KRISTALNE LOBANJE

Vec dvadeset godina najneobicniji dragi kamen svijeta pripada zeni koja ga drzi na komadu barsuna na komodi u svojoj kuci. To je lobanja teska 11 funti i 7 unca (5,17 kg), isklesana od cistog kristala kvarca, a njezina vlasnica misli da potice iz jedne nestale civilizacije. Oci lobanje napravljene su u obliku prizme, a tvrdi se da se u njima moze vidjeti buducnost. Nazvana je “Lobanja smrti”.

Otkako se lobanja pojavila, u rusevinama jednoga drevnog juznoamerickog grada, mnogi su istazivaci pokusali utvrditi njezino porijeklo; prikupljali su izjave o okolnostima u kojima je nadjena, mjerili njezine zagonetne crte sestarima i milimetar po milimetar pregledavali njezinu sjajnu povrsinu, cak svijetlili obojenim svijetlima kroz proziran kristal, ali su se dosada trudili uzalud.

Postoje, zapravo, dvije tajnovite kristalne lobanje velike poput ljudskih. Jedna lezi u staklenom ormaricu na vrhu stubista u Museum of Mankind (Muzej ljudskog roda- dio Britanskog muzeja) nedaleko od londonskog Piccadilly Circusa. Poseban je problem upravi muzeja, jer su cistaci, prestraseni neumoljivim ukocenim pogledom lobanje u prigusenom svijetlu izlozbene dvorane, zahtijevali da se lobanja prekriva crnom tkaninom te ce oni tek tada nocu cistiti u njenoj blizini. U takvom muzeju, u kojem su podaci o svakom izlosku autoritativno izlozeni na uvid posjetiocima, zacudjuje kako je opis na ormaricu sa kristalnom lobanjom neodredjen. U pogledu starosti pise samo da je lobanja “vjerovatno asteckog porijekla – najranije iz kolonijalnog razdoblja”. Istina je da cak i taj skromni opis predstavlja nagadjanje muzejskih strucnjaka, jero proslosti lobanje nisu poznate gotovo nikakve cinjenice. Muzej ju je kupio 1898.godine u njujorskoj draguljarnici Tiffany's, za 120 funti. Niko u Muzeju ljudskog roda ne zna kako je draguljarnica do nje dosla, iako se prica da je mozda bila dio pljacke koju ju neki neznani pustolov nakupio u devetnaestom vijeku u Meksiku.

Druga lobanja vlasnistvo je Anne Mitchell-Hedges, a prica o tome kako je ona dospjela u njezine ruke egzoticna je i zbrkana. Annin je otac, F. A. (“Mike”) Mitchell-Hedges bio engleski pustolov koji je pocetkom dvadesetog vijeka skitao Juznom i Sjevernom Amerikom; kockao je sa milionerima, jahao zabacenim krajevima kao kauboj i borio se u meksickoj revoluciji sa Panchom Villom. Na jednom putovanju susreo se u nekom hotelu port Colbornea u drzavi Ontario sa grupom muskaraca s kojima je bilo jedno siroce, mala Anna le Guillon. Mitchell-Hedges je djevojcicu usvojio i ona je poslije uzela njegovo prezime.

Anna je bila ta koja je pronasla kristalnu lobanju. Godine 1927. Mitchell-Hedges je obavljao arheoloska iskopavanja u rusevinama velicanstvenog grada Maja – Lubaantuma- u Hondurasu. Grad je bio otkrio nekoliko godina prije, dok je tragao za izgubljenom civilizacijom Atlantide za koju je vjerobvao da se nalazila na tom podrucju. Na svoj sedamnaesti rodjendan Anna je ispod jednog zrtvenika opazila nekakav predmet. Bila je to gornja polovina kristalne lobanje. Za tri mjeseca samo nekoliko stopa dalje nasla je donju vilicu, koja se moze otkaciti i tako se bila odvojila od ostalog dijela glave.

