Pinakles

Ništa osim uzdaha i vapaja vetra ne narušava sablasnu tišinu u pustinji Pinakls (Pinnacles). Pisci naučno fantastičnih romana u potrazi za predelorn koji izaziva jezu bili bi zadovoljni ovim čudnim mestom nedaleko od obale jugozapadne Australije. Svi potrebni elementi su ovde: nepomična suma stena u prostoru u kojem gotovo da i nema nikakve vegetacije, ni najmanji trag bilo kakve ljudske aktivnosti, sarno jarko žuti pesak nočen vetrom. Pustinja Pinakls (pustinja šiljaka) ili Igličasta pustinja jedno je od najmanje posečenih australijskih prirodnih znamenitosti. Nalazi se na dva sata vožnje od najbližeg grada Servantesa (Cervantes). Ovamo dolaze sarno terenska vozila, budući da krečnjačke stene koje vire iz tla mogu da probiju gume običnih automobila. Iako ovamo nije lako doći, naporno putovanje se isplati već prilikom prvog pogleda na šiljke. Ovo je zasečeni predeo, sličan površini Meseca, u kojem oštre senke naglašavaju neobične, nazubljene oblike. Stene sive boje, visine do 15 m, uzdižu se vertikalno iz ravne, peščane površine i čuvaju tajne zakopane pre više desetina hiljada godina. Kad se zađe nešto dublje u pustinju, boje se menjaju, a sivu smenjuje zlatna. Neke od ovih stena veličine su automobila, neke veličine kuće, a neke su pak male i tanke kao olovke. Hiljade takvih stena razasuto je po delu pustinje povrsine 4 km2. Svaki šiljak je drugačiji. Površina im je glatka ili rupičasta kao saće, a razlikuju se i po obliku. Jedna grupica podseća na velike boce za mleko koje čekaju da ih pokupi fantomski mlekonoša. Druga grupa nazvana je "konture utvara", a srednji stub u njoj zaista izgleda kao prikaza smrti koja deli savete duhovima okupljenima oko sebe. I ostala su motivisana izgledom stena, ali nisu toliko sumorna: "kamila", "kengur", "kutnjaci", "ulazna vrata", "baštenska ograda", "indijanski poglavica" i "noga slona". Iako su kameni šiljci stari na hiljade godina, verovatno su iz peska izbili tek nedavno, mozda u posljednjih stotinu godina. Izgleda da niko za njih nije znao sve dok ih nije otkrio istoričar iz Perta (Perth) Hari Tarner (Harry Turner) 1956. godine. Pre njega prvi holandski doseljenici, u nejasnim pričama koje su usmeno prenosili, spominjali su ostatke drevnog grada koji su videli u ovom području. U XIX veku stene niko nije spominjao. Da su bile vidljive, sigurno bi za njih znali stočari koji su vodili stoku do Pena peščanoj stazi uz obalu. U blizini Flaurbeg Fleta (Flourbag Flat) nalazilo odmaralište i pojilište za goniče stoke. Istraziv Džorž Grej (George Grey), koji je kasnije postao guverner Juzne Australije i bio proglašen za viteza, verovatno je prošao blizu ovog podrucja tomkom svojih putovanja 1837. i 1838. Vodio je  vrlo detaljan dnevnik, ali stene nije spomenuo. Naučnici procenjuju da su kameni stubov istari između 25 000 i 30 000 godina i veruju da su bili vidljivi barem jednom pre XX veka, i to zbog školjki i predmeta iz kamenog doba koji su pronađeni u podnožju nekih stubova. Metodom ođredivanja starosti radioaktivnim ugljenikom utvrđeno je da su školjke stare oko 5 000 godina, što znači da su stene verovatno bile bez peska oko 6 000 godina. Posle toga stene je verovatno prekrio pesak i one su tako stajale možda hiljadama godina, budući da ih ni Aboridžini  ne spominju u svojim predanjima. Nije ih spomenuo ni holandski pomorac Abraham Limen (Leeman) koji se ovde nasukao1658. godine. Međutim, Limen je u svom dnevniku zabeležio da je video dva velika brda- Severno i Južno, koja se nalaze u blizini stubova. Da su oni bili vidljivi, svakako da bi i to zabeležio. Dok vetar duva  kroz pustinju, on neprestano nasi meki pesak i neke delove terena otkriva a neke sakriva. Iz tog razloga stubovi koji su danas atrakcija Nacionalnog parka Nambung za nekoliko vekova mogli bi ponovo biti prekriveni peskorn. Ako se to i dagadi, ovog puta je njihovo postojanje barem zabeleženo i rečju i slikom.

GALERIJA