Poslednje despotove godine

Upravo ovim porazom pod Smederevom, despot Vuk je završio sa jednim periodom svoga života, ali i ratovanja. Uspeo je da od relativno neznatnog vlastelina, kojega je krasilo samo ime Brankovića, postane jedan od poznatijih vojskovođa ugarskog kralja Matije Korvina. Osim toga uspeo je da zadobije i znatna imanja, uglavnom po Sremu. Pokazao se kao sposoban ratnik i njegovi bojevi po Češkoj i Turcima su pokazali da je on sam skloniji četničkom ratovanju, a da mu bitke sa velikim i organizovanim vojskama već slabije leže. U svim onim akcijama gde se od njega tražio brzi manevar, iznenadni udari koji zahtevaju manji broj vojnika, on je bio izuzetno uspešan. Baš bitka pod Smederevom, gde se morao susresti sa uređenom anadolskom i rumelijskom vojskom, pokazali je da je u odnosu na Turke, despot Vuk ipak slabiji. Osim što nije uspeo sa opsadom Smedereva, despot je od Turaka doživeo i poraz na otvorenom polju. No, to nije bio znak njegove indiferentnosti u odnosu na turske vojskovođe jer je to i inače bila hrišćanska boljka, budući da su Turci u skoro svim većim bitkama odnosili

pobedu. Čak i poznati Janko Hunjadi doživljavao je strašne poraze od Turaka na otvorenom polju. No, s druge strane despot Vuk se pokazao kao nenadmašan u pograničnom ratovanju i tu se upravo ogledala njegova snaga i sve ono čuvenje po kojem je ostao poznat. U narednom periodu biće prisutan više takav način ratovanja i on će to znati da do kraja iskoristi.

Iako je doživeo poraz pod Smederevom, despot Vuk je i dalje uživao veliko poverenje kod kralj Matije. Godine 1477. počeli su ratovi sa carem Fridrihom III, a ratna dejstva su se odvijala u Austriji. I do izbijanja rata odnosi između dva vladara, kralja Matije Korvina i cara Fridriha III, bili su veoma loši. Najvećim delom za to krivicu snosi car Fridrih III koji je u nekoliko navrata pružao direktnu pomoć brojnim protivnicima kralja Matije. Zbog toga ugarski kralj probere svoje najbolje čete, među kojima su bile i one koje je vodio despot Vuk Grgurević, i provali u Austriju. Ovaj rat je ugarima dobro išao pa je dosta gradova i tvrđava osvojeno. U akcijama po neprijateljskoj pozadini posebno se isticao despot Vuk tako da je i ovaj rat pokazao da mu najviše odgovara gerilski način ratovanja. Njegove konjaničke čete su bile veoma pokretne pa su upadale duboko u neprijateljsku pozadinu i sejale strah. Međutim, u tim svojim akcijama toliko su palili i uništavali da su ostali u jako lošoj uspomeni. Možda je i to bio razlog da despota Vuka, još prije no što se rat završio, kralj Matija vrati u Srem na granicu sa Turcima.

Povratak despota Vuka i srpskih četa u Srem pogodio se i sa sve robusnijim upadima Turaka na ugarske teritorije. To sada više nisu bili napadi pojedinih pljačkaških četa nego provale velikih vojnih grupacija čvrsto uređene turske vojske. Sredinom 1479. godine jedna turska vojska od preko 40.000 ljudi palila je po Erdelju, ali je na Hlebnom polju dočeka Stefan Bator i zametne boj. Ugari su već počeli popuštati pred Turcima i činilo se da je njihova katastrofa na pomolu, kada iznenada pristigne poznati Pavle Kiniži i sa leđa navali na Turke. Na kraju se ova bitka pretvorila u pravi pokolj Turaka kojih je na bojnom polju što mrtvih, a što ranjenih ostalo oko 30.000. Skoro sve turske vojskovođe su tu izginule. Zarobljenika skoro da nije ni bilo jer su ugarske vojskovođe izdale naredbu da se ne zarobljava. U ovom boju nije učestvovao despot Vuk, ali su bile prisutne srpske čete koje je vodio Dmitar Jakšić.