Prema pricanju Anne Mitchell-Hedges, njezin je otac lobanju dao Indijancima koji su zivjeli u okolini. “Oni su joj se molili”- rekla je. “Ispricali su ocu da je lobanja njihovo bozanstvo, koje moze izlijeciti ali i izazvati smrt.”

Kad je pokraj 1927.godine ekspedicija Mitchell-Hedgesa napustila drevni grad, “Indijanci su na rastanku mojem ocu darovali lobanju, jer je bio dobar prema njima, donosio im lijekove i odjecu.”

Medjutim,gotovo otkako je pronadjena, kristalna je lobanja bila povod rasprava. Ne samo da joj je porijeklo nepoznato, nego nikad nisu do kraja bile razjasnjene ni okolnosti u kojima je nadjena. Stoga su postavljana pitanja oko dogadjaja u vezi sa nalazom, premda nije bilo sumnje da ju je pod zrtvenikom u Lubaantumu otkrila upravo Anne Mitchell-Hedges. Kako to, pitali su neki komentatori, da se jedan od najvecih dragulja svijeta tako nenadano obreo usred iskopina, i kako to da je Anna tek nakon nekoliko mjeseci pronasla donju vilicu? I jos, zasto ni Mitchell-Hedges ni ostali kopaci u Lubaantumu nisu bili voljni ispricati vise pojedinosti o tom otkricu? Nedorecenost citave price neke je ljude neizbjezno navela na sumnju da lobanja mozda uopste ne potjece iz tog grada Maja i da je bila “podmetnuta” pod zrtvenik kako bi je Anna nasla. Kako je taj dan kad ju je ona otkrila bio istodobno i njen sedamnaesti rodjendan i kako je, navodno, bila potistena nakon malaricnog napada, tvrdilo se da je otac smislio “otkrice” da bi je razveselio. Lobanje se mogao domoci na svojim putovanjima Meksikom.

U svakom slucaju, stav kakav je taj istazivac zauzeo u javnosti u vezi sa lobanjom na prvi pogled cini neobicnim. U svojoj autobiografiji “Opasnost je moj saveznik”, koju je objavio 1954, pet godina prije svoje smrti, posvetio joj je samo nekoliko redova koji su sve prije nego odredjeni. Pisuci o jednom putovanju u Afriku 1948, kaze:”Ponijeli smo i zlokobnu lobanju smrti, o kojoj se toliko pisalo. Imam razloga da se ne odam kako sam dosao do nje. Lobanja smrti je napravljena od jednog komada prirodnog kristala i, prema znanstvenicama, trebalo je 150 godina, generacijama, da po cijeli dan, citav zivot, pijeskom strpljivo bruse golemi komad kristala kako bi oblikovali tako savrsenu lobanju…Stara je najmanje 3 600 godina i prema legendi vrhovni svestenik Maja ju je upotrebljavao za tajne obrede. Govori se da je smrt- ako ju je s pomocu lobanje nekom namjenio- neizostavno uslijedila. Za lobanju se govorilo da je utjelovljenje svog zla.”

Mnogim citaocima njegove krepke proze cinilo se cudnim sto je covjek koji je u svojo autobiografiji ocigledno uzivao u dobroj prici nejegzoticnijem svojem posjedu posvetio samo par redova, a jos neobicnijim sto taj nejasni odlomak uopste nije otstampan u nekim kasnijim izdanjima njegove knjige.

Medjutim, Anne Mitchell-Hedges brza je u pobijanju takvih pitanja. Tvrdi da je svaka pomisao kako je lobanja “podmetnuta” pod zrtvenik “besmislica” i da njezin otac ne bi trosio hiljade funti na ekspediciju kako bi mogao zakopati jednu kristalnu lobanju. O oklijevanju Mitchell-Hedgesa da govori o lobanji i o tome kako jeotkrivena kaze da je otac pojedinim clanovima ekspedicije predpustio da izvjestavaju o pojedinim nalazima i dogadjajima u Lubaantumu i strogo postovao njihovo pravo da prvi objave cinjenice. Odlucio je da cinjenice o kristalnoj lobanji isprica njegova kcerka i, premda je proslo vise od trecine vijeka, ona jos ne zeli objelodaniti svoju verziju dogadjaja koji su poceli u iskopinama Lubaantuma na njen sedamnaesti rodjendan.

