Skandinavija je kulturna i istorijska regija u sjevernoj Europi koja se sastoji od većeg dijela skandinavskog i jutlandskog poluostrva, te ostrva između njih. Regija obuhvata tri sjeverne države:

 


Ove se tri zemlje međusobno priznaju kao dijelovi političke i kulturne regije od sredine 19. vijeka kada su nacionalistički pokreti u tim zemljama bili na vrhuncu (skandinavizam). Regija je dobila ime prema poluostrvu za kojeg se pak misli da je nazvan prema istorijskoj provinciji Skanije smještenoj u današnjoj Švedskoj na južnom kraju skandinavskog poluostrva.
Prije sredine 19. vijeka regija je uključivala veće područje sjeverne Europe usporedo s modernom "Velikom Skandinavijom":
• Danska-Norveška
• Švedska-Finska
Kolektivna oznaka "Skandinavija" danas prvenstveno odražava lingvističke sličnosti, ali i povijesne i socijalne veze između tih zemalja uprkos njihovoj trenutnoj političkoj nezavisnosti, različite politike tokom dva svjetska rata i Hladnog rata, te članstvo u međunarodnim organizacijama.

 


Sadržaj
•  Nordijske zemlje
•  Etimologija
•  Istorija
•  Jezici
 

 


Nordijske zemlje


Upotreba i značenje termina 'Skandinavija' može poput ostalih regija svijeta varirati ovisno o definirajućim kriterijama. Budući da su tradicionalno imali jake političke, socijalne, ekonomske, lingvističke ili geografske veze s trima kraljevstvima, neki ili svi sljedeći geografski entiteti mogu se smatrati skandinavskom periferijom:
• Finska (suverena republika od 1917)
• Island (suverena republika od 1944)
• Farska ostrva (autonomna regija Danske od 1948)
• Grenland (samoupravni danska teritorija od 1979)
• Jan Mayen (integrirano geografsko tijelo Norveške)
• Svalbard (pod norveškom suverenošću od 1920)
• Ĺland (autonomna provincija Finske od 1920)

Termin nordijske zemlje se nedvojbeno koristi za kraljevstva Norvešku, Švedsku, Dansku i republike Finsku i Island. Termin se rjeđe koristi u okvirima koji uključuju i Estoniju zbog svojih kulturnih i povijesnih veza sa Švedskom, Danskom i Finskom, te blizini sa Skandinavijom.
Termini Fenoskandija i Feno-Skandinavija može obuhvatati Skandinavsko poluostrvo, Kolu, Kareliju, Finsku i Dansku pod istim nazivom koji aludira na Fenoskandijski štit, iako se Danska nalazi u sjevernoevropskoj razini, ili se može koristiti u kulturnom smislu kao sinonim za nordijske zemlje kako bi označio istorijskoo bliski dodir između finskih, laponskih i drugih naroda i kultura Skandinavije.
 

Etimologija


Etimologija imena Skandinavija i Skanije smatra se istom.
Ime je najvjerojatnije došlo od germanskog *Skađin- što znači "opasnost" i *awjo što znači "ostrvo". Naziv se može odnositi na opasne obale oko Skanöra (skan- je jednako kao i u Skandinaviji, a -ör znači "pješčane obale") i Falsterboa u Skĺneu u najjužnijem dijelu Švedske.
Alternativna etimologija pripisuje prvi element skandinavskoj orijašici Skađi iz nordijske mitologije.

Izvornim oblikom se smatra *Skađinawjo koji je dao uspon različitim oblicima u germanskim jezicima i negermanskih pismima. U Beowulfu se mogu pronaći oblici Scedenigge i Scedeland. Ptolomej koristi oblik Scandia, a Scatinavia se pojavljuje u rimskim tekstovima (Plinije Stariji). Pomponije Mela je koristio devijantni oblik Codanovia. Oblik Skandinavija, izvorna domovina Langobarda, pojavljuje se u Diaconusovom djelu Historia Langobardorum[2], dok se u ostalim verzijama tog djela pojavljuju oblici Scadan, Scandanan, Scadanan i Scatenauge. U Jordanesovoj istorijii Gota (AD 551) može se pronaći oblik Scandza za njihov izvorni dom, koji je odvojen morem od evropskog kopna.


Naziv skandinavskog planinskog lanca (švedski Skanderna), umjetno je potekao od Skandinavien u 19. vijeku prema analogiji s Alpama (švedski Alperna). Uobičajeno korišteni nazivi su bergen ili fjällen, koji označavaju "planine".

 


Istorija


Skandinavci su bili pokršteni u razdoblju od 10. do 13. vijeka kada su nastala i tri kraljevstva.
• Danska je stvorena iz danskih zemalja (uključujući Blekinge, Gotland, Halland i Skĺne u današnjoj Švedskoj)
• Švedska je nastala iz švedskih zemalja
• Norveška (uključujući Bĺhuslen, Herjedalen, Jemtland u današnjoj Švedskoj. Takođe Island, Grenland, Farska ostrva, Shetland i Orkney)
Tri su se kraljevstva zatim ujedinila u Kalmarsku Uniju koja je trajala čitavo 15. vijeka nakon čega se podijelila na dva dijela:
• "Danska-Norveška" (uključujući prekomorske posjede u sjevernom Atlantiku)
• "Švedska" (uključujući Finsku i ostale transbaltičke posjede)
Sredinom 17. vijeka Brömsebroski i Roskildeski sporazum su trajno prenijeli neke provincije i otoke iz posjeda Norveške i Danske u posjed Švedske.
Nakon Napoleonskih ratova Skandinavija je reorganizirana u tri personalne unije:
• Danska sa Schleswig-Holsteinom (raspala se 1864, a uključivala je bivše prekomorske provincije Norveške)
• Švedska i Norveška (raspala se 1905)
• Rusija s Velikom kneževinom Finskom (raskinuta 1917)
 

