Oskar Kokoshka

Oskar Kokoshka (1886-1980)
Oskar Kokoshka je jedan od tri velikana bečke umjetnosti (Gustav Klimt; Egon Schiele), čije je dijelo trenutno teško vrijednovati. Duhovni nasljednik pokreta Most ( Die Brűcke). Slikao portrete, pejzaže, mrtve prirode, vedute koje transponira u poetsko-halucinantne prizore pune unutrašnje napetosti. Karakteristične su nemirne linije i oblici akcentovani vibracijama intenzivnih kolorističkih skala.
Biografija: Rođen je 1886 u Pőchlarnu na Dunavu. Otac mu je bio Čeh i dolazi iz čuvene porodice. Od njega je naučio da radije trpi siromaštvo i radi ono što voli nego da robuje novcu. Majka je navodno bila vidovita. Rođen je kao drugi od četvorice sinova. 1891. sele se u Beč, nakon čega mu ubrzo umire brat, što na njega ostavlja dubok trag. Kokoshka nije bio posebno zainteresovan za umjetnost. Njegova želja je bila da studira hemiju, ali dobija stipendiju za Bečku školu umjetnosti zahvaljujući učitelju koji je bio impresioniran njegovim talentom za slikanje. 1905. se upisuje i počinje da slika uljem. Ubrzo svoju aktivnost proširuje i na književnost. Kada je od njega traženo da napiše knjigu za dijecu, napisao je Uspavanu mladost ( Die Traumenden Knaben), koja nije bila odgovarajuća za dijecu, ali je bila odlična podloga za njegove originalne ilustracije. Napisao je i dve drame, Sfinga i strašilo ( Sphinx und Stohamann ) i Ubica, nada žena ( Műrder, Hoffnung der Frauen ) : smatra se da one označavaju početak njemačke ekspresionističke drame. Izlaže u Beču 1908, u čemu učestvuje i avangardna grupa okupljena oko Klimta. Njegove slike su u centru pažnje zbog izraženog ekspresionističkog "nasilja". Posljedica toga je njegovo izbačenje iz Bečke škole umjetnosti. 1909. na njegovoj drugoj izložbi su bile prikazane i njegove dve drame u malom otvorenom teatru koji je bio sastavni dio galerije. Izazivaju ogroman skandal zbog prikazanog nasilja, nekonvencionalne i navodno iracionalne strukture.Gubi zaposlenje i zarađuje kladeći se na količinu alkohola koju može popiti. Njegov glavni zaštitnik je bio pionir moderne arhitekture Adolf Loos. 1910. Kokoshkina sreća se okreće. Odlazi u Berlin i crta ilustracije za poznati časopis Oluja ( Der Sturm ). 1911. dobija posao na Bečkoj skoli umjetnosti, istoj sa koje su ga izbacili 1908., gdje radi kao asistent profesora.U ovom periodu započinje njegova kobna veza sa Almom Mahler, udovicom velikog kompozitora, znatno starijom od njega. 1913. njegova veza postaje problematična. Još uvijek je bio kontraverzna ličnost: kada je počeo predavati umjetnost na jednom bečkom ženskom koledžu čija direktorica je bila poznata po progresivnim stavovima, neki od roditelja mu se tako snažno suprotstavljaju da mu je Austrijska vlada zabranila da predaje. Rat koji je počeo je bio izlaz iz nemoguće situacije i veze. Adolf Loos je iskoristio svij ugled da Kokoshku unaprijedi u poručnika specijalne jedinice dragona sa posebno označenom uniformom. Početkom 1915. biva ozbiljno ranjen i zarobljen u Galiciji: zadobija tešku povredu glave i ranu od bajoneta u plućima, nakon čega je vraćen sa fronta na oporavak u Beču. Nakon toga je vraćen na front gdje mu je zdravlja konačno potpuno uništeno. Odlazi u Štokholm na pregled kod neurologa specijaliste, a zatim u Drezden, gdje pokušava da povrati zdravlje. Njegova bolest je mentalna koliko i fizička, i vjerovatno povezana sa uspomenama na Almu Mahler. Da bi se riješio svoje opsesije, naručuje lutku u prirodnoj veličini, kompletnu i sa svim detaljima, prema kojoj se odnosio kao prema živom biću- čak ju je vodio u operu. Nakon završetka rata, politička situacija u Drezdenu, kao i u cijeloj Njemačkoj, je nestabilna, i Kokoshka formira malu ljevičarsku boemsku grupu. U novoj liberalnoj atmosferi 1919. imenovan je profesorom na Drezdenskoj akademiji i dobija prekrasnu kuću sa ateljeom. Van Drezdena, njegova reputacija nastavlja da raste. Kompozitor Paul Hindemith je napisao muziku za Ubicu, nadu žena koja je mnogo puta izvodjena , pa čak i u Drezdenskoj operi. 