Pre nego {to je objavila rat Srbiji, Austro-Ugarska Monarhija je po~ela pravu hajku protiv svojih jugoslovenskih podanika, za koje je verovala da joj nisu dovoqno odani, da simpati{u sa Srbima, ili da svoju budu}nost zami{qaju u drugom okviru, a ne u onom Habsbur{ke dinastije. Na celom podru~ju Bosne i Hercegovine, u Vojvodini, Dalmaciji i u Hrvatskoj i Sloveniji po~ela su zatvarawa, internacije, konfinirawa i svi mogu}i oblici li{avawa slobode i slobodnog kretawa.

Sve je srpsko ogla{eno za sumwivo i bilo izlo`eno napadima i poruzi. Skrnavqene su ~ak i crkve; {kole su bile demolirane, sokolske dvorane razbijene. Od prvog dana Srbi su uzeti za taoce, da osiguravaju transporte vojske i ratnog materijala.

Austro-Ugarski poslanik napustio je Beograd pred ve~e 12. jula, a tri dana potom objavila je Austro-Ugarska Srbiji rat. Mobilizacija se vr{ila relativno brzo. Glavni zapovednik austro-ugarske vojske prema Srbiji i Crnoj Gori bio je vojni~ki poglavar Bosne i Hercegovine, feldcajgmajster Oskar Potjorek, ponem~eni Slovenac, ~ovek koji je dugo radio u Glavnom general{tabu i koji je, pored Konrada Hecendorfa, {efa tog {taba, va`io za najboqeg vojnog stru~waka. On je bio jedan od stubova ratne stranke. Srbe je mrzeo iz dna du{e, i stalno je govorio da Austro-Ugarska sve dotle ne}e imati mira dok Srbiju ne baci na kolena. Austrija je po{la na Srbiju sa tri armije, s nekih 220.000 vojnika, sve`ih, vrlo dobro opremqenih i sa nesumwivom tehni~kom nadmo}no{}u. Srpska vojska jo{ se nije bila odmorila od pro{la dva rata. Materijal joj je bio istro{en, pohaban i dobrim delom jedva upotrebqiv. Nije bilo ~ak ni dovoqno odela za vojsku. Naro~ito su se ose}ali mawci u artiqerijskoj municiji. Jedino u ~em su Srbi imali nesumwivu prednost pred austrijskom vojskom to je wihov duh svesnosti ~emu slu`e i za{to se bore i wihovo dragoceno ratno iskustvo. Sem toga, srpska Vrhovna komanda, kojoj se nalazio na ~elu daroviti i odlu~ni vojvoda Radomir Putnik, imala je boqu manevarsku taktiku i smi{qeniju inicijativu.