ali ga je Smailaga odvratio da to nije više potrebno, i to verujući janičarima, jer je on bio od cara postavljen za najvišeg zapovednika nad njima. Poslušavši njegove savete, car mu je naredio da juriša" (Konstantin iz Ostrovice). Napad je započeo oko pet sati popodne, trajao je čitavu noć i sutradan sve do popodneva. Turci su uspeli da se na par mesta probiju preko zidina i da uđu u varoš. Međutim, to se do kraja pokazalo kao vešta Hunjadijeva varka. Po gradu je on sakrio nekoliko četa svojih vojnika koji su one Turke koji su prodrli u grad i raštrkali se radi pljačke, opkoljavali u manjim grupama i postepeno ih likvidirali. Te borbe su uzele toliki mah da se i sam Janjoš Hunjadi u njih umešao boreći se kao običan vojnik. Situacija je tada bila toliko ozbiljna da je i sam Hunjadi razmišljao o povlačenju, ali Kapistran o tome nije hteo da čuje. Osim toga predložio je da se tokom noći u gradske opkope nabacaju gomile pruća umočenog u sumpor. Tada je to pruće upaljeno i bačeno na janičare kojih je bila sva sila pod bedemima. U toj vatrenoj stihiji izgorela je masa janičara, ali ono što je najvažnije, scene izgorelih bile su toliko jezive da su čak i njima zadrhtala srca. "Posle toga smo videli janičare kako beže iz grada, a Ugri su ih tukli, ubijali, sekli, i tu ih je isto tako nešto ostalo, a drugi su se razbežali" (Konstantin iz Ostrovice).

Izgubivši živce, janičari se povuku iza topova, ali samo zakratko jer Ugari provale iz grada i izvrše juriš. Prva turska linija i svi opsadni topovi su bez nekog ozbiljnijeg otpora pali Ugarima u ruke. No, ni to nije bilo sve jer oni tada izvrše juriš i na drugu liniju koju isto tako zauzmu. Nakon toga, ludo ohrabreni izvrše juriš i na treću tursku liniju gde se nalazio logor samoga sultana. Ovaj deo već nije bilo tako lako zauzeti jer je bio jako utvrđen. Janičari skoro da se nisu ni borili i odbijali su svaku poslušnost, čak i sultanu. Razjaren sultan Mehmed II je uzeo sablju u ruke i sam se upustio u borbu. Međutim, brzo je bio ranjen u strelom u nogu. Kolika je bila panika među janičarima vidi se iz toga što je njihov zapovednik Hasan aga, ne mogavši ih naterati na poslušnost, morao da se u očaju sam baci u najgušći boj gde su ga Ugari odmah isekli. Sve to je posmatrao i sam sultan. "A Smailaga, bojeći se da mu car ne spomene onaj savet, kad je već car, porazivši pešake koji su bili izleteli, otišao dalje, vrativši se i hoteći nekakvo junaštvo da učini, ne bi li ponovo mogao doći u carsku milost, udario je među pešake kraj opkopa i tu je ubijen" (Konstantin iz Ostrovice).

Nakon pogibije zapovednika janičara, uvideo je Mehmed II da bi sada i on pod Beogradom mogao glavu da izgubi. Možda bi se to i desilo da iznenada nije stiglo oko 6000 turskih konjanika koji su uspeli da pokolebaju Ugare i da ih nateraju da se povuku u Beograd. Tu im je pomoglo i jedno lukavstvo. Znajući sklonost krstaša prema pljački, Turci su smislili da ostave skoro sav svoj prtljag očekujući da će se krstaši radije zabaviti pljačkom nego da ih progone. Do kraja je upravo tako i bilo. "Car naredi da se neki šatori ostave, a sam krenu kao da je hteo da beži, zato da bi se na ove šatore polakomili oni iz grada, kao što se uvek dešavalo, jer su izletali iz grada na šatore i skupljali su ih. Kad Turci videše da su se pešaci udaljili daleko od grada da bi skupljali šatore, okrenuše se hitro na njih konjanici, pa tukući, sekući, navališe na njih, i to sve do opkopa" (Konstantin iz Ostrovice).