U bici naročito se istakao Pavle Kiniži, nekadašnji mlinarski šegrt, čiji je ogromni stas zapazio kralj Matija. Zahvaljujući svojoj snazi, ali još i više vojničkoj veštini, brzo je napredovao. Zahvaljujući pobedama nad Turcima postao je zapovednik južnog dela ugarskog kraljevstva, a kasnije i glavni zemaljski sudija iako je do kraja života ostao nepismen pa se čak nije znao ni potpisati. Bio je pravi ratni vođa čija je pojava na Hlebnom polju kod Turaka izazvala divlji strah jer se on, onako ogroman, sav u oklopu koji je bio poprskan krvlju i komadima ljudskog mesa, zaletao sa neljudskim kricima u najveće kreševo. Već ogrezao na ljudsku krv, nakon bitke priredio je Kiniži u turskom logoru veselje. Uz vino i pesmu, sedeći na gomilama turskih leševa mesto na klupama, veselili su se ovi surovi ratnici. U nekontrolisanom nastupu veselja Kiniži je zubima zagrabio jednog mrtvog Turčina i tako ga držeći igrao u središtu kruga svoju igru uz radosno odobravanje svojih vojnika.

Pavle Kiniži je svojom hrabrošću uspeo da zapali maštu i Srbima koji su ga u svojim predanjima povezali sa Brankovićima. Tako u svojim "Hronikama" Đorđe Branković naziva Kinižija sa Pavle Branković. Tu je naveden i detaljniji opis bitke na Hlebnom polju, a ono što ostavlja poseban utisak jeste žestina kojom su se tukli hrišćani i Turci. "Jovanpoljski ban Pavle Branković otišao je iz Temišvara u pomoć Stefanu Batoriju, kad (ovaj) bejaše u ratnoj bici s Turcima na Žebatskom polju više grada Oraštije. I Turci ga behu toliko pritisli, sekući mu vojsku, da i princ Batori ležaše na zemlji ranjen među telima posečenih. U to vreme, stigavši i knez Pavle sa svojom vojskom iz Temišvara i nenadano udarivši na Turke s leđa, kada Turci smatrahu da su završili svoje pobede, tako ih je knez isekao, da je 30.000 Turaka palo isečeno, a hrišćana je palo 8.000. I pošto je završio bitku, knez Branković, tražeći princa Batorija među telima posečenih, vikaše govoreći: Uzvišeni prinče, ja sam Pavle, ortak junaštva tvoga veličanstva! Ako si živ, odgovori mi, da ti i pomognem čime budem mogao, jer pobeda je nama data od Boga. A princ, čuvši te reči, budući obliven krvlju rana i ležeći na zemlji među posečenim telima, jedva smogade podići glavu, odgovarajući da je živ. Tada videvši ga knez i pritrčavši mu, podiže ga i opra ga i negova ga kako valjaše. I od velike svoje radosti, što zateče princa živog, pošto je na daleko gonio Turske sekući ih, vraćajući se i spustivši se veče, nije mogao stići gde beše utaboren princ, nego je stao za noć među posečenim telima. I nastavši veliko veselje, mnoge su stolove postavili preko mrtvih telesa, nemajući drugo mesto da odvoje. I tako, po njegovom mnogom veselju, zajedno i sa svim njegovim junacima, pošto su se zagrejali i od vinskog veselja, skačući svi, mnogo vrsta kola igrahu, veseleći se tokom cele noći. I među njihovim igrama bio je primoran i knez da pokaže svoju igru. On, dakle, skočivši na igru, uzeo je u zube telo jednog Turčina bez ikakve pomoći svojih ruku, drugog je uzeo pod jedno pazuho i drugog pod drugo pazuho, i sa ta tri leša igraše u kolu oko princa Stefana Batorija" (Đorđe Branković).

