1881.-1885.
Njegov život bio je pravi neuspjeh. Bio je gubitnik na
svim područjima koja su u njegovo vrijeme i u svijetu u kojem je živio bila
važna: bio je nesposoban osnovati svoju porodicu, nesposoban brinuti za vlastiti
život , pa čak nesposoban i za održavanje kontakta s ljudima. Ali kao slikar
pronašao je sredstvo koje mu je omogućilo da haosu stvarnosti suprotstavi svoj
poredak. Njegova umjetnost bila je skup pravila u svijetu, te protiv svijeta u
kojem je se on, kako se činilo, nije snalazio. Tome i takvom svijetu kojega nije
lako mogao dokučiti, suprotstavio je teorijski utemeljnu bezuslovnost umjetnika,
na anonimnost toga svijeta odgovorio je dobro odmjerenom strašću na njegov
ustaljeni tok reagovao je vitalnošću pojedinca. Nije htio potisnuti stvarnost ,
nije htio ni patiti odricčući se stvarnosti, htio je da ona postane razumljiva i
dostupna. Uz pomoć umjetnosti svijet koji mu se činio neprijateljskim, trebao je
postati i njego svijet.
Priznanje je stekao tek poslije smrti. Pojam genija priblizio je njega i njegovo djelo građanskoj publici, čije su ga predodžbe o vrijednostima odbacivale tokom cijelog njegovog života. Vincent, koji se osjećao nevoljenim,postao je heroj što se umjetnost više etablirala kao svijet lijepog privida. Na samom rubu društva gdje se umjetnost ugnjezdila tek prije stotinjak godina i autsajder van Gogh postaje licnost: doduse malo drugacija, ali ipak utjelovljenje neugode stvarnosti koju svako kadakad osjeti. Van Vogh je pravi primjer modernističke slike usamljenog umjetnika koga niko ne razumije. On je jedan od prvih mučenika avangarde.
Prvi sin propovjednika reformirane protestantske crkve iz sela Groot-Zundert (sjeverni Brabant) Theodorusa van Gogha bio je mrtvorođence. Godinu dana poslije, istoga dana 30. marta 1853. god. gospođa Anna Cornelia van Gogh na svijet je donijela dječaka koji je dobio isto ime kao i prvi: Vincent William van Gogh. NJegova majka bila je ispunjena strahom hoce li to dijete preživjeti. Tako je već i njegovo rođenje zasjenjeno dilemom koja je odredila njegov budući život. Vincentovo temeljno iskustvo bio je i ostalo iskustvo gubitnika. Obećavajuća karijera trgovca umjetninama, koja je u Nizozemskoj kao i u njegovoj porodici imala dugu tradiciju, završila je tako sto je dobio otkaz. Potom je počeo studirati teologiju, no nakon godinu dana prekinuo je studij koji mu je postavljao velike zahtjeve. Nakon toga pokušao je raditi kao pomoćni ucielj i kao propovjednik-laik, radio je medju najsiromašnijima u belgijskom rudniku uglja Borinage, tu se upoznao sa najstrašnijom socijalom bijedom. Uskoro mu je uskraćeno i ono malo novca sto je dobijao. Od tad je potpuno bio zavisan o finansijskoj pomoći svoga cetiri godine mladjeg brata Thea. Sve do svoje smrti bio je izložen strahu da ce mu brat uskratiti pomoć. Ni u privatnom životu nije imao sreće; njegov svijet nije bio svijet žena, nastojao im se priblišiti, međutim to jr bilo uzalud.
Tako je umjetnost postala jedini Vicentov izduvni ventil. Ona mu je pružala priliku da komentariše svijet u kojem živi, ona je artikulisala negove neuspjehe i njegove nade. Sve je to bilo propraćeno brojnom prepiskom najvećim dijelom sa bratom Theom. Upravo Vincentova pisma svjedoče kako je umjetnost sve više i vise odredjivala njegovu predodžbu o svijetu. Ta pisma su i dokaz visoke teorijske razine kojom je pristupao poslu. Pisma i slike predstavljaju paradoksalno jedinstvo u njegovom djelu u kojem je naivno razumjevanje svijeta propraceno i nadopunjeno velikim potencijalima za razmisljanje.
Otprilike 1880. godine van Gog donosi konačnu odluku da želi postati umjetnik. Nakon sto ni u jednom građnskom pozivu, nakon sto su propale njegove ambicije glede studija teologije i socijalnog rada prihvatio se onoga što mu je bilo blisko, onosto mu je prakticno i terijski bilo ponato. Imao je veliku podrsku svoga brata Thea i bratica Anton Mauve slikara u Den Hagu.
