EKSPRESIONIZAM  (franc. expression: izrazaj), smjer, manira, moda ili nacin izrazavanja u likovnoj umjetnosti, u knjizevnosti i u muzici; javlja se u prvom deceniju XX st. kao umjetnicki pokret, koji za razliku od impresionizma ne posvecuje prvenstvenu paznju vanjskim utiscima i dojmovima, nego tzv unutrasnjem subjektivnom izrazu vanjskog dojma, razradujuci ga cesto, bez obzira na konvencionalne forme izrazavanja, u obliku neposrednog soka ili senzacije.

Dok se impresionizam pretvorio gotovo u akademizirane sheme ukusa,ekspresionizam je najavio grandilokventno da ne stvara svoje artisticke formule na temelju utisaka (impresija), nego na temelju »ekspresija<', tj. procesa koji su po svojoj specificnosti obratni od utisaka. Taj proces, koji su krstili »ekspresijom<', imao je da simbolizira neku vrstu »istisaka<, - unutrasnjih, subjektivnih dozivljaja umjetnikovih, dakle neku vrstu estetske katarze, tj. duhovnog i moralnog ociscenja, koje se javlja spontano i iskljucivo individuaIno, kao dokumentacija jednog psihickog stanja, ne vodeci racuna o stilskoj ili estetskoj dopadljivosti. Ekspresionizam nece vise »odrazavati<" imitirajuci prirodnu ili socijalnu stvarnost; on antiracionalisticki i programski razmatra estetske i drustvene probleme sa stajalista trajne negacije, izrazavajuci se vlastitim sredstvima i mogucnostima.

Likovne umjetnosti. Kao posljedica krajnje individualisticke teze ekspresionista o potpunoj slobodi likovne interpretacije, u likovnim umjetnostima nastaje raspadanje cvrste fakture slike i skulpture, prijelaz u deformaciju, disproporciju i konacno arhaicnu spekulaciju. Ekspresionizam kao pokret nije se pojavio odjednom. Devedesetih godina XIX v., u nekim Van Goghovim kompozicijama, vec se javlja tehnika kasnijeg ekspresionizma. To se jednako moze reci i za neke groteskne, vizionarne i morbidne realizacije J. Ensora i Edvarda Muncha. U sirim razmjerima razvijao se ekspresionizam u Njemackoj, gdje postaje tipicna pojava uslovljena tamosnjim prilikama i odnosima. U Drezdenu je 1905. osnovana grupa ekspresionista »Most« (L. Kirchner, E. Heckel, Emil  Nolde, M. Pechstein, K. Schmidt-Rottluff), a u Minhenu 1911. "Der blaue Reiter« (F. Marc, A. Macke, V. Kandinski, P. Klee); njem. ekspresionizmu pripadaju jos i M. Beckmann, O. Kokoschka i Paula Modersohn-Becker. Izrazitije rezultate ekspresionisti su dosegli u prikazivanju hipertrofirano tragicnog, grotesknog i satiricnog (0. Dix, G. Grosz). U pariskoj slikarskoj skoli ekspresionizmu je jos od doba formiranja grupe fauvista (1905) bio i ostao najblizi G. Rouault, a zatim M. Chagall, J. E. Delaunay, Ch. Sou tine, i M. Gromaire. Kod nas su se neposredno nakon I svj. rata odrazile ekspresionisticke tendencije u pocetnim fazama slikara T. i F. Kralja u Ljubljani, a u Zagrebu kod M. Uzelca, M. Trepsea i V. Gecana.

Istodobno sa slikarstvom i ekspresionisticka skulptura presla je najprije u ekstremnu stilizaciju masa i ploha (E. Barlach), zatim u deformaciju i negaciju stvarnih oblika (J. Lipchitz, O. Zadkine, A. Arhipenko), zavrsivsi konacno u apstrakciji i tzv. apsolutnoj plastici.

<<Pocetna strana