Sveti Sava, arhiepiskop srpski

 

    Sin Stefana Nemanje, velikog župana srpskog, rođen 1169. godine. Kao mladić žudeo za duhovnim životom, zbog čega je odbegao u Svetu Goru gde se zamonašio i sa retkom revnošću prošao ceo podvižnički ustav. Nemanja posleduje  primeru sina, te i sam dođe u Svetu Goru, gde se zamonaši i umre kao monah Simeon. Sava je izdejstvovao kod cara i patrijarha nezavisnost Srpske crkve, i postao prvi arhiepiskop srpski. Podigao je, zajedno sa ocem svojim, manastir Hilandar, a potom i mnoge druge manastire, crkve i škole po zemlji srpskoj. Putovao je u dva maha na poklonjenje svetinjama u Svetoj Zemlji. 

Mirio braću svoju, zavađenu oko vlasti; mirio Srbe sa susedima njihovim, i stvarajući Srpsku crkvu, stvarao je kroz to srpsku državu i kulturu. Unosio je mir među sve balkanske narode i radio je na dobru svih, zbog čega je i bio poštovan i voljen od svih Balkanaca. Narodu srpskom on je dao hrišćansku dušu, koja nije propala sa propašću države srpske. Skončao u Trnovu u vreme cara Asena, razbolevši se posle službe Božje na Bogojavljenje, 12. januara 1236. godine. Telo mu je preneo kralj Vladislav u manastir Mileševu, odakle ga Sinan-paša digne i spali na Vračaru u Beogradu, 27. aprila 1594. godine (v. 27. april). 

"U istoriji Pravoslavlja ima više svetitelja koji su nazvani imenom prosvetitelja. Takav je sv. Grigorije prosvetitelj Velike Jermenije, sv. Nina, prosvetiteljka Gruzije, sveta braća Ćirilo i Metodije, prosvetitelji Slovena, i kod nas Srba - Sveti Sava Prosvetitelj i učitelj. Ovo jevanđelsko prosvetiteljstvo u pravoslavnoj tradiciji bitno je drugačije od onog uobičajenog, nama poznatog iz novijeg vremena" (Vl. Atanasije Jevtić). Nije o Svetom Savi ovako govoreno samo u poslednje vreme nego i za njegova života, o čemu svedoči pozdravno slovo, kojim je Jerusalimski patrijarh Atanasije drugi (patrijarhovao od 1224. do1236. god.), uputio Svetom Savi prilikom njegovog drugog dolaska u Jerusalim: "Evo, braćo, ovo su pred nama istinski Apostoli Hristovi, koje je sam Gospod izveo na žetvu svoju i sam ih nadahnuo. Jer istiniti Bog je od početka Noju i Avramu i Jovu pravednom javno, a ne preko Pisama govorio, nego ih je sam Sobom nadahnjivao, zato što je našao um njihov čist. Tako je i Svetim Apostolima, našim Učiteljima, Bog dao ne nešto napisano, nego im je umesto Pisma dao blagodat Duha Svetoga, rekavši im: "On će vas (tj. Duh Sveti) naučiti svemu, i uvesti vas u svaku istinu, i prosvetiti vas" (Domentijan, 203-4). Reči Jerusalimskog patrijarha govore da je on u Svetom Savi video i prepoznao prosvetitelja, i to ne bilo kakvog, nego onakvog kakvi su bili Apostoli Hristovi» (ep. Atanasije (Jevtić). 

U Crkvi je služba Svetome Savi ustanovljena ubrzo posle njegove smrti, još u 13. veku. A kult Svetoga Save je živeo u narodu koji ga je i za života poštovao kao svetitelja. Na grobu Sv. Save vekovima se okupljao narod tražeći utehu, pomoć i isceljenje. Kad su Turci rešili da kazne Srbe najstrašnijom mogućom kaznom, da spale mošti Svetoga Save, onda je taj pakleni naum u delo sproveo otpadnik od vere i naroda, poturčeni Albanac, Sinan Paša. 

Ali ni to nije vredelo, Sveti Sava nije postao prosvetitelj, učitelj i ujedinitelj narodni, po tituli, poreklu ili časti, već po blagoslovu Gospodnjem, a silom Duha Svetoga. A što je Bog ostavio, ne može da uništi nikakva zemaljska pakost. Tako je nama ostalo delo Svetoga Save, da se po njemu upravljamo i živimo, odnosno, kako to lepo kaže Teodosije Hilandarac: "Bio si učitelj puta koji vodi u život, istinski i večni, jer si, došav Duhom Božjim prosvetio tvoju otadžbinu."

 

[NAZAD]