U oktobru 1880 godine vn Gogh se preselio u Bruxelles i tamo se sprijateljio sa slikarom Antonom van Rappardom. Na početku nastaju samo crteži, skice detalja i puno studija prema slikama Jean-Francois Milleta. Njegov pomalo slatkasti realiyam pruza mu teme koje su mu bliske: najcesce su to seljaci koji rade, mracne žanr-slike prozete melanholijom. Pokušao je crteže prenijeti to raspoloženje za koje mu se činilo da odgovara njegovim osjećanjima. Radi uglavnom neizbježni lingres-papir kao podlogu sto mu pruža mogućnost da dominantnosti linije koja preovladava na crtežima, suprotstavi slikarske vrijednosti zamagljenje konture i fine pejzaže. Na taj način korak koji ga je dijelio od slikarstva nije bio tako velik.
Na Novu godinu 1882. godinu van Gogh odlazi u Den Haag i radi u ateljeu cije troškove iznajmljivanja placa Theo. Tu sljedeci Mauveova uputstva, nastaju prve slike u ulju. Pod snažnim uticajem haske skole kojoj pripada i Mauve, u avgustu 1882. godine nastaje slika «Na plazi u Scheveningenu» .
Ostajuci vjerna tradiciji Haska škola je pokušavala u slikanju krajolika ponovo ozivjeti «zlatno doba» nizozemskog baroknog slikarstva. Adriaen van de Velde je bio barokni stručnjak za slikanje mora i njegova kombinacija krajolika i ljudi koji rade uz obalu, bila je i za van Gogha uzor .«Ako slikam krajolik tu ce uvjek biti i neka figura», pisao je najavljukući svoj program. Umjetnička tradicija ovdje se, dakle, poklapa s vlastitim slikarskim konceptom. Unatoč tome, na slici do izrazaja dolazi sklonost ka naglašavaju slijeva koji su na slici paralelni i u variranju smedjih tonova – sve to ukazuje na trend prema apstrakciji koja je već primjetna.
Van Goghov odnos
prema boji moze se objasniti samo temeljitim uvježbavanjem promatranja
umjetničkih djela i gotovo maničnom slikarskom marljivošću. Nakon samo godinu
dana prakse u slikarstvu , po tom je pitanju bio vec na samom vrhuncu vremena u
kojem je živio: problem tonskog slikarstva je vrlo aktuelan. Promatrajući slike
Eugenea Delacroixa postavlja se pitanje kako se u slikarstvu može postići
promjena boje koja se uočava kod nekog predmeta ako ga promatramo sa veće
udaljenosti ili pod drugačijim osvjetljenjem?
U septembru 1883. njegov boravak u Den Haagu je okončan. Van Gogh se seli u pokrajinu Drente na sjeveroistoku Nizozemske. Tome je prethodio razlaz sa umjetničkim mentorom Mauveom. Tome je manje pridonijela Maueova glasno izrečena kritika koja se odnosila na život van Gogha sa prostitutkom Clasinom Mariom Hoornik, koju je on nazivao Sien i koja mu je bila i ljubavnica i model, a razlaz su vise potakle temeljne razlike u pogledu slikarstva. U Vicentovim očima Mauve je bio predstavnik akademskog poimanja umjetnosti koje podliježe normama i pravilima te koje glede ljepote ruši strog kanon, dok takvo slikarstvo zanemaruje individualni izražaj i ativne socijalne probleme. Nije trpio nikakve autoritete.
Bio je uvjereni socijalista. Na temelju vlastitog iskustva poznavao je bijedu radničke klase. Svoju umjetnost doživljavao je manuelni rad. U ranoj fazi svoga rada prednost je davao seljacima, koji su mu ujedno bili i model i publika. Nesklonost prema tadicionalnim normama i solidarnost sa siromašnim, kreirale su njegovu estetiku,a možda se tome uistinu pridužio i nedostatak slikarskih sredstava izražavanja.
Van Goghova estetika ružnoga koju su u 18. vijeku teorijski pripremili Edmund Burke i Denis Didderot, karakteristična je za njegovo stvaralaštvo. Deformacije i snažne boje garantovale su posebnost njegovog kvaliteta. Njegov slikovni izražaj i dalje se veze za konkretnu stvarnost.
 |
 |
 |
 |
 |
 |