Moderna filozofija
 

Moderno vreme je vreme promena. Čovek već u renesansi otkriva svoju moć da proizvede nove izume, teorije i umetnička dela. Filozofi ovog vremena se bave starim problemima nauke, istine, morala, na nov specifičan način. Oni žele da sve što treba da postoji opravdaju argumentima čije razumevanje nije privilegija nekog posebnog kruga ljudi već može biti dostupno svima. Jedan od začetnika ovog novog doba u filozofiji je Rene Dekart koji kaže da je razum najbolje raspoređena stvar među ljudima. Kada je već tako, onda tu zajedničku stvar - razum - treba iskoristiti da bi se postigla saglasnost o glavnim pitanjima ljudskog društva. Moderni filozofi bave se ispitivanjem razloga koje koristi naš razum i trude se da razdvoje dobre od loših razloga, validne od nevalidnih. Oni ne podnose nezaslužene autoritete, a i sami se ne nude da budu takvi autoriteti. Svako je pozvan da upotrebi vlastiti razum za proveru teorija koje mu se sada nude.

 

 

 

1. Renesansna filozofija i Frensis Bekon

2. Rene Dekart

3. Baruh Spinoza

4. Dzon Lok

5. Francuski prosvetitelji

 

Renesansna filozofija i Frensis Bekon

Skica coveka Leonarda da VincijaUzima se da period renesanse obuhvata 14, 15 i 16. vek. U toku tog perioda evropska kultura izlazi iz srednjevekovlja. Preokupacije ljudi se menjaju. Dok je srednji vek bio usmeren ka nadzemaljskoj sreći i ka spasenju kroz veru, renesansni čovek se vraća ovozemaljskim vrednostima. Javlja se pokret humanizma koji predstavlja ponovno otkrivanje kulture Stare Grčke. U svim granama umetnosti javljaju se izuzetni autori.

 

Slika sveta koju je srednji vek preuzeo od Aristotela i prilagodio je sebi, biva dovedena u pitanje pojavom novih naučnih teorija o strukturi kosmosa. Nikola Kopernik (1473-1543) postavlja hipotezu o nebeskom sistemu u kome zemlja kruži oko sunca koja nailazi na otpore u crkvi. Teoriju prihvataju drugi izuzetni naučnici. Galileo Galilej (1564-1642) sistematski upotrebljava eksperimente da bi utvrdio zakone kretanja nebeskih tela i tela na zemlji. Johan Kepler (1571-1630), takođe na osnovu iskustvenih posmatranja, utvrđuje da se planete ne kreću po idealnim krugovima kako je nalagalo idealizovanje nebeskih prilika koje datira još od pitagorejaca, već po elipsama.

Paralelno sa ovim promenama u nauci menja se i svakodnevni život. U tom periodu otkriva se štamparska mašina, kompas, prve naočare i teleskopi, barut, a krajem 15. veka ljudi postaju svesni postojanja Novog sveta - Amerike, koja kao da pruža nove neslućene mogućnosti.

Ove promene u svojoj filozofiji sažima jedan Englez - Frensis Bekon (1561-Frensis Bekon1626). Bekon je primetio da je potrebna Obnova nauke na sasvim novim osnovama. Prvo treba promeniti njen cilj. Dok je ranije nauka prvenstveno služila obrazovanju ličnosti, sada njen cilj treba da bude uvećanje čovekove moći nad prirodom i dolaženje do otkrića koja će unaprediti svakodnevni život. Bekon to kaže kroz kratku izreku: "Znanje je moć". Pomoću znanja čovek treba da postane gospodar prirode, koji će njene zakone okrenuti u vlastitu korist.

Da bi dobili takvo korisno znanje moramo promeniti i metod nauke, dati joj nova "oruđa" za rad ili "Novi organon", kako se zvala jedna Bekonova knjiga. Ranije su metafizička razmatranja prevashodno koristila metod dedukcije - izvođenja iz pretpostavljenih prvih principa stvarnosti. Ali, Bekon je smatrao da naš duh nije najpre ispunjen Idejama koje nam istinito predstavljaju stvarnost, nego radije Idolima, zabludama kojima nekritički verujemo. Zbog toga dedukcija neće biti najbolja metoda nauke, jer će izvođenje iz pogrešnih principa dovesti do pogrešnih zaključaka. Naš razum i njegova tumačenja prirode treba moći korigovati, a to možemo postići novom metodom indukcije, koja predstavlja postupno izvođenje teorija iz posmatranja i eksperimenata.

S druge strane, sklonost da se nekritički pridržavamo već naučenih istina, ili da verujemo pojmovima koje spontano i najčešće stvaramo, objašnjava i otpor na koji nailaze nove ideje i sporost u dolaženju do novih otkrića. Bekon naziva ove pojmove "Idoli", zato jer mu smisao koju ta reč ima u Bibliji omogućava da ukaže da su te predrasude nešto pogrešno, čega se treba osloboditi.

