ISTORIJA LEGENDE ZANIMLJIVOSTI GALERIJA KVIZ LITERATURA

LEGENDE

Legende su odlika svakog naroda, svakog područja, svakog grada sa dužom tradicijom. Nastale su kao proizvod bujne mašte, ali i potrebe da se objasne određene pojave i događaji.
Italijani imaju Romea i Juliju, a mi Banjalučani, priču o nesrećnoj ljubavi djevojke Safikade i jednog turskog vojnika.
Epske pjesme opisuju legendu o zidanju Skadra, dok banjalučke legende govore o zidanju dviju džamija.
Egejsko more nosi ime mitskog kralja Egeja, a naš Petrićevac ime neimara Petra.
Orfejeva odrubljena glava pjevala je dok je plovila rijekom. Banjalučki šehiti su jahali na konjima, noseći glave u rukama.

 

LEGENDA O SAFIKADI

Legenda o Safikadi, ili kako je neki nazivaju - banjalučki Romeo i Julija, najpoznatija je legenda našeg grada. Kako to obično biva kada su u pitanju legende, ima više verzija.
Lijepa i mlada djevojka, Banjalučanka Safikada, bila je zaljubljena u turskog vojnika koji je bio u službi na Kastelu. Međutim, mladić je dobio prekomandu, po nekima u Gradišku, a neki kažu čak u Anadoliju.
Nakon određenog vremena, gradom se pročula vijest o pogibiji Safikadinog voljenog. Tada ona obuče najljepše haljine i stade pred top koji je označavao podne. Tada, tačno u podne, našla se među mrtvima.

Druga verzija ove priče govori da se Safikada ubila odmah po ispraćaju mladića. Onoga dana kada su se posljednji put sreli, u podne - ona je već bila mrtva.

I danas u Banjaluci postoji Safikadin grob (ako se to mjesto može tako nazvati). Neke djevojke (a i momci) tamo pale svijeće, zaklinjući se svojim voljenim na vječnu ljubav i vjerujući da će im to donijeti sreću...

 

LEGENDA O NEIMARIMA

O izgradnji džamje Ferhadije postoji nekoliko legendi, koje u glavnom govore o njenoj ljepoti.
Tako jedan govori kako su Turci unajmili 3 neimara da sagrade džamiju, veliku i lijepu, kakve na ovom kraju svijeta nema.

Kada je Ferhadija bila gotova, Turci naumiše pogubiti neimare, da ne bi još gdjegod tako lijepu napravili.
Čuvši za to, neimari napraviše sebi krila i pobjegoše iz džamije. Međutim, krila im nisu bila dovoljno dobra, te su se ubrzo srušili. Legenda govori da je jedan od njih, koji se zvao Petar, odletio na brijeg koji po njemu nosi ime Petrićevac. Drugi, po imenu Pavle, pao je na mjestu današnjeg Pavlovca, a treći, koji je polomio rebro prilikom pada, pao je na desnu obalu Vrbasa, na mjestu koje se danas zove Rebrovac.

Ferhadije više nema, ali imena su se održala do danas. Tako i sada Banjalučani imaju Rebrovac, Pavlovac i Petrićevac.
 

LEGENDA O CAREVOJ DZAMIJI

Nekada se u Gornjem šeheru nalazila "careva džamija"; skromnija, ali i ljepša od susjedne, one na drugoj obali Vrbasa. Predanje kazuje da je ovu džamiju za sebe sagradio Sofi Mehmed-paša, a onu veliku, s druge strane rijeke, sagradio je caru. Zato je ova "gore" bila manja, ali i mnogo ljepša.
Međutim, od cara ubrzo stiže neočekivan odgovor - "ona što si je meni namijenio, neka bude tvoja, a ona druga, neka bude moja. Takva je moja volja"
Kako se carska volja nije smjela ne izvršiti, tako carevom džamijom posta ona skromnija, pa se cijela mahala naziva - carevom.

 

LEGENDA O ŠEHITIMA

U čuvenoj bici pod Banjalukom 1737. godine, trojici turskih junaka, sabljama su odsjekli glave.
Kako predanja govore, ovi junaci su, iako odsječenih glava, jahali ka brdu (Šehitluci), noseći svoje glave u rukama.
Usput, na izvoru koje danas nosi ime Vratinac, prali su okrvavljene vratove i skupljali neophodnu snagu za dalji put. Tek kada su se popeli na vrh, umrli su.
"Tako mogu samo šehiti", propovijedali su starci.
Po njima je, navodno, brdo dobilo ime Šehitluci (danas Banj brdo), a vrelo Vratinac.

© Maja Tomaševic