Ta pobeda dala je hrabrosti kralju Matiji da u jesen 1480. godine sa velikom vojskom pređe preko Save i uputi se ka Vrhbosni (Sarajevu). Kao prethodnica išao je despot Vuk Grgurević sa svojim konjanicima. Njegov zadatak je verovatno bio samo u tome da izviđa i raščišćava teren za mnogo veću vojsku koju je vodio kralj Matija. Međutim, despot Vuk je zadatak tako dobro obavio da glavnina vojske nije ni morala da ide do krajnjeg cilja (Vrhbosne). Sa svojim četama uputio se despot direktno pod Vrhbosnu gde se nalazilo sedište turskog sandžakbega. Nekog sukoba sa Turcima nije bilo jer su se oni odmah povukli u brda. Despot Vuk se sa svojim četama tu zadržao tri dana i za to vreme grad je temeljno opljačkan, a onda i spaljen. Pri povlačenju iz Bosne despotova vojska, teško natovarena plenom, bude od Turaka iz zasede napadnuta. No, srpske čete u prvi mah razjure Turke. Ipak, Turci nisu odustajali pa ponovo nameste klopku tako što jedan tesnac zatrpaju kamenjem i drvetom. Tu se zametnuo težak boj tako da je na obe strane bilo mnogo onih koji su stradali. Deo ugarskih četa, koje su bile u okviru hrišćanske vojske, se tako uplašio da je bilo i paničnog bežanja. Despot Vuk je uspeo da održi red među srpskim četama tako da one već sutradan razbiju jednu veću tursku grupaciju kod Travnika. Za sve one nedaće koji su do toga momenta pretrpeli osvete se Srbi tako što svim zarobljenim Turcima odseku glave. O tim sukobima despot Vuk piše kralju Matiji: "Svetli kralju i gospodaru, gospodine naš prirodni i premilostivi, nakon preponizne preporuke podnosimo naše večite službe sa svom vernošću. Neka izvoli znati vaša svetlost, kada ste odlučili upotrebiti nas na svoju službu, tada mi pođosmo iz Jajca u utorak i dođosmo pred Vrhbosnu u sredu tako da niti carstvo niti paša Daut, niti su Turci o nama šta čuli dok ne stigoše ranjeni Turci k paši. A sam paša, videći blizu grada vojsku, odmah je s nešto malo ljudi pobegao u brda i u velike planine, a mi ostadosmo pred gradom tri dana, treći dan odstupimo i grad čitav dadosmo zapaliti, a blago pašino i što je u gradu bilo sve uzmemo, grad sav i okolinu damo da se popale. U petak u podne povučemo se, i tada je paša s mnogo Turaka k nama došao, a mi odmah na njega udarimo i nateramo ga u beg, pa se onda ulogorimo. U subotu smo iz logora krenuli, i tu je paša, skupivši sve Turke iz Bosne i od Drine i iz drugih krajeva, kako s konjanicima tako i sa pešacima i sa sinom svojim, poslao onu noć pešake u jedan klanac, te su drvljem i kamenjem nama put zakrčili i jedan most, koje je bio na velikom blatu, pokvarili; i kad mi dođosmo u onaj klanac i na onaj razvaljeni most, tada Turci udariše sa obadve strane na nas, tako da smo čitav taj dan boj imali i da su od obe strane mnogi izginuli, utoliko da ni mi ni konji naši nisu mogli da izdrže daljnji boj. Mi se utaborismo u jednom mestu, a Turci u drugom tako blizu nas da smo jedni drugima govor čuli. Tu noć prenoćismo, i to neki od vojske vaše pobegnu, a mi poslasmo Petra Dojčina da ih k nama vrati tu vojsku. I tu te noći Turci na nas udariše, te Petra Dojčina od nas razdvojiše, tako da se nije mogao k nama vratiti. A u nedelju, kad iz logora iziđosmo, odmah je sin pašin s mnogim Turcima k nama došao, i mi se s njime borismo i mnoge Turke pobismo i zarobismo; pa kako vidismo pašu pred sobom sa sakupljenom vojskom gde očekuje bitku, mi svima Turcima koje imadosmo zarobljene glave odseći zapovedimo, i tu blizu Travnika s pašom bojom započesmo, te mnoge Turke s pašom u beg nateramo, tako da smo pobedu odneli".