Anne Mitchell-Hedges je, ipak, donekle razjasnila jednu od epizoda u istoriji lobanje koja je sada njeno vlasnistbvo a o kojoj se mnogo raspravljalo. Lobanja se pojavila na aukciji kod znamenitog londonskog Sothebyja 15. Jula 1943.godine, bila je katalogizovana kao izlozak br.54, a prodavao ju je londonski trgovac umjetninama Sydney Burney a ne Mitchell-Hedges. Navodno, dospjela je u Burneyjeve ruke kao zalog za zajam sto ga je uzeo Mitchell-Hedges. Podaci u arhivu Britanskog muzeja otkrivaju da je muzej pokusao kupiti lobanju na aukciji, bez sumnje u zelji da bi mogao izloziti jednu uz drugu jedine dvije kristalne lobanje na svijetu. Kratka biljeska olovkom namjestenika muzeja H.J.Braunholtza otkriva sta se desilo kad se muzej posredstvom nekog trgovca umjetninama takmicio da je otkupi. “Na aukciji Sothebyja za predmet br.54, 15 X 43, nudili su 340 funti ( Fairfax ). Prodano Burneyju. Gospodin Burney potom prodao gospodinu Mitchell-Hedgesu, za 400 funti.” Ta epizoda jos vise zamucuje ionako zamrsenu pricu: lobanja na aukciji ocigledno nije postigla cijenu koju je Burney ocekivao, pa je povucena, ali sto je Braunholtz mislio kada kaze:” Gospodin Burney potom prodao gospodinu Mitchell-Hedgesu, za 400 funti.”? Anne Mitchell-Hedges kaze da je lobanja bila pohranjena kod Burneyja, a njezin otac ju je otkupio cim je vidio da je izlozena na prodaju.

Odavde pa nadalje prica je malo jasnija. Lobanja je ostala u vlasnistvu Mitchell-Hedgesa do njegove smrti, 1959. Od tada je Anne Mitchell-Hedges, koja je zivjela u Britaniji i Kanadi, cuvala lobanju u svojo kuci i sa vremena na vrijeme posudjivala izlozbama ili istrazivacima.

I premda Anne Mitchell-Hedges kaze da ce, kada dodje vrijeme, objelodantit sve okolnosti vezane za pronalazak lobanje, to nece pridonijeti objasnjenju glavnog pitanja: kad je lobanja izradjena – na sto ni naucna analiza kristalnih lobanja nije uspjela odgovoriti. Najznacajnije ispitivanje lobanja obavljeno je 1936.godine, kada je Sidney Burney – u cijem je posjedu tada bila kristalna lobanja Anne Mitchell-Hedges- pristao da je posudi naucnicima Britanskog muzeja.

Obje lobanje detaljno je uporedio istaknuti antropolog dr G.M.Morant i njegov je izvjestaj objavljen u caspoisu Kraljevskog antropoloskog instituta Velike Britanije i Irske “Man”. Morantov nalaz pocinje primjedbom da su lobanje slicne u mnogim anatomskim pojedinostima, ali da je najznacajnija razlika sto je lobanja u vlasnistvu Britanskog muzeja u jednom komadu, a kod druge se donja vilica moze odvojiti. Stavise, lobanja Anne Mitchell-Hedges izradjena je mnogo zivotnije i tacije od ove druge. Medjutim, Moranta su najvise zapanjile slicnosti lobanja. Najprije je zakljucio kako njihov opsti oblik ukazuje da su oblikovane po zenskoj lobanji. Polazuci obrise koje je dobio fotografskim putem jedan na drugi, uocio je da se obrisi donjih vilica, zuba i nosnih otvora gotovo posve podudaraju i, premda je bilo nekoliko razlika, misli da je nemoguce izbjeci zakljucak kako kristalne lobanje nisu nastale nezavisno jedna od druge. Dodao je:” Po piscevu misljenju sa sigurnoscu se moze zakljuciti da predstavljaju jednu te istu ljudsku lobanju, premda je moguce i da je jedna kopija druge.” Iznenadjuje i tvrdnje dra Moranta da je preciznije isklesana lobanja Anne Mitchell-Hedges mozda ranija verzija, jer bi bilo neobicno kad bi majstor kopirajuci grublju lobanju Britanskog muzeja bio sklon ili sposoban dodati odredjene anatomske pojedinosti.

