|
Nakon
smrti čovjekova duša putuje kroz drugi svijet (eg. Duat ili
Amenti). Amenti znači "zapad". Naime, posmrtni put duše u krajolike
drugog svijeta bio je istovjetan kretanju Sunca koje zalazeći na zapadu
odlazi "u nepoznato". Za jedne je on kopija ovoga svijeta u kojem se oru
njive, žanje žito, slavi, pije pivo i odlazi u lov na ptice. Za druge,
Duat je potpuno odvajanje od svijeta poznatog, uzlet do zviježđa
u kojima borave bogovi. Mumificiranje je bilo postupak kojim se tijelo
konzerviralo, a njegov je cilj oslobađanje onih elemenata duše koji će
preživjeti smrt tijela. Postupak mumifikacije sastojao se u
odstranjivanju lako razgradljivih unutarnjih organa i konzervaciji
tijela koje bi tako bilo trajnije očuvano. Iako su najstarije mumije
izrađene još prije 5000 godina, konačne tehnike mumificiranja razvijene
su za Srednjeg kraljevstva. U jednoj pećini kraj Luxora egiptolog
Winlock je otkrio masovnu grobnicu šezdeset vojnika koji su poginuli
ratujući u postrojbama Mentuhotepa I tijekom borbe za ponovno
ujedinjenje Egipta. Tijela vojnika bila su kvalitetno mumificirana i
omotana povojima. Postupak je doveden do svog tehnološkog vrhunca u
Novom kraljevstvu. Iz tog je razdoblja ostalo očuvano niz faraonskih
mumija koje se i danas mogu vidjeti u muzejima cijelog svijeta. Tijela
mrvih su bivala očišćena vađenjem unutarnjih organa, potom izložena
dugotrajnom djelovanju konzervansa, te napokon premazivana balzamima i
umotana u povoje. Mogla su dobiti i dodatne zaštitne slojeve poput tzv.
kartonaže (smješe od platna i blata) odnosno zalijevanjem u bitumen.
Čitav postupak mumificiranja prilično je točno opisao Herodot. On je
tvrdio da je ono trajalo čak sedamdeset dana. Budući je ono ujedno
predstavljalo i religijsko-magijski obred, te uključivalo čitanje
posebnih ritualnih tekstova, jasno je da u trajanje mumificiranja ne
ulazi samo mehanička obrada umrloga.
Danas se
zna da su zapravo postojali vrlo različiti načini tog postupka, a koji
su se primjenjivali zavisno od platežne moći naručitelja ukopa. Herodot
je zapisao: Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se
tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela (za izradbu sarkofaga
op. prev.) u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče
mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji koji
prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je
vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je
ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri
izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući
balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi:
mozak se odstranjuje koliko je to moguće kroz nosnice pomoću metalnih
kuka; a ono što kuka ne može dosegnuti odstranjuje se pomoću lijekova.
Nakon toga utroba se otvara po strani grubim nožem i uklanja se ukupan
sadržaj abdomena. Čitava šupljina se potom čisti i ispire, prvo sa
palminim vinom, a zatim ulijevanjem usitnjenih začina. Potom je
ispunjavaju čistom usitnjenom mirtom, kasijom i drugim aromatskim
tvarima, s izuzetkom tamjana, te je ponovno zašiju. Po svršetku tog
posla, tijelo polože u sol i ostave ga tako najduže sedamdeset dana. Kad
prođe ovo razdoblje, koje ne smije trajati duže od sedamdeset dana,
tijelo operu i čitavog ga umotaju u fine lanene povoje prilijepivši ih
gumom što je Egipćani upotrebljavaju umjesto ljepila. U tom stanju
tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja,
(drveni sarkofag antropoidnog izgleda op. prev.), u koji stavljaju
mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u
stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak
balzamiranja.
 
Dakako,
kraljevske su mumije imale funkciju relikvije koja se morala čuvati s
osobitom pozornošću, pa su faraoni bili mumificirani najkvalitetnijim
poznatim tehnikama.
Egipćani
su učestalo komunicirali s mrtvima prinoseći darove u hrani i piću nižem
aspektu njihove duše (ka),
koji je po njihovim vjerovanjima zadržavao tjelesne potrebe. Egipatska
nam eshatologija otkriva samu bit egipatske religije. Tu otkrivamo
koncepciju tri svijeta: Jednog (vječnog i najvišeg) posve duhovnog u
kojem boravi stvoritelj svijeta; drugog svijeta dualnosti i duše*-/Tome
svijetu odgovaraju parovi božanstava: Geb i Nut, Oziris i Izida, Set i
Neftis, Horus i Hator idt./-; i trećeg svijeta manifestacije (mnoštvo
božanstava). Najviši svijet predstavlja ujedno i realnost idealnog
stanja (stanja raja, zlatnog doba itd.) koje je za čovjeka izgubljeno
Ozirisovom smrću, a u koje se upravo uz pomoć tog božanstva može vratiti
tek nakon zemaljskog života.
|