Dok je despot palio po Bosni, Pavle Kiniži je prešao na lađama niz Dunav oko pedeset kilometara niže Smedereva i tu iskrcao vojsku. Palio je sve do Kruševca i sa oko 60.000 roblja se vratio u Ugarsku. Radilo se prinudnom preseljenju stanovništva koje je sa svojom kompletnom imovinom (kolima, stokom, žitom i drugim stvarima) bilo naseljeno po Ugarskoj. U povratku je Kaniži razbio neki turski odred koji mu je preprečio put, a onda je uništio i turske brodove koji su pokušali da mu ometu prelaz preko Dunava.

Ta godina (1480.) bila je za kralja Matija veoma dobra, barem kada se radi o bojevima sa Turcima. "One prošle godine pa do istoga dana ove godine jedanaest puta naši su se borili s Turcima. Nije bilo boja u kojemu nije izginulo barem tri hiljade Turaka, a da naši nisu pobedili. Samo je jedan sukob bio kad je mnogo naših ubijeno, a mnogo ih je palo šaka turskih te sve do danas su u turskom ropstvu" hvali se kralj Matija papi Sikstu IV. Verovatno da je to tako i bilo, ali te pobede ipak nisu donele neće veće promene na terenu. Turci su bili tamo gde i prije, a granična linija se nije pomerila. U suštini radilo se više o pograničnim čarkama koje ne menjaju mnogo u biti stvari, a prave armije se još uvek nisu pokrenule. Protivnici su se kroz te sukobe međusobno odmeravali i očigledno toliko respektovali da se ni jedna od strana nije usuđivala na neke krupnije poteze.

U proleće 1481. godine iznenada se pročuje vest da je umro moćni sultan Mehmed II Osvajač. "Tada (1481.) umri Mahomet car turski, ki učini vele zla na ovom svitu. Vze Carigrad, i Bosnu, i vsu Rabaniju (Arbaniju), i despotiju, i Negropont, i Skadar. I hrvate rasčini. I vele zla i raspa po mnogih provencijah. I pročaja" (Klimentović). Odmah nakon sultanove smrti počeli su sukobi u Turskoj jer se pojavila stranka koja je osporavala sultanovom sinu Bajazitu II, pravo na presto. Izbio je građanski rat koji je na kraju završen Bajazitovom pobedom.

Smutnje u Turskoj kao da su dale izvesne nade ugarskom kralju Matiji da bi mogao da protiv njih uradi i nešto više. Tražio je po Evropi vojnu pomoć i novac. Obećanja je bilo dovoljno da kralj Matija poveruje da će iz evropskih zemalja da dobije najmanje 10.000 konjanika i finansijsku pomoć. Stoga je odmah započeo sa pripremama za jedan pohod širih razmera. Angažovao je svoje najpoznatije komandante među kojima i Pavla Kinižija, despota Vuka Grgurevića, Stefana Batorija, da počnu sa pripremama. U novembru 1481. godine kod grada Hrama započela je hrišćanska vojske prelaz preko Dunava. U tom momentu brojala je preko 30.000 ljudi i kao takva predstavljala jaču silu. Imajući dovoljno samopouzdanja, Pavle Kiniži je planirao da pređe preko cele Srbije i zađe što dublje u turske zemlje.

Zadatak despota Vuka je bio da uz pomoć brodova štiti prelaz ove vojske preko Dunava. Obavljajući ovaj zadatak despot je imao sukob sa turskim šajkama i u direktnoj bici uspeo je da potopi 24 turske lađe. Nakon toga došao je i napad smederevskog vojvode Skendera, namesnika Srbije, ali je i ovaj turski pokušaj razbijen, a u sukobu je i sam Skender jedva izvukao živu glavu.