1922. je pozvan da izlaže u Veneciji. Zdravlje mu se poboljšava i on postaje željan novih stvari. 1924. daje otkaz na Akademiji i bježi iz grada prije nego što su njegove namjere otkrivene. Nastupa period putovanja. Obilazi cijelu Evropu, sjevernu Afriku, Tursku i Palestinu. 1931. godina mu donosi ogroman uspjeh, uprkos tamnom političkom horizontu. Reakcija Francuza na njegovu izložbu u Parizu je odlična. Ipak, iz ovog triumfa pojavljuje se i konflikt. Kokoshka je zahtijevao više slobode od svojih poslodavaca, dok su oni željeli da postave njegov rad kao jedan od natraženijih na tržištu umjetničkih dijela. Kokoshka raskida ugovor sa njima, i odvija se neprijateljsko prepucavanje u Frankfurter Zeitungu. 1932. Kokoshka ponovo izlaže u Veneciji, ali sada izaziva žučne rasprave. Musolini je javno rekao da mu se ne sviđa Kokoshkina umjetnost i pro-Nazi štampa u Njemačkoj to iskorištava za napad. Već 1933. materijalno ozbiljno ugrožen odlazi iz Pariza u Beč da provede vrijeme sa majkom. Nije se osjećao dobro u gradu kojim je upravljala fašistička administracija kancelara Dollfussa, i nakon majčine smrti, kasnije iste godine, odlazi u Prag i uzima češko državljanstvo. Austrijska vlada pokušava da ga namami nazad nudeći mu upravu u Školi umjetnosti, i 1937. je napravljena velika retrospektiva njegovih dijela u Austrijskom muzeju umjetnosti i industrije. Ovo mu je vjerovatno značilo manje od činjenice da su njegova djela iste godine bila izložena i na Izložbi degenerisane umjetnosti u Minhenu. U isto vrijeme, više od 400 njegovih dijela je uklonjeno iz njemačkih muzeja. U Pragu je upoznaje Oldu Pavlovsku, koja kasnije postaje njegova žena. Okupacija mu je podržavanje republikanaca u Španiji. Minhenski dogovor 1938. je ukazivao da Prag više nije sigurno sklonište i u septembru Kokoshka odlazi u Englesku. Engleska je logičko riješenje, ali istovremeno i jedini dio Evrope u kojem se znalo vrlo malo o njegovoj umjetnosti. Živjeli su bijedno. 1939. sele se u Polperro u Cornwallu gdje Oskar slika akvarele lokalnih predijela a Olda vodi malu pekaru da bi ih održala. Sledeće godine se vraćaju u London, jer je Kokoshka bio uvjeren da su komšije bile nepovjerljive i neprijateljski nastrojene prema njemu i njegovoj ženi. London ga je deprimirao i bio mu dosadan. "Šta da radim u ovoj rupi (njihov stan u Londonu)? Moram izmišljati nove teme za moje radove. Očajnički želim nešto da vidim! Kada dođe, osjećam kako buja u meni proljeće i postajem nervozan. Tada moram napustiti grad i slikati nešto stvarno- skakavca ili šta god. Kada se vratim u grad, pejzaži postaju političke slike. Srce me boli, ali ne mogu si pomoći. Ne mogu samo slikati pejzaže ne primjećujući šta se oko mene događa." Njegova finansijska situacija se poboljšava odmah po završetku rata. 1945. prima simbolično priznanje u ratom razorenom Beču: izložbu sa Klimtom i Schieleom, obojicom odavno mrtvim. 1947. je izložena velika retrospektiva Kokoshkinih dijela u Bernu. Kokoshka je postao engleski građanin 1947. ali nije želio da ostane u zemlji za koju je smatrao da ga je uvrijedila. 1953. otvara svoju školu na Ljetnoj akademiji u Salcburgu, da bi ponovo uspostavio vezu sa austrijskim miljeom gdje je i počeo karijeru, i iste godine se nastanjuje u Villeneuve na jezeru Geneva. Ponovo je bio slavljen umjetnik, ali i zaboravljen u svijetu poslijeratne umjetnosti, i , iako jako poštovan, umro kao marginalna ličnost 1980.

