Pas je najstariji sisar
mesožder pripitomljen od strane čoveka; on ga je sledio širom planete, po svim
geografskim širinama. Jedinstveno za njegov rod, zajednička istorija traje više
od 10 000 godina. U početku su kohabitirala nomadska plemena i čopori vukova,
goneći istu divljač po istim tertorijama, zahvaljujući analognim lovnim
tehnikama. Protekle su hiljade vekova pre nego što je dovršen porces
pripitomljavanja vuka i pre nego što je čovek, koji je napustio nomadski način
života, stekao lakonogog pratioca u lovu, izuzetnog njuha i sluha.
Njegovo poreklo, još uvek kontraverzno, nije sprečilo Cannis familiaris
da se izmeni u više stotina rasa i da danas ima raznoliku sudbinu, zahvaljujući
svojim mnogobrojnim sposobnostima: obdaren sposobnošću prilagodjavanja koja se
retko sreće, poletni trkač i plivač, budni čuvar, instiktivni zaštitnik,
druželjubivi igrač koji žudi za nagradom, odan svome gospodaru, on obavlja
različite poslove prilagodjene današnjem načinu života. Što se tiče sveta sporta,
on bi se ubuduće teško mogao lišiti ovog neumornog atlete, spremnog na sve
izazove.
PAS KROZ
ISTORIJU
Naizmenično eksploatisan i poštovan od svojih gospodara. Pas deli čovekovu
avanturu već nekih 10.000 godina.
Druželjubivi grabljivac, koji zavisan od vodje živi u čoporu, dozvolio je da
bude pripitomljen, o čemu svedoče pseći skeleti u blizini ljudskih ostataka
otkrivenih po praistorijskim nalazištima u Rusiji (Asantova gora, 10.000 do
12.000 godina pre n.e.), slikarstvo i rezbarije na stenama.Posle praistorijskog
perioda, oko III milenijuma, pas je u starom Egiptu bio predmet pravog kulta, a
njegov ubica podlegao je smrtnoj kazni. Anubis, božanstvo sa glavom psa ili
šakala, služi kao vodič u zagrobni život. Hrtovi, baseti i ogromni psi prate
faraone, imaju pravo na sahranu, a nalazimo ih i mumificirane, u sarkofazima.
Molos je takodje prisutan i u praskozorje sumerske i asirske civilizacije, gde
je korišćen u ratu i lovu. U grčkoj mitologiii, pas Kerber čuva podzemni svet,
Homer, u Odiseji, priča kako verni Argos umire od emocija, imajući tek toliko
snage da prepozna svoga
gospodara Odiseja po njegovom povratku kući. Aristotel pominje Molose, Bišone i
druge pse. Pseći rod ima svoje heroje u molosima, koji prate Spartance u rat i u
pedeset srčanih branilaca Korinta, od kojih jedini preživeli, Soter, spašava
stanovništvo masakra razotkrivši neprijatelja. Pas, ipak, ne izaziva jednodušne
reakcije u Grčkoj. Hipokrit izražava strah od ove životinje, prenosioca
besnila, a "cinicima" (od grčkog kinos, pas) se nazivaju filozofi iz III veka
pre n.e, koji, kao Diogen, odbacuju konvencije.
CAVE CANEM
Antički Rim ima svoje svete pse, čuvare Vulkanove pećine. Prozaičnije, pas se
takodje dresira za čuvanje straže, za prijateljevanje ili za borbu, igra ulogu
djubretara u gradovima i čuva kuće: na mozaicima rimskih kuća može se pročitati.
cave canem ("pazi se psa"). Kada kreće u osvajanje Galije, 56. pre n.e, Julije
Cezar vodi psa, neprijatelja lavova i bikova po rimskim arenama, čija će se loza
razgranati po čitavoj Evropi. Galski psi su lovci, kao i keltski, koji su
jednako dresirani i za borbu. Malo voljeni od judeo-hrišćanske civilizaciie, psi
su takodje smatrani nečistim od muslimana, za koje je njihovo ime najgora uvreda
. Kao okoreli lovci, francuski srednjovekovni gospodari već stavljaju svoje
pseće kompanjone pod zakonsku zaštitu. Psi pomažu u verskim službama, sve do
razmeštanja po crkvenim predvorjima.
