Rembrandt Harmenszoon van Rijn (1606-1669)
Rembrandt je pravi predstavnik nizozemske umetnosti ove epohe, tacnije on je nesto jos vise: najsnasnija umetnicka pojava, koju su germanska rasa i protestantski duh ikada dali, kao skup svega onoga, a.to od umetnosti uopste ocekujemo. To je stvaralac , iz cijih dela izbija duboka ceznja, da najvisim i najfinijim sredstvima cisto slikarskog izrazaja objasni okolni svet i da ujedno izrazi najskrovitije titraje ljudske duse, da ucini a.to vidnijim ono preobilje preobilje najraynilikijih osecaja, a.to ih nas ja oseca u sebi pri svakom dodiru s vanjskim svetom. I kad gledamo Rembrandtove tamno-svetle slike, znamo dobro, da je on u njima tehnicko umetnicko sredstvo doveo do najsavrsenije izrazajne sposobnosti, oko koje se mucio celi onaj vek, i da su kontrasti svetlih i osvetljenih masa bili za njega polazna tacka; ali te njegove slike nadilaze gotovo sve te tehnicke kvalitete i pricinjaju nam se kao simboli borbe izmedu svetla i tame, koje vladaju ljudskim zivotom, izmedu nasih zivotinjskih nagona i bosanske iskre, koja iz neke nepojmljive sfere prodire u taj nagonski zivot. Rembrandt Harmenzs van Rijn, koji se rodio 1606. god. kao sin nekoga mlinara u Leydenu, i kojemu je vec prvi njegov ucitelj Pieter Lastman u Amsterdamu, inace ucenik Caravaggiov, dao recept za slikanje sene i svetla, kako nam to svedoce najranije njegove poznate slike iz 1627. god. (sv. Pavle u tamnici), javlja se, otkad se je 1631. trajno preselio u Amsterdam, najpre kao portretist , te je ubrzo postao ozbiljan konkurent priznatim vec tamoa.njim umetnicima te vrste, na prvome mestu vrsnome majstoru 

Thomasu de Keijser. Prvo njegovo glavno delo: Anatomija Tupla (1631), pokazuje jasno, kako je umio odmah nadmasti svoje prethodnike, time, a.to je umesto ukocenosti nanizanih likova prijasnjeg vremena unio zivahnu kretnju, kojom se ucenici s napetom patnjom okupljaju oko svoga medicinskog ucitelja u posve umetnicki postavljenoj grupi. I sad se mladom majstoru naglo pocela smesiti umetnicka i zivotna sreca, osobito, otkad mu je dala svoju ruku drazesna patricijska kci, ponosna Saskia von Uylenborg, za koju nije smogao dosta snage, da joj u slici ovekoveci lepotu. Tada ga najednom snade g. 1642. dvostruki udarac gorke sudbine.Zenu mu ugrabi smrt, posto mu je rodila sina Tita, a usto mu je jos i delo, u koje je ulio svo svoje umetnicko umece,'' Nocna straza'', dozivelo nepriznavanje. Rembrandt je u toj slici -kojoj je tema izlaz streljacke grupe Cloveniers-Doela, a a ime je dobila po tome, a.to je delo bilo nestalo, pa kad su ga opet nasli, nije mu se motiv vise razaznavao-isao za tim, da obide obicajnu sablonu streljackih slika i da je prevede u slobodan umetnicki jezik, kao a.to je to bio ucinio i u svojoj Anatomiji . Od svakodneven obicne manire stvorio je pravo cudo u nacinu prikazivanja svetla time, a.to je stavio, da likovi iz tamne pozadine stupaju u jasno dnevno svetlo, a celu je povorku od mnogo osoba razclanio u zivahne manje grupe, koje se opet iz svetline povlace sve vise u tamu. Njegovo doba nije bilo tako zrelo, da to razumije, i umesto ktaljevskih casti, koje je to delo zasluzilo i koje su mu kasniji vekovi iskazali, kad su mu danas Nizozemci u amsterdanskom drzavnom muzeju dali posebno mesto u jednoj nadogradenoj pocasnoj dvorani, -to je delo onda dozivelo prekor i nepriznavanje.