(1886-1980)

Oskar Kokoshka je jedan od tri velikana bečke umjetnosti (Gustav Klimt; Egon Schiele), čije je dijelo trenutno teško vrijednovati.

Duhovni nasljednik pokreta Most ( Die Brűcke). Slikao portrete, pejzaže, mrtve prirode, vedute koje transponira u poetsko-halucinantne prizore pune unutrašnje napetosti. Karakteristične su nemirne linije i oblici akcentovani vibracijama intenzivnih kolorističkih skala.

Biografija:

Rođen je 1886 u Pőchlarnu na Dunavu. Otac mu je bio Čeh i dolazi iz čuvene porodice. Od njega je naučio da radije trpi siromaštvo i radi ono što voli nego da robuje novcu. Majka je navodno bila vidovita. Rođen je kao drugi od četvorice sinova. 1891. sele se u Beč, nakon čega mu ubrzo umire brat, što na njega ostavlja dubok trag. Kokoshka nije bio posebno zainteresovan za umjetnost. Njegova želja je bila da studira hemiju, ali dobija stipendiju za Bečku školu umjetnosti zahvaljujući učitelju koji je bio impresioniran njegovim talentom za slikanje.

1905. se upisuje i počinje da slika uljem. Ubrzo svoju aktivnost proširuje i na književnost. Kada je od njega traženo da napiše knjigu za dijecu, napisao je Uspavanu mladost ( Die Traumenden Knaben), koja nije bila odgovarajuća za dijecu, ali je bila odlična podloga za njegove originalne ilustracije. Napisao je i dve drame, Sfinga i strašilo ( Sphinx und Stohamann ) i Ubica, nada žena ( Műrder, Hoffnung der Frauen ) : smatra se da one označavaju početak njemačke ekspresionističke drame. Izlaže u Beču 1908, u čemu učestvuje i avangardna grupa okupljena oko Klimta. Njegove slike su u centru pažnje zbog izraženog ekspresionističkog "nasilja". Posljedica toga je njegovo izbačenje iz Bečke škole umjetnosti. 1909. na njegovoj drugoj izložbi su bile prikazane i njegove dve drame u malom otvorenom teatru koji je bio sastavni dio galerije. Izazivaju ogroman skandal zbog prikazanog nasilja, nekonvencionalne i navodno iracionalne strukture.Gubi zaposlenje i zarađuje kladeći se na količinu alkohola koju može popiti. Njegov glavni zaštitnik je bio pionir moderne arhitekture Adolf Loos.

1910. Kokoshkina sreća se okreće. Odlazi u Berlin i crta ilustracije za poznati časopis Oluja ( Der Sturm ). 1911. dobija posao na Bečkoj skoli umjetnosti, istoj sa koje su ga izbacili 1908., gdje radi kao asistent profesora.U ovom periodu započinje njegova kobna veza sa Almom Mahler, udovicom velikog kompozitora, znatno starijom od njega. 1913. njegova veza postaje problematična. Još uvijek je bio kontraverzna ličnost: kada je počeo predavati umjetnost na jednom bečkom ženskom koledžu čija direktorica je bila poznata po progresivnim stavovima, neki od roditelja mu se tako snažno suprotstavljaju da mu je Austrijska vlada zabranila da predaje.

Rat koji je počeo je bio izlaz iz nemoguće situacije i veze. Adolf Loos je iskoristio svij ugled da Kokoshku unaprijedi u poručnika specijalne jedinice dragona sa posebno označenom uniformom. Početkom 1915. biva ozbiljno ranjen i zarobljen u Galiciji: zadobija tešku povredu glave i ranu od bajoneta u plućima, nakon čega je vraćen sa fronta na oporavak u Beču. Nakon toga je vraćen na front gdje mu je zdravlja konačno potpuno uništeno. Odlazi u Štokholm na pregled kod neurologa specijaliste, a zatim u Drezden, gdje pokušava da povrati zdravlje. Njegova bolest je mentalna koliko i fizička, i vjerovatno povezana sa uspomenama na Almu Mahler. Da bi se riješio svoje opsesije, naručuje lutku u prirodnoj veličini, kompletnu i sa svim detaljima, prema kojoj se odnosio kao prema živom biću- čak ju je vodio u operu.