OKRETAČI RAŽNJA U KUHINJAMA
Ardenski monasi iz andenske opatije, koja će kasnije postati opatija Sent Iber,
u IX veku stvaraju prvu rasu, selekcijom velikih cmih i belih lovačkih pasa,
pretke sadašnjih pasa svetog Hubera. Oko 1650, monasi sirotišta Gran-Sen-Bernar
u AIpima odgajaju jednu drugu rasu; najpre čuvar, a docnije dresiran da okreće
ražanj) u kuhinjama, bernardinac, koji je kasnije postao spasilački pas, nije
nikada podbacio. Psi, koji su već zauzeli važno mesto u srcu čoveka, figuriraju
uz bok svetog Bertrana, svetog Roša i svete Genoveve, pastirice, i zauvek bde u
podnožju srednjevekovnih kamenih obličja. Srednji vek razlikuje hrtove,
prepeličare, pse koji leže i laju i koji, prema svojoj ulozi, dobijaju
odgovarajuću hranu: iznutrice za krvne goniče i nikako ne ovčetinu za ovčarske
rase. Specijalizovana dela se umnožavaju od XIV veka. Najslavnije, bogato
veteririarskim savetima, je delo Gastona Febisa u XIV veku. "Ovčar mora da bude
beo, da bi pastir mogao da ga razlikuje od vukova", precizira on jednu od istina.
PRVA GENEALOŠKA KNJIGA RASA
Od srednjeg veka do Luja XV, kraljevi drže čopore za lov na konjima i sa psima. Fransoa 1 osudjuje seljačke pse na nošenje drvenog trupca oko vrata, koji ih onemogućava da love i naredjuje da se preseku potkolenice onima koji se udalje od staništa. Anri III se izdvaja strašću za papijonima (patuljasti spanijel).Madam d Mentnon, koja se 1683. udaje za Luja XIV, poseduje čopor planinskih pasa iz Pirineja. Pudla Luja XV, Filu, uživa sva prava, a kralj takodje poseduje i pse sposobne da pronadju tartufe. U XVIII veku, prirodnjak Bifon rediguje prvu genealošku knjigu rasa. Bišoni, pudle i drugi patuljasti spanijeli vode dvorski život. Pisac Žan-Žak Ruso oživljava uspomenu na svog vernog prijatelja, Dika (Vojvodu); čak i siromašni imaju pse. Rasturanjem velikih čopora, revolucija iz 1789. je uzrok mezalijansi (loših spojeva) sa mešancima i sutona francuskih rasa, dok Englezi ne prestaju da poboljšavaju svoje. U Parizu su, od 1793 do 1797, dekretom zabranjene borbe životinja, ali ovaj okrutni sport se nastavlja, pa se psi čak suprotstavljaju pacovima na "pacovodromu" na ljelisejskim poljima. U XIX veku, zoolog Kivije predlaže novu klasifikaciju rasa. Pod Napoleonom, sitne rase uživaju blagonaklonost buržoazije. Mops Zozefine de Boame, careve supruge, pominje se i danas po tome što je ujeo cara, koji se usudio da udje u krevet njegove gospodarice. Pas je maskota ratova u doba Carstva. On služi kao životinja za vuču, sve dok to, 1823, nije zabranjeno odlukom pariskog prefekta. Gospodar jednog hrta, Lamartin, buni se protiv "desetka na srce naroda", poreza koji mora da pogodi vlasnike pasa. Sa svoje strane, elegantne dame cene dalmatince i pudle, koje šišaju kao lava ili zazua. Upravo tokom XIX veka javlja se nova ideja, ona o poštovanju psa.
PRVA IZLOŽBA PASA Englezi, zaljubljenici u kinotehniju, ili nauku o psima, organizuju prvu izložbu pasa u Londonu, 1859. U Francuskoj je 1884. osnovano Centralno društvo za poboljšanje rasa pasa (S.C.C.). Nekoliko godina ranije, tokom opsade Pariza, 1871, psi su izgladnelim Parižanima morali da posluže kao hrana. Rat od 1914. nalazi ih pod barjacima gde, srećom, ne upoznaju tužnu sudbinu svoje braće iz Rusije, koji su dresirani da, nabijeni eksplozivom, potraže svoju dnevni obrok pod neprijateljskim kolima. Posle Velikog rata, psi za lov i pratnju stiču izvesan značaj i takodje postaju, kako likovi iz romana, tako i heroji crtanih filmova i protagonisti reklama (Milu, Tintinov pas, ili Snupi su dobri primeri za to). Goniči, čuvari ili spasioci tokom Drugog svetskog rata, takodje slede svoje gospodare stazama egzodusa.