Nakon boravka u Augsburgu,
1551. Ticijan se vratio u Veneciju i tu ostao do kraja života. Tih poslednjih 25
godina on se vraća istraživanjima u venecijanskom duhu. Ta dela pokazuju
najličnije i najdublje izražavanje vizuelnih i piktoralnih iskustava, što je
osnova venecijanske umetnosti. U poslednjim godinama života patron mu je bio
Filip II Španski, (Karlo je abdicirao 1555. a njegove španske teritorije prešle
su u ruke Filipa II) pa je finansijski obezbeđen i u prilici da slika ono što
želi.
Realizam Ticijanovih portreta proizilazi iz realizma
renesanse. Posle njegovog povratka iz Rima, došlo je do neuspeha i krize, jer na
venecijansku slikarsku scenu stupaju mladi umetnici. Od 50-ih godina Ticijan
naročito obrađuje mitološke i religioozne teme. Sada im drugačije pristupa.
Pasivan je, sve se više okreće sebi, čas je ushićen, a čas tragičam. Više se ne
bavi humanističkim idejama, istorijskim temama i zemaljskom vlašću, već svet
posmatra subjektivno. Pojavljivanje tog pesimizma i prihvatanje patnjene može se
opravdati samo njegovom starošću. Kod icijana zapravo srećemo odraz promenljive
klime s polovine Xvi veka koji utiče na izbor motiva, pre nego vizija. On ne
sagledava svoje teme u smisluFantastičnih svetlosnih efekata, ili neobične
perspektive u cilju postizanja dramatičnosti (kao što će kasnije činiti Veroneze
i Tintoreto) već ih ponekad koristi kad se uklope u odgovarajuču temu, kao
podčinjena sredstva koja pomažu u predstavljanju određenog značenja predstave.
Znači svetlosni efekti su u službi značenja određene predstave.
Ove promene javljaju se i na portretima. To se najviše
vidi ako se uporedi pozni portret Jakopa Strade sa ranim Mladićem sa rukavicom,
ili pouzdani, spokojni patriciji u Pesaro Madoni sa uznemirenim licima i
izrazima na čuvenom portretu Vendramin porodice. Ticijan je gubio veru u čoveka.
Njegova borba za ideale renesansnog čoveka posttaje sve tragičnija. U portrete
je počeo da uvodi atribute. Samo u Autoportretu se usuđuje da da svoju herojsku
viziju čoveka. Oštra razlika između autoportreta iz 1550 i 1565, reflektuje
stanje njegovog duha. Na prvom je pokazao čoveka u borbi sa neprijateljskim
okruženjem, a na drugom veličanstvenu udubljenost sopstvenih misli i
usamljenost. Portreti su malobrojni u ovom periodu.
Promene u Ticijanovoj umetnosti su stilističke i
konceptualne. Kako je stario njegova tehnika se menjala od bistre jasnoće i
tople sunčanosti Svete i profane ljubavi do zagušljivog bogatsva poznih slika
Dijana i Akteon ili Lukrecija.
Iste tehničke promene javljaju se i na njegovim
religioznim slikama. Trijumfalno spokojstvo Pesaro Madone prelazi u višu
emociju, ekspresivne boje, dizajn i dramatična osećanja poznih radova. Menja se
i vrsta teme koja ga inspiriše i način njegovog pristupa temi. Umesto radosne
dramatičnosti Baha i Arijadne, gde je sve svetlo i obojeno, bučno i veselo (iako
sam mit ima jedan prigušen ton), sada bira mitove o Akteonu, nesrećnom Kalistu
ili izdatoj Lukreciji i ilustruje ih tamnim bojama. Rane slike Madona ustupaju
mesto više herojskim temama-Mučenje svetog Lavrentija, Krunisanje Trnovim
vencem. Sve je puno plamena, baklji, nasilja.
Na mitološkom kompoziocijama nema herojske moći ni
životne energije. U poznim Ticijanovim delima oseća se neodlučnost, nestalnost,
prolaznost. Tom utisku doprinosi i kompozicioni ritam i kolorit, osvetljenje
iznutra, mrki i sivo-zeleni tonovi. Noćno osvetljenje daje poslednjim radovima
utisak tuge, patnje i usamljenosti. U ovom periodu intenzivne aktivnosti, u kome
Ticijanovo delo kulminira, sloboda svetlosti i tretmana četkicom u stalnom je
porastu, često na račun čvrstine forme. Taktilna realnost je umekšana, gotovo
rastopljena svetlosnim vizijamakoje vode van renesanse. Sve je to u vezi sa
emocijalnim životom pozne renesanse koga odlikujeerotična imaginacija i
religiozno iskustvo. Raskidkasnog Ticijana sa estetskim ukusom njegovog vremena
primećuje se u rascepu njegovog stvaralaštva. Stvaraju se dve grupe:
1. porudžbine u kojima učestvuju i učenici-labave,
komercijalne (Tajna večera, Poklonjenje mudraca… )
2. remek-dela u koja je uložio bujnu nepresušnu, snagu
svog osećanja života, stvarnosti i svoju usamljenost.
