II faza-monumentalni stil

Od 1516. počinje da radi za Alfonsa I d'Este, vojvodu od Ferare (protivnik Julija II). Radio mu je nacrt za jedan balkon, kupovao antikvitete. Za njegovu alabasternu sobu (studiolo d'alabastro) za uživanje uradio je tri kompozicije, sa osvrtom na paganizam. Čuveni studiolo imala je Izabela d'Este, Alfonsova sestra, i smatra se da je ona uticala na njega u određivanju ikonografije slika. Prve dve je naslikao po Filostratovim opisima antičkih slika u jednoj vili blizu Napulja-IMAGINES. Prvu sliku u ovoj seriji za vojvodu naslikao je Đovani Belini 1515-Gozba bogova. Na njoj je Ticijan ponovo naslikao pejzaž da bi odgovarala ostalim slikama u seriji. Na svoje tri izvanredne kompozicije Ticijan dostiže punu slobodu figuralne kompozicije i kolorističkog izraza. Kao i figura važan je pejzaž ispunjen vazduhom i svetlom. Nema pejzažnih pozadina već figura u pejzažu. Na ovoj skupini slika raste Ticijanova imaginacija, kao i njegove tehničke sposobnosti.
• Praznik Venere 1518-19. Prodire u samu suštinu antinčke umetnosti kroz osećanje života i čulnosti.


 

• Bahanalije na Androsu 1522-23. Pagansko nadahnuće na ovoj slici dostiže vrhunac. Bah je možda urađen prema nekoj antičkoj skulpturi.

 

 

 

 

 

• Bah i Arijadna 1522-23. Literarna osnova su ovde Ovidijeve Metamorfoze. Ovo je retka tema. Posle Ticijanove smrti nazvana je Laokon, zbog figure obmotane zmijama. To je Ticijanova vizija Laokona. Bahov pokret ruke asocira na pokret boga iz Mikelanđelovog Stvaranja Adama. Najčuvenije Ovidijevo delo je Kalendar Praznika. Tu opisuje dva susreta Baha i Arijadne. Tezej je Arijadnu ostavio na Naksosu. Tu je sreće Bah i vodi je na Olimp-Na svadbi je Arijadna dobila zlatnu dijademu koju je izradio Hefest. da bi se ovekovečila ljubav Baha i Arijadne, ova dijademe je preneta među zvezde kao sazvežđe Severna Kruna. Druga verzija je da je Bah ostavlja, ali se vraća i njenu krunu prenosi na nebo- Corona borealis. Ovidije pominje tigrove, a Ticijan slika leoparda, geparde i pantere. (D' Este je imao veliku strast prema egzotičnim bićima- figura leoparda pokazuje značaj patrona). Smatra se da je za ovo delo Ticijan koristio Ovidijevo delo Veština ljubavi, gde se opisuje ljubav Arijadne i Baha. Pokret Baha koji izleće iz kočije podseća na reljef rimskog sarkofaga sa pričom o Orestu.

 

 

 

• Poliptih iz Breše 1520-22. Averoldi oltar je poručio papski legat Averoldi. Vaskrsenje Hristovo je u sredini, Blagovesti , dva svetitelja i donator. U inerpretaciji Hristove figure vidi se da je poznavao skulpturu Laokona. Jedan od svetitelja je sveti Sebastijan na kome se vidi uticaj Mikelanđelovog pobunjenog roba. Noćno svetlo prigušuje blistavu paletu sa ciljem postizanja dramatičnosti.
• Polaganje Hristovo u grob 1525. Položaj Hrista je pozajmljen sa jednog rimskog sarkofaga. Ističe se dublji kolorit, punija faktura.
• Madona Pesaro dovršena 1526. Sliku je 1519. poručio biskup Jacopo
Pesaro za crkvu Sta Marija Gloriosa dei Frari. Po prvi put je kompozicija ukošena.Veliki stubovi koji su tu predstavljaju bitna sredstva za buduće slikarstvo-naglašavaju kompoziciju tako da se velika vertikala uzdiže iz klečećeg Pesara sa desne strane nastavllja se preko figure svetog Franje i uspravnog deteta Hrista. Vertikala sa leve strane definiše zadnji plan kompozicije i naglašava dve figure koje se kreću jedna od druge. Sveti Petar na unutra prema Madoni, nosač zastave na spolja prema njegovom zarobljeniku Turčinu, da bi stvorili masivni blok iznad klečećeg biskupa Pesara u njegovoj crnoj odeći. Na vrhu stubovi probijaju oblak na kome su puti sa krstom.
• Oltar Gozzi u franjevačkoj crkvi u Ankoni. Madona u slavi sa donatorom Albize Gozzi. Ticijan koristi Rafeolovu kompoziciju Madone Foligno.
• Čovek sa rukavicom 1527. Karakteristična je izražajna igra ruku.
• Smrt svetog Petra Martira 1528-30. (uništena u XIX veku, danas poznata samo po kopiji). Urađena je za dominikansku crkvu SS. Đovani e Paolo koja je izgorela u požaru 1867. To je poslednje veliko Ticijanovo delo za venecijanske crkve, gde je utvrdio svoj monumentalni stil. Ovde razvija dramatičan odnos figura prema pejzažu. Novina ovda noje samo u pokretu, već i u načinu na koje je drveće uključeno u stvaranje emocije scene. Koncepcija celine je u venecijanskoj tradiciji. Snažni pokreti i gestovi figura pokazuju razumevanje klasičnog dramatičnog patosa, prisutnog na Laokonovoj grupi koja je otkrivena 1506. godine u Rimu. Ticijan u svom slikarstvu koristi znanja antičke umetnosti i umetnosti centralne Italije, ali ih obrađuje na svoj način stvarajući poseban stil i osnov za budući razvoj venecijanske škole.
 

 

Krajem druge decenije XVI veka dolazi do preloma u Ticijanovoj umetnosti. Ovo je period herojskog patosa, uzvišenog osećanja života. U ovom periodu pejzaž zauzima značajno mesto u Ticijanovoj umetnosti i to ne damo kao fon za mitološke i religiozne kompozicije, već radi i samostalne pejzaže-Pejzaž sa svetim Jeronimom. Ticijanov pejzaž se razlikuje od svega ranije viđenog u venecijanskom slikarstvu i od tradicionalnog pristupa u smislu mnoštva različitih pojava i motiva, kao i u pripovedačkoj i emocionalnoj vezanosti sa temom. To nije pasivno posmatranje idiličnih prizora kao kod Đorđonea već i dramatičnost sadržaja. Njegovi pejzaži su ispunjeni aktivnim životom i nose psihološko emocijonalni naboj. On stvara prostorno emotivno jedinstvo naba i zemlje više bojenim i svetlosnim odnosima na slici nego crtežom i perspektivom.
Nov stil Ticijana uvodi i u portretnu delatnost. Oslobađa se Đorđoneovog sanjalaštva koje je još uvek prisutno u Mladiću sa rukavicom, i daje veću oštrinu individualnim odlikama karaktera. Postiže veličanstvenost paradnog portreta; Alfonso d'Este, Frederiko Gonzaga, Čovek sa sokolom. Ali ovaj paradni portret razlikuje se od papskog u Rimu i portreta po kneževskim dvorovima. Još uvek nema onog dubokog stvaralačkog prodiranja u suštinu čičnosti kao što će toga biti na portretima iz 40-ih godina XVI veka. Njega ne interesuje neki trenutak iz života portretisanog, već ono postojano i suštinsko u njegovom duhovnom i fizičkom izgledu.