U noći koja je sledila iza ove bitke naredi sultan trenutno povlačenje. Na polju pod Beogradom ostalo je preko 20.000 mrtvih Turaka, skoro svi topovi i mnoštvo drugog plena koje Turci nisu mogli poneti sa sobom jer se njihovo povlačenje pretvorilo u najobičnije bekstvo. Oni su se strašno bojali Hunjadija i očekivali su da će ih on pratiti i napadati. Na kraju se pokazalo da ih Hunjadi nije progonio, ali to nije bilo ni potrebno jer su se Turci između strašno ubijali u stalnim međusobnim svađama i sumnjičenjima. Osim toga, razjareni Mehmed II je dobar deo svojih vojskovođa i sam svojom rukom isekao. Nakon svega sultan je jedno vreme nestao svima ispred očiju pa se po Evropi govorkalo da je od rane pod Beogradom i umro.

Ni među braniocima Beograda nije bila bolja situacija. Hiljade leševa se raspadalo u gradskoj okolini, hrane nije bilo dovoljno za sve pristigle krstaše i počeli su njihovi međusobni sukobi. Glad je harala, a za njom stigle su i razne zaraze. Među prvima koji je podlegao zarazi bio je Janjoš Hunjadi. U Zemunu je primio pričest od Kapistrana i 11. avgusta 1456. godine je i umro. Imao je tada oko 70 godina. Ni Kapistran ga nije dugo nadživeo, tek do 23. oktobra 1456., godine kada je i on umro. Sahranjen je u franjevačkom samostanu u Iloku, a 1690. godine proglašen je i svecem. Sada je komandu nad Beogradom preuzeo Hunjadijev sin Ladislav

Sama pobeda pod Beogradom izazvala je u Evropi talas radosti, tako da su mnogi smatrali da je sa Turskom sada konačno gotovo. Međutim, despot Đurađ je mnogo trezvenije posmatrao celu situaciju. Iako je bilo mnogo priča o tome da je sultan umro od rane koju je zadobio pod Beogradom, svemu tome despot nije mnogo verovao. S druge strane, on nije bio siguran ni u to da se nakon tolikih godina ratna sreća konačno okrenula na hrišćansku stranu. Stoga je odmah nakon završetka bitke pod Beogradom, uputio svoja dva poslanstva na turski dvor ne bi li tamo saznali za pravo stanje stvari. Sultana Mehmeda II su tada mogli da vide, što je bio sasvim dovoljan dokaz da je on živ i zdrav, ali svoj posao nisu obavili. Dočekani su veoma grubo i sultan nije hteo od njih da uzme harač koji su doneli. To je sada obećavalo samo nove neprilike.

Međutim, nisu to bile jedine loše vesti za despota Đurđa. U Ugarskoj je nakon smrti Hunjadija ostalo upražnjeno mesto komandanta vojnih snaga. To mesto je sada želeo da zauzme Hunjadijev sin Ladislav. Međutim, sabor u Futaku nije tako mislio i za vrhovnog kapetana imenovao je grofa Ulriha II Celjskog, despotovog zeta. To je sada značilo obavezu za Ladislava Hunjadija da grofu Celjskom u određenom roku mora predati sve krunske trupe i gradove koje je do toga moment držao pod kontrolom. To njemu nikako nije bilo po volji, a pogotovo što je tu spadao i Beograd kojeg je on nakon opsade dao popraviti i nanovo utvrditi. I tada je došlo do jedne strahovite situacije. Na dan 8. novembra 1456. godine u Beograd su stigli Ugarski kralj Ladislav i grof Ulrih II Celjski koji su trebalo od Ladislava Hunjadija da prime Beograd. Njih dvojica kao da su nešto sumnjali pa su za sobom poveli veliki broj ratnika, međutim Hunjadi je i tome našao leka. Onoga momenta kada su kralj i grof Celjski preko pokretnog mosta ujahali u Beograd, most se podigao i svi njihovi ljudi su ostali izvan tvrđave. Sutradan nakon slušanja mise pozove Hunjadi grofa Celjskog na neki razgovor. Grof na sebe navuče pancir i dođe do Hunjadija. Tu su još bili Mihailo Silađi, Ladislav Kaniški i još neki Hunjadijevi ljudi. Razgovor je od samoga početka bio neprijatan za Celjskog jer ga je Hunjadi optuživao da spletkari sada protiv njega kao što je nekada to radio protiv njegovog pokojnog oca, itd. Razgovor je postajao sve žučniji i pretvorio se u međusobno vređanje, nakon čega je potegnuto oružje. Kako je grof bio u panciru to je uspeo da odbija napade pa čak i da izranjavi Hunjadija i Silađija, ali na kraju popusti brojnijim protivnicima koji ga obore i odseku mu glavu, a onda mu takvo obezglavljeno telo bace u dvorište.