Dok je despot Vuk osiguravao prelaz preko Dunava i to vrlo uspešno, Jovan Jakšić je sa oko 1000 konjanika bio poslan kao izvidnica ispred glavne vojske koju je vodio Pavle Kiniži. Tu Jakšićevu prethodnicu je napao turski vojvoda iz Golupca, ali je i njegova vojska razbijena. Nakon poraza golubački vojvoda je bežao prema Golubcu, ali je pred samim njenim kapijama bio uhvaćen, a Jovan Jakšić mu je svojom rukom odrubio glavu. Nakon ovoga se i glavna vojska pokrenula i došla čak do Kruševca gde se zadržala 12 dana i za to vreme sve temeljno opljačkala i popalila. Pri povratku poterano je oko 50.000 stanovnika da se njima nasele ugarske teritorije. Već početkom decembra 1481. godine ovaj je pohod završen i vojska se vratila u Temišvar.

Sveukupno gledajući sve se to pretvorilo u najobičniju pljačku i doterivanje stanovništva na opustele ugarske teritorije. Kasnije se kralj Matija pravdao time da je celo vreme dok je trajala ova akcija padala kiša i sneg, što je onemogućilo nastavak akcije. Istina je sigurno bila sasvim drugačija. Iako je vojska bila veoma velika, preko 30.000 ljudi, to nije bio onaj kvalitet koji bi mogao da razbije organizovanu tursku vojsku. Svi sukobi koje su hrišćani imali tokom ove akcije bile su više četno ratovanje gde su se sudarale manje jedinice koje nisu brojale više od 2-3 hiljade ljudi. Zapravo, vojska koju je vodio Pavle Kiniži, i koja je trebala da predstavlja udarnu pesnicu čitavog ovog pohoda, nije imala ni jedan ozbiljniji sukob sa Turcima, a glavne sukobe na svojim plećima izneli su srpski odredi koje je vodio despot Vuk i Jovan Jakšić. Stiče se utisak da su svi pohodi koje je ugarska vojska tih godina imala i koji su bili usmereni na teritorije naseljene Srbima, bili motivisani uglavnom time da se pohvata što više roblja i da se njime nasele opustošene ugarske teritorije. U tom okviru treba gledati i na sve one akcije koje su imali despot Vuk i ostale srpske vođe. Bilo bi veoma interesantno znati kako su oni sve to posmatrali. Njihov početni motiv za stupanje u ugarsku službu bio je sasvim sigurno želja da se bore sa Turcima i da se time pomogne oslobođenje srpskih teritorija te da se obnovi srpska država. Međutim, za sve ove godine bilo je jasno da kralj Matija i nema ozbiljnijih namera da se upušta u takve poduhvate i koristio je srpske odrede u svim onim ratovima koji su njemu donosili neku korist. Stoga nije ni čudo što su Srbi ratovali ne samo protiv Turaka već i po Austriji, Češkoj, Poljskoj i drugim evropskim zemljama, svugde tamo gde su ugari imali nekih svojih interesa. Praktično, kralj Matija ih je koristio kao profesionalne trupe koje ratuju tamo gde ih upute.

Akcije koje su ugari preduzimali u dubinu srpske teritorije, kao svoj najveći uspeh su imale u tome da je nekoliko desetina hiljada srpskih porodica doterano i naseljeno po ugarskoj. Te srpske porodice su time tursko ropstvo zamenili ugarskim, što im nikako nije olakšavalo položaj već naprotiv u mnogim aspektima čak i otežavalo. Što je najstrašnije, u tim akcijama na najtežim i najopasnijim mestima bile su korištene upravo srpske trupe koje je najčešće vodio despot Vuk. U provalama po Srbiji teško da je domaće stanovništvo u despotu Vuku moglo videti svoga oslobodioca jer im on slobodu nije ni donosio, već samo pokretanje sa vekovnih ognjišta i odvođenje duboko u Ugarsku. Imajući na umu da se većina tih pohoda dešavala po zimi u najtežim mogućim uslovima može se zamisliti na koji su način ti konvoji bednih ljudi, žena i dece sa ono malo svoje sirotinje po raskaljanim putevima putovali čak od Kruševca pa sve do Ugarske. Uz put je poumiralo ko zna koliko njih od iscrpljenosti, gladi, bolesti, ali i od biča nemilosrdnih ugarskih vojnika. To je činjenica koja nije mogla ostati nepoznata i neprimećena ni despotu, ali ni ostalim Srbima. Oni svojim pohodima nisu donosili Srbiji olakšanje već naprotiv samo novu bedu i patnju. Osim toga, nikada se ugarska vojska nije zadržavala duže od nekoliko dana već bi se odmah povlačila plašeći se nailaska Turaka. Domaće stanovništvo je najpre bežalo od ugarskih vojnika, a onda je u strahu iščekivalo nailazak Turaka koji su donosili nove represalije. Malo je tu herojskog i romantičnog bilo ma koliko se narodna epika trudila da to prikaže.