Morantovo usporedjivanje nije, zapravo, nista rijesilo. Drugi autoriteti smjesta su osporili njegovu tvrdnju da je jedna lobanja kopija druge, a nijedan se nije uhvatio presudna pitanja kad su one nastale i ko ih je izradio, osim sto je spomenuto da je muzejska lobanja svojim okruglim ocnim dupljama i “samo naznacenim zubima” karakteristicna za drevnu meksicku umjetnost. Verzija lobanje Anne Mitchell-Hedges ima “gotovo karakter anatomske studije naucnog doba”.

Nema mnogo izgleda da cemo dobiti konacan odgovor na pitanje jesu li kristalne lobanje drvene ili savremene, jer nema naucnog nacina za odredjivanje starosti kristala. Problematicna je cak i odluka o tome iz koje zemlje lobanje potjecu, vec i stoga sto je poznato da su u petnaestom vijeku u Italiji, kao i u Juznoj Americi, nadjene tekve lobanje manih dimenzija. Medjutim, francuski su se strucnjaci slozili oko toga kad je izradjena manja kristalna lobanja sto se cuva u Muzeju covjeka (Musée de l'Homme) u Parizu: vjeruju da su je izradili Asteci, u cetrnaestom ili petnaestom vijeku, i da je najvjerovatnije bila ukras na zezlu asteckog svesetnika. Francuzi tvrde da su Asteci bili opsjednuti smrcu i da je ona igrala vaznu ulogu u njihovom duhovnom zivotu. Tome u prilog ide jedna tipicna pjesma iz petnaestog vijeka koja kaze:

”Kamo ne bismo sve posli da nadjemo smrt?

Za tom zeljom nase srce gine”

Stavise, Asteci su voljeli kristal jer je proziran i “odbija otrovnice te pomaze ljudima da proreknu buducnost”. Kako bi poduprli svoju tvrdnju. I Francuzi kazu da su na povrsini lobanje nasli tragove bakarnog alata kakav su upotrebljavali Asteci.

Medjutim, kad je prije desetak godina labaratorija Britanskog muzeja ispitivala lobanju iz svog Muzeja ljudskog roda, nije nasla tragove koji bi pomogli rascistiti pitanje njene izrade, premda je na jednom zubu bio vrlo slab zank da je mozda primjenjena elektrican pila. Stoga, dok britanski naucnici ostaju u nedoumici u pogledu porijekla lobanje, Anne Mitchell-Hedges uopste ne sumnja da je lobanja koju je pronasla u rusevinama pripadala Majama.

I zato, u nedostatku daljnih dokaza, prica o kristalnim lobanjama mora mirovati, osim sto treba reci da bi bilo zalosno kad bi njihova tajanstvena proslost zasjenila priznanje njihovoj ljepoti. Osobito lobanja Anne Mitchell-Hedges ima snagu koja izaziva grozu. Njene prizmaticne oci i pokretna vilica omogucuju svakom da je zamisli kao predmet odredjen da usadi strah u srca primitivnih ljudi. Mozda je bila obasjana odozdo, i sjajeci u tami nekog hrama, kroz svoja kristalna usta izgovarala prorocanstva. Sve i da je relativno savremena, kao umjetnicko djelo jednako je nezaboravna kao sto je u svojoj ljepoti strasna.

Nazad