 

Jezici


Većina dijalekata danskog, švedskog i norveškog jezika su međusobno razumljivi, pa Skandinavci mogu uz malene teškoće razumjeti standardne jezike drugih Skandinavaca, jer se oni pojavljuju u tisku, a mogu se čuti na radiju i televiziji. Ipak se često pretpostavlja da Šveđani imaju veće poteškoće u razumijevanju ostala dva jezika što može biti posljedica ograničenog pristupa danskom i norveškom radiju i televiziji u Švedskoj. Razlog zašto se danski, švedski i norveški tradicionalno smatraju različitim jezicima, a ne dijalektima jednoga jezika leži u tome što je svaki od njih dobro utemeljen standaridizirani jezik (Ausbausprachen) u svojoj vlastitoj zemlji. Oni su bliski sjevernogermanskim jezicima, islandskim i farskim, koji su potekli iz norveškog dijalekta starozapadnonordijskog jezika. Danski, švedski i norveški jezik su od srednjovjekovnih vremena bili pod različitim utjecajima srednjeg donjeg njemačkog i standardnog njemačkog. Znatna količina tog utjecaja dolazila je kao nusproizvod ekonomske aktivnosti Hanzeatske lige.
Tipičan folklorno-lingvistički pogled može sugerisati sljedeće. Finci koji su kao strani jezik studirali švedski i Islanđani koji su kao strani jezik studirali danski često teško razumiju ostale skandinavske jezike. Drugu stranu medalje čine Norvežani koji su se dva paralelna pismena standarda i navikom da jako drže do lokalnih dijelekata priviknuli na varijacije i mogu percipirati danski i švedski samo kao blago različite dijalekte. U razgovoru između švedskog govornika i Danca mogu postojati značajne poteškoće u međusobnom razumijevanju jezika kojeg govori drugi zbog razlika u izgovoru i rječniku. Na Farskim otocima danski je obavezni jezik, pa stoga farski narod postaje dvojezičan s dva vrlo različita nordijska jezika, pa oni relativno lako razumiju druga dva kopnena skandinavska jezika.
Skandinavski su jezici (kao jezična obitelj) u potpunosti nesrodni s finskim i estonskim, koji su kao ugrofinski jezici daleko povezani s mađarskim. Stoga u finskom i estonskom jeziku postoji velik broj posuđenica iz švedskog jezika. Dovoljno je neobično što su tekstovi na nekim runskim kamenima pronađenima u Skĺneu bili dešifrirani miješanjem finskih riječi u "Fornnordisku" (Ove Berg: Runsvenska, svenska finska 2003). Iako švedski govornici čine malenu, ali utjecajnu manjinu u Finskoj, a finski govornici tvore također manjinu u Švedskoj relativno slične veličine, lingvistička udaljenost između jezičnih obitelji često se vidi kao pokazatelj kulturne udaljenosti. Iz istog se razloga Finci klasificiraju kao narod izdvojen iz skandinavske kulturne grupe.
To gledište je zadobilo popularnost u skandinavskom pokretu, koji se temeljio na jeziku, a nalazio se na vrhuncu u ostalim skandinavskim zemljama tijekom 1850-ih. Etnički nacionalistički Fennomanski pokret u Finskoj djelomično je učestvovao u ovom procesu odvajanja sa svojom profinskom politikom pod posljednjim periodom ruske vlasti na kraju 19. i u početku 20. vijeka. Fennomanski pokret su osnovali istaknuti švedski govornici u Finskoj tijekom razdoblja intenzivnih potpora za rusifikaciju koju je potaknuo ruski car. Njihov moto "Šveđani više nismo, Rusi nikada ne ćemo postati, pa neka budemo Finci" pozdravilo je finsko stanovništvo.
Cilj pokreta bio je promicanje položaja finskog jezika u zemlji u kojoj je stanovništvo govorilo ili finski ili švedski, a službeni su jezici bili švedski i ruski. Godine 1902. finskom jeziku je dodijeljen gotovo jednak položaj sa švedskim i ruskim. Neke stranke izvan Finske pogrešno su shvatile ovaj potez kao napad protiv švedskog jezika, ali su opovrgnute 1919. kada je novi ustav Finske potvrdio da su finski i švedski (jedini) službeni jezici u zemlji. Unatoč relativno sličnom broju domaćih govornika švedskog jezika u Finskoj i finskog jezika u Švedskoj, između njih postoji nekoliko razlika u legalnom statusu. Iako je švedski zaštićen ustavom, pa ima jednaki legalni položaj s finskim jezikom u čitavoj Finskoj, finskom su jeziku dodijeljena neka prava tek 1999. i to samo u određenim područjima Švedske. Švedska je bila prisiljena priznati određena prava finskom jeziku prema EU zakonu o manjinskom jeziku.