Nakon završetka rata, politička situacija u Drezdenu, kao i u cijeloj Njemačkoj, je nestabilna, i Kokoshka formira malu ljevičarsku boemsku grupu. U novoj liberalnoj atmosferi 1919. imenovan je profesorom na Drezdenskoj akademiji i dobija prekrasnu kuću sa ateljeom. Van Drezdena, njegova reputacija nastavlja da raste. Kompozitor Paul Hindemith je napisao muziku za Ubicu, nadu žena koja je mnogo puta izvodjena , pa čak i u Drezdenskoj operi. 1922. je pozvan da izlaže u Veneciji. Zdravlje mu se poboljšava i on postaje željan novih stvari. 1924. daje otkaz na Akademiji i bježi iz grada prije nego što su njegove namjere otkrivene. Nastupa period putovanja. Obilazi cijelu Evropu, sjevernu Afriku, Tursku i Palestinu. 1931. godina mu donosi ogroman uspjeh, uprkos tamnom političkom horizontu. Reakcija Francuza na njegovu izložbu u Parizu je odlična. Ipak, iz ovog triumfa pojavljuje se i konflikt. Kokoshka je zahtijevao više slobode od svojih poslodavaca, dok su oni željeli da postave njegov rad kao jedan od natraženijih na tržištu umjetničkih dijela. Kokoshka raskida ugovor sa njima, i odvija se neprijateljsko prepucavanje u Frankfurter Zeitungu.

1932. Kokoshka ponovo izlaže u Veneciji, ali sada izaziva žučne rasprave. Musolini je javno rekao da mu se ne sviđa Kokoshkina umjetnost i pro-Nazi štampa u Njemačkoj to iskorištava za napad. Već 1933. materijalno ozbiljno ugrožen odlazi iz Pariza u Beč da provede vrijeme sa majkom. Nije se osjećao dobro u gradu kojim je upravljala fašistička administracija kancelara Dollfussa, i nakon majčine smrti, kasnije iste godine, odlazi u Prag i uzima češko državljanstvo. Austrijska vlada pokušava da ga namami nazad nudeći mu upravu u Školi umjetnosti, i 1937. je napravljena velika retrospektiva njegovih dijela u Austrijskom muzeju umjetnosti i industrije. Ovo mu je vjerovatno značilo manje od činjenice da su njegova djela iste godine bila izložena i na Izložbi degenerisane umjetnosti u Minhenu. U isto vrijeme, više od 400 njegovih dijela je uklonjeno iz njemačkih muzeja. U Pragu je upoznaje Oldu Pavlovsku, koja kasnije postaje njegova žena. Okupacija mu je podržavanje republikanaca u Španiji.

Minhenski dogovor 1938. je ukazivao da Prag više nije sigurno sklonište i u septembru Kokoshka odlazi u Englesku. Engleska je logičko riješenje, ali istovremeno i jedini dio Evrope u kojem se znalo vrlo malo o njegovoj umjetnosti. Živjeli su bijedno. 1939. sele se u Polperro u Cornwallu gdje Oskar slika akvarele lokalnih predijela a Olda vodi malu pekaru da bi ih održala. Sledeće godine se vraćaju u London, jer je Kokoshka bio uvjeren da su komšije bile nepovjerljive i neprijateljski nastrojene prema njemu i njegovoj ženi. London ga je deprimirao i bio mu dosadan. "Šta da radim u ovoj rupi (njihov stan u Londonu)? Moram izmišljati nove teme za moje radove. Očajnički želim nešto da vidim! Kada dođe, osjećam kako buja u meni proljeće i postajem nervozan. Tada moram napustiti grad i slikati nešto stvarno- skakavca ili šta god. Kada se vratim u grad, pejzaži postaju političke slike. Srce me boli, ali ne mogu si pomoći. Ne mogu samo slikati pejzaže ne primjećujući šta se oko mene događa."

Njegova finansijska situacija se poboljšava odmah po završetku rata. 1945. prima simbolično priznanje u ratom razorenom Beču: izložbu sa Klimtom i Schieleom, obojicom odavno mrtvim. 1947. je izložena velika retrospektiva Kokoshkinih dijela u Bernu. Kokoshka je postao engleski građanin 1947. ali nije želio da ostane u zemlji za koju je smatrao da ga je uvrijedila. 1953. otvara svoju školu na Ljetnoj akademiji u Salcburgu, da bi ponovo uspostavio vezu sa austrijskim miljeom gdje je i počeo karijeru, i iste godine se nastanjuje u Villeneuve na jezeru Geneva. Ponovo je bio slavljen umjetnik, ali i zaboravljen u svijetu poslijeratne umjetnosti, i , iako jako poštovan, umro kao marginalna ličnost 1980.