Od 1516. počinje da radi za Alfonsa I d'Este,
vojvodu od Ferare (protivnik Julija II). Radio mu je nacrt za jedan balkon,
kupovao antikvitete. Za njegovu alabasternu sobu (studiolo d'alabastro) za
uživanje uradio je tri kompozicije, sa osvrtom na paganizam. Čuveni studiolo
imala je Izabela d'Este, Alfonsova sestra, i smatra se da je ona uticala na
njega u određivanju ikonografije slika. Prve dve je naslikao po Filostratovim
opisima antičkih slika u jednoj vili blizu Napulja-IMAGINES. Prvu sliku u ovoj
seriji za vojvodu naslikao je Đovani Belini 1515-Gozba bogova. Na njoj je
Ticijan ponovo naslikao pejzaž da bi odgovarala ostalim slikama u seriji. Na
svoje tri izvanredne kompozicije Ticijan dostiže punu slobodu figuralne
kompozicije i kolorističkog izraza. Kao i figura važan je pejzaž ispunjen
vazduhom i svetlom. Nema pejzažnih pozadina već figura u pejzažu. Na ovoj
skupini slika raste Ticijanova imaginacija, kao i njegove tehničke sposobnosti.
• Praznik Venere 1518-19. Prodire
u samu suštinu antinčke umetnosti kroz osećanje života i čulnosti.
• Bahanalije na Androsu 1522-23. Pagansko nadahnuće na ovoj slici dostiže vrhunac. Bah je možda urađen prema nekoj antičkoj skulpturi.
• Bah i Arijadna 1522-23. Literarna osnova su ovde Ovidijeve Metamorfoze. Ovo je retka tema. Posle Ticijanove smrti nazvana je Laokon, zbog figure obmotane zmijama. To je Ticijanova vizija Laokona. Bahov pokret ruke asocira na pokret boga iz Mikelanđelovog Stvaranja Adama. Najčuvenije Ovidijevo delo je Kalendar Praznika. Tu opisuje dva susreta Baha i Arijadne. Tezej je Arijadnu ostavio na Naksosu. Tu je sreće Bah i vodi je na Olimp-Na svadbi je Arijadna dobila zlatnu dijademu koju je izradio Hefest. da bi se ovekovečila ljubav Baha i Arijadne, ova dijademe je preneta među zvezde kao sazvežđe Severna Kruna. Druga verzija je da je Bah ostavlja, ali se vraća i njenu krunu prenosi na nebo- Corona borealis. Ovidije pominje tigrove, a Ticijan slika leoparda, geparde i pantere. (D' Este je imao veliku strast prema egzotičnim bićima- figura leoparda pokazuje značaj patrona). Smatra se da je za ovo delo Ticijan koristio Ovidijevo delo Veština ljubavi, gde se opisuje ljubav Arijadne i Baha. Pokret Baha koji izleće iz kočije podseća na reljef rimskog sarkofaga sa pričom o Orestu.
• Poliptih iz Breše 1520-22.
Averoldi oltar je poručio papski legat Averoldi. Vaskrsenje Hristovo je u
sredini, Blagovesti , dva svetitelja i donator. U inerpretaciji Hristove figure
vidi se da je poznavao skulpturu Laokona. Jedan od svetitelja je sveti
Sebastijan na kome se vidi uticaj Mikelanđelovog pobunjenog roba. Noćno svetlo
prigušuje blistavu paletu sa ciljem postizanja dramatičnosti.
• Polaganje Hristovo u grob 1525. Položaj Hrista je
pozajmljen sa jednog rimskog sarkofaga. Ističe se dublji kolorit, punija
faktura.
• Madona Pesaro dovršena 1526.
Sliku je 1519. poručio biskup Jacopo
Pesaro
za crkvu Sta Marija Gloriosa dei Frari. Po prvi put je kompozicija
ukošena.Veliki stubovi koji su tu predstavljaju bitna sredstva za buduće
slikarstvo-naglašavaju kompoziciju tako da se velika vertikala uzdiže iz
klečećeg Pesara sa desne strane nastavllja se preko figure svetog Franje i
uspravnog deteta Hrista. Vertikala sa leve strane definiše zadnji plan
kompozicije i naglašava dve figure koje se kreću jedna od druge. Sveti Petar na
unutra prema Madoni, nosač zastave na spolja prema njegovom zarobljeniku
Turčinu, da bi stvorili masivni blok iznad klečećeg biskupa Pesara u njegovoj
crnoj odeći. Na vrhu stubovi probijaju oblak na kome su puti sa krstom.
• Oltar Gozzi u franjevačkoj crkvi u Ankoni. Madona u
slavi sa donatorom Albize Gozzi. Ticijan koristi Rafeolovu kompoziciju Madone
Foligno.
• Čovek sa rukavicom 1527. Karakteristična je izražajna
igra ruku.
• Smrt svetog Petra Martira 1528-30. (uništena u XIX
veku, danas poznata samo po kopiji). Urađena je za dominikansku crkvu SS. Đovani
e Paolo koja je izgorela u požaru 1867. To je poslednje veliko Ticijanovo delo
za venecijanske crkve, gde je utvrdio svoj monumentalni stil. Ovde razvija
dramatičan odnos figura prema pejzažu. Novina ovda noje samo u pokretu, već i u
načinu na koje je drveće uključeno u stvaranje emocije scene. Koncepcija celine
je u venecijanskoj tradiciji. Snažni pokreti i gestovi figura pokazuju
razumevanje klasičnog dramatičnog patosa, prisutnog na Laokonovoj grupi koja je
otkrivena 1506. godine u Rimu. Ticijan u svom slikarstvu koristi znanja antičke
umetnosti i umetnosti centralne Italije, ali ih obrađuje na svoj način
stvarajući poseban stil i osnov za budući razvoj venecijanske škole.
Krajem druge decenije XVI veka dolazi do
preloma u Ticijanovoj umetnosti. Ovo je period herojskog patosa, uzvišenog
osećanja života. U ovom periodu pejzaž zauzima značajno mesto u Ticijanovoj
umetnosti i to ne damo kao fon za mitološke i religiozne kompozicije, već radi i
samostalne pejzaže-Pejzaž sa svetim Jeronimom. Ticijanov pejzaž se razlikuje od
svega ranije viđenog u venecijanskom slikarstvu i od tradicionalnog pristupa u
smislu mnoštva različitih pojava i motiva, kao i u pripovedačkoj i emocionalnoj
vezanosti sa temom. To nije pasivno posmatranje idiličnih prizora kao kod
Đorđonea već i dramatičnost sadržaja. Njegovi pejzaži su ispunjeni aktivnim
životom i nose psihološko emocijonalni naboj. On stvara prostorno emotivno
jedinstvo naba i zemlje više bojenim i svetlosnim odnosima na slici nego crtežom
i perspektivom.
Nov stil Ticijana uvodi i u
portretnu delatnost. Oslobađa se Đorđoneovog sanjalaštva koje je još uvek
prisutno u Mladiću sa rukavicom, i daje veću oštrinu individualnim odlikama
karaktera. Postiže veličanstvenost paradnog portreta; Alfonso d'Este, Frederiko
Gonzaga, Čovek sa sokolom. Ali ovaj paradni portret razlikuje se od papskog u
Rimu i portreta po kneževskim dvorovima. Još uvek nema onog dubokog stvaralačkog
prodiranja u suštinu čičnosti kao što će toga biti na portretima iz 40-ih godina
XVI veka. Njega ne interesuje neki trenutak iz života portretisanog, već ono
postojano i suštinsko u njegovom duhovnom i fizičkom izgledu.