Sve to moglo je despota da natera na razmišljanje. Njegova osnova namera je bila da pokuša da uz pomoć Ugarske na neki način oslobodi Srbiju, ali u ovom odnosu snaga bilo je jasno da od toga neće biti ništa. Ugarski kralj je Srbe tretirao kao profesionalce i držao ih kao vojsku koja ratuje za njegov račun. O njihovim nacionalnim ciljevima on nije želeo da razmišlja, a istovremeno on nije želeo da rizikuje svoju vojsku za takve (za njega na kraju krajeva beznačajne) ciljeve. Despot je trošio svoju snagu i krv za ciljeve koji u biti nemaju ništa sa bilo čime od onoga što je mogao imati na umu kada je dolazio u Ugarsku. Možda je tada mogao da bolje shvati onu politiku koju je vodio njegov deda, despot Đurađ Branković, politiku koja je čak i od njegovih sinova (despot Lazar) bila često osuđivana. Ugarskoj se nikako nije isplatilo da svoje ionako rovite snage troši za ostvarenje nezavisne srpske države jer bi samim tim izgubila i mnoštvo veoma pouzdanih srpskih vojskovođa i vojnih odreda koji su tako uspešno čuvali ugarsku granicu. Stoga je bilo bolje te ljude "bez domovine" držati u jednom neodređenom položaju i slati kao oprobane ratnike na sve one frontove koje traže dobre borce.

I baš u tom momentu došlo je do jedne iznenađujuće ponude sa turskog dvora. Sultan Bajazit II, dobro uzdrman unutrašnjim borbama, želeo ja da sa Ugarskom postigne mir ne pitajući za cenu. U prvoj polovini 1482. godine sultan upućuje pismo despotu Vuku u kojem traži od njega da ovaj posreduje kod ugarskog kralja Matije za sklapanje mira, a Turska će za uzvrat da obnovi Despotovinu u kojoj će Vuk Grgurević biti despot. Ta pouda, pod uslovom da se ostvari, bila je ostvarenje najsmelijih snova koje su Srbi u Ugarskoj mogli tada da sanjaju. Otvorila se mogućnost da ponovo dobiju svoju državu. To što je sultan Bajazit II upravo despotu Vuku uputio ovakvu poruku sigurno nije bilo slučajno i stoga zaslužuje diskusiju.

Despot je bio sigurno jedan od značajnijih ugarskih vojskovođa, a kralj Matija Korvin, veoma naklonjen ratnicima, cenio je Vuka. Međutim, despot je imao uticaja u onim pitanjima koja su se ticala vođenja rata i to direktno na terenu, mada je i to stvar koju ne treba preuveličavati. On je bio tek jedan od nekolicine značajnih ratnih vođa, ali nikako najjači. U pitanjima politike, a ponuda sultana Bajazita II je bila upravo takvo pitanje, uloga despota Vuka je sasvim sigurno bila beznačajna i teško da ga je kralj Matija bilo kada pitao za mišljenje po političkim pitanjima. Uz to ne treba zaboraviti da je despot i pored svega u Ugarskoj bio stranac koji je u njoj našao pribežište, ali i dobru službu koja omogućuje brzo napredovanje. Stoga su ga više smatrali profesionalnim vojnikom čiji je zadatak da ratuje i čija uloga se iscrpljuje samo na vojnim pitanjima. U politiku on nije imao pravo da se meša i to je bila privilegija starih, moćnih ugarskih porodica. Isto tako na ugarskom dvoru nije bilo nepoznato da despot Vuk, ali i skoro svi srbi u Ugarskoj maštaju da uz ugarsku pomoć obnove srpsku državu. Takvim ljudima se u principu nikada mnogo ne veruje pa nema razloga misliti da je kod despota situacija bila drugačija. Dakle, teško da je sultan mogao da očekuje da bi despotov uticaj na kralja Matiju mogao biti toliki da bi da bi ovaj (despot) mogao da ubedi ugarski dvor na sklapanje mira. Verovatno da je to bio više metod pritiska na ugarski dvor da pristane na mir i to tako što bi ponudom na obnavljanje Despotovine mogao kod srba da izazove neke nemire.