O tom događaju pomalo zbrkano priča Đurađ Sremac, nazivajući grofa Celjskog imenom "Ciling Išpan". Po njemu grof Celjski je imao nameru da ubije Ladislava Hunjadija želeći da se dočepa Beograda. Iz toga razloga pozove Ladislava u svoje prostorije, a da bi malo olakšao atmosferu predloži da se kockaju. "Ugrin Ladislav je ponajčešće pobeđivao Nemca u igri; uskoro se Cilingu Išpanu naduo stomak od oholosti. A bio je čovek hrabar, golema stasa. I na dvorska vrata je bila namaknuta reza i niko nije mogao ni ući ni izići. Uskoro Nemac trgnu iz korica svoj okrugli bodež, kakvim se služe Nemci. Nemac je postojano i iz sve snage gonio tog Ugrina Ladislava od ugla do ugla palate. A bio je usred palate jedan kip, izrađen od drveta, koji već optrčaše njih dvojica, svaki u svoju odbranu, i bio je taj kip izranjavljen bodežom. Najzad je vojvodski sin Ladislav već počeo posustajati, jer je njegov bodež bio kratak i u odbrani glave od Nemca bio je otupio, to jest bio je iskrzan" (Đurađ Sremac). Izlazi da je grof Celjski bio taj koji je mučki napao Ladislava Hunjadija, što je u najmanju ruku veoma čudna verzija, budući da se grof Celjski nalazio u tvrđavi koja je bila puna Hunjadijevih ljudi dok su grofovi ljudi bili izvan tvrđave.

Nadalje, po Sremcu, ovaj događaj ima sledeći tok. "Najzad je paž ispred spoljnih vrata čuo kako njegov gospodar, vojvodski sin Ladislav, već zaziva Boga u pomoć. Ladislavljev paž odmah utrča između satrapovih vrata. Nalazio se tu Ugrin, Šimun Nađ. Znajte, reče paž, da će Ciling Špan ubrzo ubiti gospodara. Već ceo sat se bore bodežima. Kad su to čuli, ugarski vojnici odmah pritrče vratima. Međutim, nisu mogli ući, nego brzo donesu gredu te je uz teški napor uguraju u vrata. I očas uhvatiše Nemca za šiju, odrubiše mu glavu odostrag. I njegova krv tekla je po popločanom podu palate. I do dana današnjeg ostadoše tragovi krvi i to sam ja, Đorđe, video posle mnogo godina. A glavu su bacili kroz prozor palate prema Ugarskoj, prema Vizvaru" (Đurađ Sremac). Ovo je interesantna priča, ali je u njoj, izuzev krajnjeg ishoda (smrti grofa Celjskog) sve ostalo izmišljotina. Grof Celjski je na krajnje mučki način ubijen, a ono što Sremac priča bila je verzija koju je Hunjadi ponudio Ugarskom kralju Ladislavu. Kako je kralj bio takođe pod Hunjadijevom vlasti, usred Beograda, to je morao da se pravi kako veruje ovoj priči.

Telo grofa Celjskog je preneto u Celje i u franjevačkoj crkvi je pokopano. Sa njim su pokopane i poslednje nade despota Đurđa Brankovića da bi preko zeta, grofa Celjskog, možda mogao učiniti nešto više u političkim poslovima Ugarske. Da je grof duže poživio, a da je despota Đurđa poslužilo zdravlje, moguće da bi protiv Turaka bio pokrenut neki novi krstaški rat i da bi možda čak i tok istorije time bio izmenjen. Sa grofom Ulrihom II zatrta je loza Celjskih što je na simboličan način označeno i na njegovoj sahrani. Ogromni vitez, sav u oklopu, bacio je na pod štit, šlem i grb, pokojnog grofa i tri puta uzviknuo: "Danas knezovi Celjski i nikad više". Nakon toga je porodični grb slomljen. Tako je Kantakuzena Branković postala udovica. Do tog momenta ona je sahranila sve troje dece koje je rodila u braku sa grofom Celjskim. Ni njen daljnji život, kao ni dotadašnji, nije bio nimalo srećan. Odmah nakon smrti njenog muža, počeli su da od nje otimaju njegove zemlje.