Rembrandt se pocinje tada vracati sve vise samom sebi, i sada nastaje veliki niz njegovih divnih prikaza iz staroga zaveta, u kojima je stvorio neprocenjive gradansko-religiozne tvorevine od likova, prostorija, kakvih je nasao u amsterdamskoj zidovskoj cetvrti. Boje koje je dosad prikazivao tako da ih je svetlo gotovo upijalo, pocinju se sada u bujnoj raskosnoj ljepoti sjati i zariti. A ono sto kistom slika, prati i njegova bakropisna igla, u cemu se vec ranije uve~.bao: njom je u slikama i studijima, u pejza~.u i verskim prikazima razvio sav slikarski car, po kome je slikarski radirung otada dobio mnogo vecu vrednost od starijeg i tvrdeg bakroreza. Medutim, doba njegovih vanjskih uspeha je vec bilo proslo, i on, koji je dosad radio posve bezbrizno, poce sad sve vse zapadati u novcane poteskoce, on, koji je od svoje kuce u Joedenbreestraatu ucinio mali muzej, pun retkih slika i skupocenog oruda, da moze uzivati u ljepoti stare umetnosti, nasladivati se bojama stranih tkanina i promatrati odsev starog oruzja i nakita. G. 1655. stize ga novcani slom, a iz rusevina spasla ga je jedino energija njegove druge zene Hendrikje Stoffels i njegova sina. Ali udarci zivota nisu mogli skrsiti njegove umetnosti. Upravo u onoj godini sloma slika sliku tako originalnu i snaznu, Blagoslov Jakobov, tu velicanstvenu pesmu ljudske dobrote i najneznije rodbinske ljubavi. Jos jedamput samo dobio je nesto vecu narudzbu, koju mu je pribavio jedan od prijatelja, i to da slika predsednike amsterdamskog suknarskog ceha. To je slika zvana ''Staalmeesters'' (1661); u njoj nije pokusao sprovesti nikakav samovoljni poredak, ali ju je oplemenio snasnom zreloscu i visinom svoga slikarskog umeca. Slike iducih godina najjace odaju refleks sudbine, koja ga je snaa.la: boje su mu mutnije i tamnije, a sjaj njegovog zarkog crvenog tona i njegovog bljestavog zlatnog tona je vec potamnio.

Tragediju svog zivota ilustrovao je sam Rembrandt najpotresnije u celom nizu svojih autoportreta: na jednom ga vidimo kao pristala golobrada mladica u Leydenu, na drugom kao sretnog prosca i muza Saskojina, koji se opremio pernatom kapom i vezanim prslukom, pa viteskom opremom s nakitima i kavalirskim macem, dok oblik brade, gotovo kicoski, iz godine u godinu menja, te ga sad vidimo kao ozbiljna coveka iz vremena njegova razocaranja, i napokon kao prerano ostarela starca, kome su prezir sveta i duboka rezignacija, mrznja prema ljudima i neslomljivi unutrasnji ponos utisnuli u crte lica jake tragove. Sve do zadnjih godina, koje j nekadasnji rasipnik proveo u gorkoj bedi, razvija se snaga i moc njegove umetnosti, a njegovi potezi kistom bivaju sve bezbrizniji i smeliji. Detalji se na njegovim delima sve vise gube, sve tezi nekom velikom izrazaju, koji bi predmet iscrpio do zadnjih dubina. I sve jasnije uvidamo, da je tu pred nama ne samo jedan od najvecih slikara, vec ujedno i jedan od najvecih psihologa i poznavalaca ljudi, jedan od najostroumnijih mislilaca. Nama ce se danas ciniti nemogucim, kako je Rembrandtova slava mogla pobediti vec u veku iza njegove smrti. Pa jos i u pocetku XIX veka , kad se italijanska visoka renesansa cenila kao najslavnija epoha umetnosti, bio je Rembrandt manje cenjen nego Raffael , a francuski je romantik Delacroix smatrao gotovo svetogrdem tvrdnju, da ce svet jednom Rembrandta slaviti iznad slikara iz Urbina. Najnovije doba dalo je pravo njemu, jer mi danas gledamo u Rembrandtovim delima ono poslednje i najvise, a.to nam slikarstvo uopste moze pruziti.

Rembrandt-ova djela

NAZAD