U svakom slučaju ponudom u kojoj se nudi obnavljanje Despotovine uspeo je sultan Bajazit II da pogodi u pravi centar onoga što su Srbi u Ugarskoj priželjkivali. Mogućnost da se obnovi srpska država davala je Srbima idealnu priliku za nezadovoljstvo ukoliko kralj Matija odbije tursku ponudu za mir. To bi na najosetljivijem mestu, na granici sa Turskom, stvorilo jednu lošu situaciju i čak mogućnost pobune srpskih trupa, a možda i njihov prelazak u Tursku. Sigurno da je granica koju su srbi čuvali prema Turskoj bila veoma osetljiva i bilo kakvo pomeranje na njoj izazvalo bi mnogo posledica. To je kralj Matija Korvin dobro znao.

Osim toga ne treba misliti da je sultan Bajazit II tek tako da došao na tu ideju. Među srpskim plemstvom u Ugarskoj sigurno da je tinjalo nezadovoljstvo zbog toga što ugarski kralj nikako nije mogao da se odluči i da krene u konačno oslobođenje Srbije, pa je možda u tom okviru između nezadovoljnog srpskog plemstva i Turaka već bilo kontakata. U svakom slučaju ponuda sultana je pala na plodno tle. Izgleda da je despot poverovao u mogućnost da će se Despotovina obnoviti i samo se tako može objasniti njegov veoma ponizan ton u pismu u kojem se obraća sultanu: "Bog dast carstvu ti dug život, i mi da služimo carstvu ti pravo i verno, kako su i prvem carem, carstva ti roditeljem, naši prvi roditelje služili, i Bog da umnoži veliko i čestito carstvo".

Despot Vuk je odmah obavestio kralja Matiju o turskoj ponudi i ovaj, verovatno nemajući kud, odgovori da pristaje na nju i postavio je neke svoje uslove. Pregovori su počeli, ali su išli jako teško tako je za poverovati da turski sultan ni jednoga momenta nije bio iskren i da je to sve radio ne bi li dobio u vremenu. Slična je situacija bila i sa ugarskim kraljem koji je zbog svojih srpskih vojnika morao stupiti u pregovore, ali takav mir njemu nikako nije odgovarao. Mi danas ne znamo kakva je reakcija bila kod srpskih vođa u Ugarskoj, ali ovako spori pregovori sigurno nisu mogli, a da ne izazovu nezadovoljstvo. No, događaji nisu dozvolili da se moguća nezadovoljstva jače iskažu jer su Turci iskoristili trenutno zatišje da pripreme protivudar koji je došao u leto 1483. godine. U svom naletu Turci su došli sve do Bečeja, ali su tu razbijeni i njihova vojska od skoro 10.000 ljudi strašno je stradala. Oko tri hiljade Turaka je ostalo da leži na bojnom polju dok je veliki broj zarobljen. Kako je u ovom boju učestvovao i despot Vuk Grgurević, to mu je moralo biti jasno da je ovim turskim upadom stavljena tačka na mogućnost obnove Despotovine.