Pored delujuće protivreformacije, Ticijan se sa
neobičnom doslednošću vraća humanističkoj tradiciji. Često je koristi motive,
figure i kompozicione sheme Belinija, Đorđonea i drugih slikara XVI veka. Opet
se kod Ticijana pojavljuju jednostavne i čiste boje. Humanistički ideali bili su
u neskladu sa tim vremenom, ali su uprkos tome moralne nadmoći heroja nad
okruženjem, neprijateljem, stradanja, poniženja, mučenja uvek aktuelne
vrednosti.
Ticijan rastvara čvrstu, plastičnu formu i uz pomoć
svetlosnog trepetenja i bojenih preliva, stvara prizore pune tragedija. Ova
poslednja dela ističu veličinu čoveka koji strada, zgusnutost emocija usamljenog
čoveka. Ticijana ipak nikad nisu obuzimali strah i sumnja kao Mikelanđela.
Njegove mračnije teme ipak sugerišu duhovnu katarzu.
Ticijan je tri puta, za različite patrone, slikao
kompozicije u kojima smrtnica Danaja prima ljubav od Jupitera koji je do nje
došao u vidu kiše. Zbog bestelesnog začeća mogla bi da bude prefiguracija
Bogorodice. Literalni predložak su Ovidijeve Metamorfoze. U pozi figure
iskoristio je u obrnutom položaju motiv koji je Mikelanđelo preuzeo iz antičkog,
rimskog reljefa za svoju izgubljenu sliku Lede, kao i za skulptiru noći u Kapeli
Mediči.
• Danaju obljubljuje Jupiter
1554.
Najveću grupu dela slikanih za
kralja Filipa II predstavlja serija mitologija rađenih po Ovidiju (niz parova).
Ova serija je potpuno drugačija od senzualnih i savršenih mitologija njegovog
ranog doba, puna je nasilja: Akteonova kazna, Kazna Kalista, Otmica Evrope. Na
ovim slikama vizuelni i emocionalni kontrasti dovedeni su krajnosti. Ove slike
anticipiraju barok.
•
Dijana otkriva krivicu Kalisto i Dijana iznenađena Akteonom 1556-9. I ovde su
kao na ranijim mitologijama figure smeštene u pejzaž. Ali do ranije figure imaju
unutrašnju harmoniju, ovde se one pokreću i slika je rešena saqmo njihovim
vezama unutar napete ravnoteže kompozicije. Pejzaž je uključen u akciju i dramu.
Ovaj stil pun je sukoba i konflikata, a ipak, kroz Ticijanovu upotrebu boje
dobija strastvenu vizuelnu lepotu koja mu daje drugu dimenziju. Delovi slike su
povezani, bojom i teksturom površina. U poznom periodu kompleksni udari četkice,
brzo i spontano, oslobođeni su preciznog označavanja forme. Forma je više
nagoveštena nego definisana.
Ovo je vreme Tridenskih koncila pa se stoga ponovo rade
religiozne kompozicije.
• Mučeništvo svetog Lavrentija
1548-1557. Postoje tri verzije ove slike. Prva je poručena od strane jednog
venecijanskog plemića. Druga verzija je rađena za Filipa II. Treća verzije je
izgubljena ali je poznata prekografike Kornelijusa Korta koja je rađena pod
Ticijanovim odobrenjem. Smatra se da je poseban svetlosni tretman posledica
Rafaelovog oslobađanja svetog Petra iz tamnice. Na slici je inaga ženska figura
pokrivena velom koja podseća na Atinu Partenos i ona u ruci nosi Niku. Literarni
izvor bio je verovatno Prudencije-Pasija svetog Lavrentija. Ova žana verovatno
je Vesta. Mnogi detalji pokazuju da je Ticijan proučavao dela visoke renesanse,
naročito Mikelanđelov strašni sud. Žestina figura, različiti izvori svetla kojim
je slika prošarana, posebno osvetljenje.
• Venera sa sviračem laute 1560. Ticijanovo
»podmlađivanje« izraženo je u seriji ležećih nagih Venera, manje čednih od
urbinske, ali u pozama sličnim njenoj. Na ovoj slici Veneru kruniše Kupidon.
Široka, asimetrična, dijagonalna zavesa otkriva pejzaž u ticijanovom
najslobodnijem stilu. Izvanredno dočarana atmosfera pejzaža. Posle Ticijanove
smrti, ovu sliku je dovršio neki manje spretan slikar.
• Otmica Evrope 1559-60. Slika je kao i predhodna u
istom rapsodičnom stilu. 1562. poslata je u Španiju. Munjeviti potezi četkice.
Pandan ovoj slici je Oslobađanje Andromede.
• Portret Jakopa Strade 1567-68.
• La Glorija danas u Pradu. Slika
je rađena za Karla V. Car je ovu sliku nazvao Strašni sud, dok su je Ticijanovi
savremanici nazivali Sveto trojstvo. Na slici su starozavetni proroci. »O državi
božijoj«, Svetog Avgustina je literarni predložak za ikonografiju scene Svih
svetih. Jezekij je prorok Strašnog suda, kao i sibila Eritrejska. Na ovoj slici
prikazani su i članovi porodice Karla V kao vaskrsle duše koje se mole Bogu za
spas. Bogorodica je prikazana kao Maria Madiatris, a ne kao
Regina celi. Smatra se da su teolozi Karla V tražili od Ticijana
da prikaže proishođenje svetog Duha te je zato Ticijan predstavio Oca i Sina
identične.