Ni despot Đurađ Branković nije dugo nadživeo zeta. Već u petak 24. decembra 1456. godine u jutarnjim satima (7,00) i on je umro. Imao je oko devedeset godina i po svemu sudeći sama razočarenja. Država mu se raspadala i na njene jadne ostatke besno su nasrtali Turci. Radili su mu o glavi i Turci i ugari, a niko mu nije verovao. Ni porodični život mu nije bio mnogo srećniji, ćerka Mara vratila se iz harema, bez poroda. Kod kuće su mu bila dva slepa sina, Stefan i Grgur. Druga ćerka, Kantakuzena, postala je udovica, prethodno sahranivši sve svoje troje dece. Čak mu ni sahrana nije mogla biti organizovana onako kako čovek njegovog ranga zaslužuje. Danas se ne zna ni kada je, ni gde je sahranjen. Plašeći se da bi mu grob mogli brojni neprijatelji da oskrnave, Brankovići su čuvali kao tajnu njegovo poslednje prebivalište. Postoje različita mišljenja o njegovom grobnom mestu, od Smedereva, do Beograda, Ostrvice i sela Brusnice. Danas se o tome ne zna ništa pouzdano.

Teško je na kraju bilo šta sumirati o njegovoj vladavini, a još manje o njegovom životnom putu. Bilo je tu suviše preokreta, zaokreta i mnogih nerazumljivih poteza, ali isto tako i mnoštvo poteza koji bi se mogli nazvati političkom genijalnošću. Život mu je bio suviše uzbudljiv i suviše ispunjen raznim događajima da bi se to moglo u nekoliko rečenica staviti. Njegov način vođenja politike koji se oslanjao uglavnom na mito i spletke po visokim dvorovima jeste veoma neuobičajen ako se poredi sa onim šta su radili njegovi slavni prethodnici iz porodice Nemanjića. Međutim i uslovi su bili sasvim različiti. Despot Đurađ je jednostavno bio čovek svoga vremena i bio je u potpunom skladu sa njim. Da li je on mogao učiniti nešto više i da li je možda od samoga početka morao da se u potpunosti osloni na Tursku jeste hipotetičko pitanje. U retrospektivi gledajući možda je time mogao da produži vek Despotovini, kao i vladalački vek svoje porodice. Pitanje je više u tome šta je on zapravo hteo. Da li da Despotovini održi život bez obzira ko će njome upravljati ili je bio jedino zainteresovan za svoju vlast? U svakom slučaju žrtvovao je skoro svu svoju decu svojim političkim ciljevima, a uspeh mu je bio više nego bedan. To je mogao sasvim jasno da vidi na kraju svoga života. Država mu skoro da više nije ni postojala, dve ćerke udovice, dva sina oslepljena.

Možda u momentu smrti on još nije znao, ali ni od sina Lazara (koji će ga naslediti) ne bi imao mnogo utehe. Pod uticajem svoje žene Jelene, despot Lazar će doći u strahovit sukob sa ostatkom porodice, a pogotovo majkom Jerinom, pa će čak biti sumnje da je nju (Jerinu) do kraja i otrovao. Biće tu još mnogo sukoba između članova porodice, a sve oko toga ko će vladati onim što je ostalo od Despotovine. Očigledno da porodica Branković, najviše zahvaljujući Đurađu i Jerini, nije stekla onu čvrstu koheziju gde se svi članovi porodice međusobno paze. Ovde je sve bilo puno spletki i strahovite mržnje, a sve zarad vlasti. To su Đurađeva deca mogla samo od njega da vide i da nauče, a ni mati Jerina nije bila bez krivice.

Bilo kako bilo, smrću despota Đurđa, silazi sa istorijske scene poslednja krupna ličnost srpske srednjovekovne istorije. Ovim se praktično završava onaj sjajan period istorije srpskog naroda karakterističan po ličnostima koji svojim kvalitetima obeležavaju čitavu epohu. Despot Đurađ Branković sigurno spada među njih. Imao je mnogo mana, ali i one su kao takve bile sastavni deo njegove ličnosti, kao i doba koje on predstavlja. U svakom slučaju bio je ličnost, osobena po mnogo čemu. Mnogo toga je u njemu bilo ujedinjeno. U mladosti bio je hrabar ratnik, sanjar i idealista. Vremenom postao je iskusniji i mnogo pragmatičniji. Postepeno je počeo da mito i spletke sve više koristi u svojim političkim kombinacijama, ali iako pod teretom godina, ipak nije izbegavao i oružane borbe. No, sve je to bio deo politike. Bio je izuzetno kulturan i obrazovan čovek svestan svoga visokoga porekla, ali i istorijske misije koja mu je poverena od despota Stefana Lazarevića. Svoj zadatak je ispunio koliko je mogao produžujući život Despotovini.

Pocetak