Saint-Rémy i Auvers
1889.-1890.
«Patiti, a ne žaliti se, jedina je lekcija koju čovjek treba naučiti u životu», pisao je Theu.
Dobrovoljno odlazi u bolnicu za duševne bolesti Saint-Paul-de-Mausole kod Saint-Remyja-du-Provence, 27 kilometara do Arlesa.
Bio je skrhan, plašio se da će izgibiti brižnog i voljenog brata ako se ovaj oženi, njegov san da osnuje «atelier juga» pokošen je zauvijek Gauguinovim odlaskom.
«Spreman sam preuzeti ulogu luđaka, iako uopšte nemam snage za jedni takvu ulogu.» Očajnički se veže za svog brata: «Kad ne bih imao tvoje prijateljstvo, bez grižnje saavjesti bih počinio samoubistvo, a kukavica kakav jesam, to ću na kraju i napraviti.»
NJegova dijagnoza je
bila—epileptične smetnje.U ovoj bolnici pacijenti su bili prepušteni sami sebi,
mada je van Gogh mogao u pratnji napustiti ustanovu i slikati ili čitati.
Ovdje nastaje novi pogled na svijet koji ne doživljava kao dolinu suza, ali i ne poriče više načelo života u korist ovozemaljskog života.Boja ovdje i dalje naglašava iskaz, međutim to nije ona ista boja kao u Arlesu, samo još rijetka djela pokazuju velike obojene površine ili snažne kontraste komplementarnih boja. Nametljivost boja prešla je na oblike i njihovo kretanje. Nastaju slike pšeničnih polja sa čempresima koji simbolizuju usamljenost.
U jesen 1889. je imao napad koji je bio teži od onoga u Arlesu. Nakon sklonosti ka samoubistvu i halucinacijama koje ga polako napuštaju, usledio je period duboke depresije. tako da postaje jasan recidiv hronične bolesti. Počeo je plašiti druge bolesnike, ostajao je u sobi i nije izlazio 6 sedmica iz zgrade.
«Čak i na otvorenom, nakon napadaja imam osjećaj strašne usamljenosti tako da se ne usuđujem izaći.» To se moglo primjetiti i u samom odabiru boje.Snaga svjetla sve više ustupa mjesto prigušenim tonovima i mračnijoj atmosferi, bez većih kontrasta, što ne znači povratak nizizemskoj fazi, već odražaj duševnog stanja umjetnika.
Jedno od najznačajnijih njegovih djela, ako ne i najčudnije jeste «Zvjezdana noć» To je jedno od rijekih djela kod kojih odstupa od direktnog posmatranja prirode, te boje i oblike pronalazi u svojoj mašti da bi izazvao posebno raspoloženje.
Krajem sudbonosne 1889. godine popušta ga inspiracija i uglavnom se dosađuje boraveći u bolnici. Nije više mogao slikati na otvorenom, pa je pravio kopije i replike vlastitih slika.
Smanjio se broj
njegovih slika s temom krajolika, rad kod kuće uglavnomse ograničavao na
predloške vlastitih slika ili slika drugih umjetnika.
U januaru i februaru se osim rođenja nećaka koji je dobio njegovo ime, dogodile i druge stvari: prvi put se u jednom časopisu za umjetnost pojavio opsežan članak o njemu. Izložba grupe iz Bruxellesa «Les XX» otvorena je u Parizu i on je na njoj bio zastupljen sa nekoliko slika. Istovremeno se za mart pripremala izložba «Nezavisnih» na kojoj je on takođe trebao učestvovati. Konačno je stigla vijest da je Anna Boch, sestra pjesnika Eugenea Bocha, u Bruxellesu kupila za 400 franaka sliku «Crveni vinograd». Bila je to jedna od rijetkih lika koju je Vincent prodao za života, ali ne i jedina kako se često tvrdi.
Opet je doživio najgori napad do sada koji je najduže trajao, praćen potpunim pomračenjem uma, smrtnim strahom, halucinacijama i izlivima bijesa, skoro 2 mjeseca. Napušta bolnicu za duševne bolesnike, boravi kod brata i njegove porodice u Parizu, a potom putuje u Auvers-sur-Oise kod Pariza. Tu ga liječi dr. Gachet koji je inače bio i slikar iz hobija. Smjestio se u gostionicu Ravoux. Traži nove motive koje mu nudi njegova nova okolina.
Opet preovladava nervozno raspoloženje i uzbuđenje, što se može primjeiti na slikama. To jasno dolazi do izražaja na slici «Put sa čempresima pod zvjezdanim nebom». Boje su prigušene, pokret kista snažan, prisutno linearno kretanje.
Samo je rad Vincentu omogućavao da zaborani bolest. Slikarstvo mu nije samo terapija, već njegov život. Tokom 70 dana provedenih u Auversu nastalo je oko 80 slika, među njima i remek djela «Žitno polje sa gavranima», »Crkva u Auversu». Vincentova sreća u slikarstvu nije dugo potrajala. Voljeni brat bez čije svesrdne potpore i finansijske pomoći ne bi mogao ni živjeti, nije se dobro osjećao. Njegovo dijete se ozbiljno razboljelo, žena je bila iscrpljene besanim noćima, a s vlasnicima galerije je dolazio u sve češće sukobe. Jako zabrinut za brata Vincent odlazi u Pariz. Posvađao se i sa de. Gachetom. Samo ga je još rad održavao u životu. Često je slikao dok ne bi bio posve iscrpljen dnevno jednu, pa čak i dvije slike.
Najvažnija potpora u životu van Gogha bila je suočena sa velikim poteškoćama; time je i Vincentova egzistencija bila dovedena u pitanje. Činilo se da je katastrofa neizbježna. Definitivan kraj značio je i prekid sa dr. Gachetom. Svi kontakti su bili razoreni, pa tako i nada da će moći raditi ono što ga je i do sada održavalo u životu. Na kraju tih napada koji su se sve više ponavljali, skrivala se opasnost od totalnog ludila.
Zaključak koji je izvukao iz toga položaja bio je bezizgledan: van Gogh je u svakom pogledu propao u životu. Preostao je još jedan izlaz. Naveče 27. jula 1890. godine u sumrak otišao je na poljei pucao pištoljem sebi u prsa. Imao je još snage da se dovuče do godtionice, gdje je nakon 2 dana umro na rukama svoga brata koji je požurio da dođe na lice mjesta.
Tako je završio ovaj jedinstven život umjetnika koji se ne može uporediti ni sa kim. Sa svojom umjetnošću, za koju se mukotrpno borio i koju je na kraju platio vlastitim životom, postigao je sintezu kao rijetko koji umjetnik u novije vrijeme-umjetnost i život postale su za njega narazdvojna cjelina-i tako je on praiskonski san umjetnika pretvorio u stvarnost. Stvarati umjetnost za njega nije ništa drugo značilo do- slikati život ne puku realnost, nego načelo životnosti.
«Šta ja tu mogu što se moje slike ne prodaju. No doćiće vrijeme kad će ljudi spoznati da vrijede više od uloženog novca za boju»(V.van Gogh)
 |
 |
 |
 |
 |
 |