Novi sukob je bio početkom jeseni 1483. godine kada je grupa turskih konjanika provalilo u Hrvatsku, a onda se podelila na tri dela. Jedna grupa od oko 7000 konjanika napala je Korušku. Nakon pljačke sve su se turske grupe ponovo sjedinile pa su se preko Une vratile u Bosnu. Međutim, hrvatski ban Matija Gereb uz pomoć četa koje je doveo despot Vuk Grgurević na Uni ih dočeka i strašno razbije. Bitka je trajala dva dana, a zarobljeno je preko dve hiljade Turaka i oslobođeno 10.000 hrišćanskog roblja. "Let gospodnjih 1483. tada tecaše, kada Gerebi Matijaš, ban hrvatski, i Vuk despot i gospoda hrvatska Turke pobiše na brodu Zrinskoga, pobiše je prez čisla" (nepoznati hrvatski letopisac).

O tome boju postoji i jedno opširno pismo kralja Matije: "Bilo nam je prije javljeno da su Turci s jakom silom, skupljenom iz Srbije, a posebno iz Vrhbosne, pošli u Hrvatsku, a odatle sve u zemlju podvrgnutu vlasti svetloga rimskoga cara. Dočuvši za to, sve sam pripremio i nisam ni mislio da će se Turci uspeti kući vratiti samo ako se oni kojima je zapoveđeno, skupe oko hrvatskog bana. A to se dogodilo, jer je Bog bio u prilog hrišćanskoj stvari. Kad su neprijatelji prešavši Unu i zatim Savu, udarili na Korušku i Štajersku, kao i na druga susedna mesta carskog veličanstva, hrvatski ban Matija Gereb, sakupivši vojsku, odmah je pošao na mesto kojim su Turci bili prošli, pa razdelivši svoju veliku vojsku na troje, zapovedio nekim četama da idu za stopama neprijatelja i da blizu njih jašu; te neka ne samo paze gde idu, nego neka takođe gledaju, da bi neke od njih mogli uhvatiti ili ubiti. Turci su se, pošto su divljim i varvarskim besom mnoga mesta carskoga veličanstva popalili i opljačkali, stali vraćati vukući više nego vodeći za sobom veliki broj sužnjeva".

U daljnjem tekstu pisma kralj Matija opisuje pripreme koje su prethodile boju, a samu bitku ovako opisuje: "Započeti boj prekide noć, jer se počelo boriti na izmaku dana, a bilo je to dvadeset i devetog oktobra. Neprijatelji su nedaleko od podnožja nekoga brda, smestivši na njegovom vrhu sužnjeve, na konjima noć proveli. Sutradan u zoru svom se snagom stalo boriti, te je planuo krvav i žestok boj, u kojem je milosrdni Bog udelio pobedu nama i hrišćanskom narodu. Čitava naime sila turska bi razbijena; zarobljene beše dve turske paše i 2000 Turaka; ostali beše ubijeni, a neki su se podavili koji su hteli da preplivaju reku. Za onima koji su pobegli krenule su potere. Iako bi po pravu pripalo pobednicima sve što su silom oružja oteli pobeđenima ipak smo zapovedili da su svi hrišćanski sužnjevi, a bilo ih je preko deset hiljada, puste da se zdravi i čitavi vrate u svoj zavičaj. Bilo je među njima više žena i dece negoli muških glava".

Upravo ova hrišćanska pobeda je naterala sultana Bajazita II da ponovo ponudi mir ugarskom kralju Matiji, ali ovaj put obnavljanje Despotovine više nije spominjano. Prilika koja se pre samo godinu dana ukazala nepovratno je propala. Početkom 1484. godine došlo je do dogovora i mir je sklopljen. Sada je granica odjednom postala mirna, ali ni despot Vuk nije više dugo živeo. Već 16. aprila 1485. godine on je umro. Još za života bio je veoma poznat, a nakon smrti ušao je u legendu pod imenom Vuk Zmaj Ognjeni. Nije ostavio potomstva, a žena Barbara mu se 1495. godine preudala za hrvatskog vlastelina Franju Berislavića. U vreme despotove smrti još su bile žive Mara Branković (umrla 1487.) i Kantakuzena (umrla 1492.). Da li su oni održavali međusobne odnose teško je reći jer podataka nema. Među njima teško da bi moglo biti slaganja jer su im pogledi bili sasvim drugačiji i rešenje za Srbiju gledali su sasvim različito.

Pocetak