U Italiji, Latinski jezik je ostao zvanicni jezik cak i mnogo vijekova nakon pada Rimskog carstva. Koristen je u diplomatske svrhe, u crkvi i literaturi. Ali, pored ove "sluzbene" verzije Latinskog jezika, javljao se i "govorni" oblik, koristen u narodu. Ta "nesluzbena" varijanta Latinskog jezika se konstantno mijenjala i u raznim dijelovima Italije imala je razlicite varijante. U XIII vijeku taj rascjep izmedju Latinskog jezika, i jezika koji danas nazivamo Italijanskim (naravno, tada je imao nesto drugaciji oblik) se jos vise povecao, sto je rezultovalo konacnim razdvajanjem ova dva jezika. U kasnijem periodu dolazi do stvaranja Danteove "Bozanstvene komedije", na "narodnom" jeziku pa njega nazivaju i "ocem" jezika. 1800. godine Alessandro Manzoni je zvanicno, lingvisticki ujedinio Italiju i rodjen je Italijanski jezik. Latinski jezik se jos uvijek koristio ali u mnogo manjoj mjeri. Danasnji Italijanski jezik je na listi jezika po melodicnosti na prvom mjestu. Studije pokazuju da u svijetu postoji 200 miliona ljudi koji govore, uce ili zele da nauce Italijanski jezik. Italijanski jezik prikazuje Italiju kakva je ona danas: drzava koja je promijenjena, koja se jos uvijek mijenja, koja nije ono sto je bila i koja ima i dobre i lose strane. Zato je Italijanski jezik jedan najomiljenijih jezika na svijetu i zato je Italija jedna od najposjecenijih zemalja svijeta.