O hepatitisu

Hepatitis je ozbiljna virusna bolest. Važno ga je spriječiti i na vrijeme otkriti jer proizvodi” i za sobom kao posljedicu ostavlja trajne invalide koji, čak i ako se izliječe, imaju ograničenu radnu sposobnost i limitirajuće faktore pri zapošljavanju.
To je akutno ili hronično virusno oboljenje jetre uzrokovano virusom hepatitisa (A, B, C, D E i G neidentifikovani). Najopakiji su virus B i virus C hepatitisa koji u slučaju hroniciteta i neliječenja, u visokom postotku, dovode do ciroze odnosno karcinoma s fatalnim ishodom. Bolest je još uvijek u cijelom svijetu nedovoljno istražena, pa ni putevi prenosa nisu sasvim poznati i predvidljivi.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) broj osoba, zaraženih hepatitisom C, u svijetu je 170 miliona, a hepatitisom B 350 miliona i zbog toga ova bolest predstavlja vodeći javno-zdravstveni problem. Za ilustraciju, od AIDS-a boluje 40 miliona osoba.

Virusni hepatitis jedna je od najčešćih zaraznih bolesti, upala jetre izazivana virusima. Iako i neki drugi mikroorganizmi mogu izazvati upalu jetre, virusi hepatitisa glavni su napadači tog organa. Šest do sedam otkrivenih tipova virusa, označavaju se slovima abecede – hepatitis A, B, C, D, E i G. U toj abecedi neka slova znače privremenu neugodu bez posljedica. Druga pak znače opasne i teške bolesti koje traju cijeli život, a zaražene mogu koštati života.
Svjetski zdravstveni statističari procjenjuju da godišnje od nekog od tipova hepatitisa umire oko 1,5 miliona ljudi. U toj brojci apsolutno predvode hepatitisi B i C- ogroman javno-zdravstveni, socijalni i društveni problem i u bogatim i u siromašnim zemljama.
Situaciju s hepatitisom dodatno komplikuje činjenica da se, kao i mnoge druge bolesti jetre, često otkrivaju kad su već u jako uznapredovaloj fazi. Pacijent često nema simptoma ili su oni sasvim blagi i mogu se pripisati raznim virozama i prehladama.
Hronični hepatitis C, uzrokovan hepatitis C virusom (HCV) vodeći je uzrok hronične bolesti i transplantacije jetre u svijetu. Ukoliko se ne liječe, kod 30% zaraženih osoba razviće se ciroza jetre, hepatocelularni karcinom, odnosno doći će do zatajivanja i nužne transplantacije jetare. Kod pacijenata s transplantiranom jetrom najčešće dolazi do ponovnog pojavljivanja bolesti te razvoja fibroze i ciroze u roku od pet godina.
Virus hepatitisa C uzročnik je: 20% svih akutnih hepatitisa, 70% hroničnih hepatitisa, 40% slučajeva ciroze jetre, 60% slučajeva HCC (hepatocelularni karcinom - rak jetre) i 30% indikacija za transplantaciju jetre.

Virus hepatitisa C otkriven je 1989. godine u SAD, kao glavni uzrok tzv. posttransfuzijskog hepatitisa. Bolest može biti akutna ili hronična. Akutna se vrlo rijetko dijagnosticira jer je praktično asimptomatična, a pacijent se u potpunosti oporavi. Međutim kod 80% zaraženih osoba akutna bolest razvije se u hroničnu bolest jetre te se razvija ciroza ili karcinom. Bolest ima "tihi" tok i većina pacijenata nema nikakvih simptoma. Simptomi su, ako se pojave, veoma blagi- mučnina, bol u mišićima, umor. Kod velike većine pacijenata bolest se otkriva slučajno, pri rutinskoj kontroli krvi. Zato se ovo oboljenje i naziva "tihi ubica".

Upravo zbog činjenice što godinama možete biti zaraženi a da ne znate, važno je otkriti nosioce virusa. Nužnost otkrivanja i liječenja nosioca virusa hepatitisa C prepoznali su vodeći evropski stručnjaci kako bi se izbjegla prijeteća kriza ovog gorućeg javno-zdravstvenog problema o kome se do sada kod nas malo ili uopšte nije govorilo.
Prema podacima iz magazina "Newsweek" do 2010. godine hepatitis će svake godine pobiti više Amerikanaca nego AIDS. Hepatitis kao ni AIDS ne događa se nekom drugom, u nekom drugom dijelu svijeta. Istovremeno američki naučnici tvrde da će do 2008. godine HCV biti uzročnik porasta ciroze za 61%, raka jetre za 68%, a smrtnosti uzrokovane oboljenjima jetre za čak 233%!
Većina osoba oboljelih od hepatitisa nije dovoljno informisana o samoj bolesti niti o mogućnostima liječenja, a ne postoje nikakvi punktovi gdje se pacijent može obratiti za pomoć. Neadekvatna terapija i nemogućnost liječenja po metodama svjetski priznatih centara dovodi do osjećaja diskriminacije pacijenata čime se oboljeli dovode na marginu društvene prihvatljivosti.
S obzirom da je hepatitis C zarazna i prenosiva bolest i sigurno će se širiti ako je ne spriječimo, naš prijedlog, a i pravo, je zahtijevati jednaka prava u liječenju oboljelih od hepatitisa C kao i oboljelih od ostalih bolesti. Sve nama dostupne analize dokazuju da je jeftinije liječiti te pacijente nego posljedice (ciroza, hepatocelularni karcinom, zatajenje jetre i transplantacija). Dakle, trebalo bi iznaći mogućnosti finansiranja liječenja većeg broja oboljelih ili osnivanje posebnog fonda iz kojeg bi se liječili ovi bolesnici.

VAKCINISANJE

Vakcina protiv hepatitisa B preporučuje se svima i može se obaviti već u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu. Pomoći ima i za one koji nisu vakcinisani, a došli su u dodir s izvorom zaraze. Daje im se tzv. pasivna zaštita.
Od kada se dijete zarazi virusom hepatitisa B pa do izbijanja bolesti može proći jedan do šest mjeseci. Pri tome bolest kod mališana može proći nezapaženo, jer je obično prate blagi i nespecifični simptomi, pa tek laboratorijske pretrage otkrivaju da dijete ima hepatitis B. Nakon nekoliko mjeseci bolest može proći sama od sebe i dijete može na nju postati doživotno otporno, no postoji i druga mogućnost, da hepatitis B pređe u hronični oblik s velikom mogućnošću razvoja ciroze i raka jetre. Naime, iako mališane u pravilu muče blaži simptomi bolesti nego odrasle, kod djece se znatno češće razvija hronični oblik hepatitisa B. Što je dijete mlađe veća je šansa da nakon infekcije virusom hepatitisa B postane hronični nosilac virusa. Pa zašto onda riskirati?
Najbolji način zaštite od bolesti je vakcinisanje protiv hepatitisa B: preporučuje se svima i može se obaviti već u dojenačkoj dobi ili ranom djetinjstvu. Vakcina je genetski dobijena i rijetko izaziva popratno pojave kod djece i odraslih. Pomoć ima i za osobe koje nisu vakcinisane, a došle su u dodir s izvorom zaraze, njima se daje pasivna zaštita, tj. gotova antitijela dobijena iz krvi osoba koje su preboljele hepatitis B.

KRVNI TESTOVI OTKRIVAJU TIP

U određivanju dijagnoze hepatitisa prvi su korak krvni testovi.
BILIRUBIN: Doktor će svakako tražiti da se pretragom krvi odredi nivo bilirubina. To je crvenožuti pigment koji se nakon prerade u jetri izlučuje s mokraćom. Kako ga bolesna jetra ne može preraditi, nivo bilirubina u krvi raste, pa se javlja žutilo kože i bjeloočnica tipično za upalu jetre.
AMINOTRANSFERAZE: Važan pokazatelj bolesti su i aminotransferaze, mnogima poznatije "jetrene probave". Ti su enzimi povišeni kad je jetra oštećena.
ANTITIJELA ILI ANTIGENI: Za otkrivanje o kojem se tipu virusa radi osmišljeni su posebni krvni testovi koji pokazuju postojanje antigena hepatitisa ili antitijela. Ta su antitijela vojnici koje naš obrambeni sistem proizvodi kako bi napadali specifične antigene.
Uspjeh liječenja hepatitisa C prije 10 godina bio 6%, a danas je prosječno 61%. Ovo je jedina bolest kod koje je postotak izliječivosti porastao za 10 puta upotrebom modifikacije terapije istog lijeka.

Povratak