Postoje četiri vrste idola koji su izvor zablude. Idoli plemena su pogrešne predstave kojima je sklon ceo ljudski rod. One se odnose na našu sklonost da svet prilagodimo svojim željama i svojim moćima razumevanja, čime ga najčešće činimo jednostavnijim nego što on jeste. Idoli pećine su idoli koji su različiti od pojedinca do pojedinca i vezani su za način na koji je svako od nas formirao svoja mišljenja, preko događaja koje smo iskusili i autoriteta koji su delovali na nas. Idoli trga su vezani za probleme koji nastaju iz korišćenja staroga jezika, koji je formiran prema starim idejama, za izražavanje novih ideja, dok su Idoli pozorišta vezani za društvene autoritete, tradiciju i religijska verovanja koji često od ljudi traže pristajanje bez razmišljanja.

Bekonova filozofija dobro opisuje scenu na kojoj će se odigravati moderna filozofija. Ona uzima kao svoj zadatak da upozna prirodu razuma. Čovek se sada tumači prvenstveno preko te svoje osobine da ima razum, što znači da predstavlja biće koje je sposobno da otkriva istinu, daje i sluša razloge za tvrdnje o svetu i tako formira svoje mišljenje. Iako jednako raspodeljen svim ljudima, kako će kasnije reći Dekart, razum nije instrument koji uvek dovodi do ispravnih zaključaka. Zbog toga ga je potrebno bolje upoznati i pokušati da se on poboljša i usavrši. To nas dovodi do pitanja metode, odnosno do pitanja o pravilima za dobro služenje razumom. Oko tih pitanja trude se: racionalizam, u okviru koga ćemo obraditi Dekarta, Spinozu i Lajbnica, i empirizam, koji ovde predstavljaju Lok i Hjum.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Rene Dekart

 

Dekart (1596-1651) je ključna figura na početku moderne filozofije.

U moderno vreme, od 17. veka, kaže se da na filozofsku scenu stupa subjekt, što je filozofsko ime za pojedinca koji želi da sam bude nezaobilazan faktor u pitanjima istine. On misli da, ako nešto treba da bude istinito ili dobro, on sam mora moći da se uveri da je to tako.

U racionalizmu, pravcu čiji je Dekart začetnik, to svedočanstvo treba naći u vlastitom razumu (lat. racio). On veruje da svako poseduje "prirodno svetlo razuma", odnosno "urođene ideje" pomoću kojih može doći do sigurnih istina. Međutim, to ne znači da uvek i dolazi. Naprotiv, Dekart je bio duboko nezadovoljan znanjima koja je primio kroz sholastičku filozofiju. Zbog toga je došao na ideju da sva njemu poznata znanja podvrgne sistematskoj (metodičkoj) sumnji, ne bi li možda tako našao nešto u šta se ne može sumnjati.

U potrazi za primerom sigurne istine, Dekart se, dakle, pita: Šta se dešava ako posumnjam u ono što sam naučio od drugih, i u ono što mi kazuju čula, pa čak i u matematičke istine - šta ostaje kao istina u koju se ne može sumnjati? Odgovor je bio da čak iako sumnjam u sve, ne mogu sumnjati da postojim ja koji sumnjam. Ovu istinu on je izrazio u čuvenom stavu: Mislim, dakle jesam (na latinskom: Cogito ergo sum ).

Ovu istinu saznajem potpuno jasno i razgovetno i bez pomoći čula. Dekart se bavio potragom za takvom istinom da bi dobio primer koga treba slediti i u saznanju ostalih stvari. Tako on ustanovljava četiri pravila metode kojih se treba pridržavati u nauci:

1. Treba prihvatati samo one istine koje saznajemo potpuno jasno i razgovetno.

2. Složenije probleme treba razložiti na jednostavne i lakše shvatljive delove.

3. Ono što ostane neobjašnjeno treba objasniti pomoću ovih prostijih stvari.

4. Na kraju treba još jednom preći ceo proces, da bi se izbegle moguće greške.

Pomoću ovih pravila možemo da napredujemo u nauci sigurni da dolazimo do pouzdanih znanja. Dekart je smatrao da se ova pravila uspešno primenjuju u matematici, i da njene metode treba proširiti ka ostalim naukama.

Dekart je zasnovao i posebnu modernu metafiziku. Smatrao je da je metafizika osnova sveg saznanja i da iz nje slede ispravna fizika, a zatim i sve ostale nauke.

Po Dekartu svet je podeljen na dve supstancije - misaonu i prostiruću (materijalnu) supstanciju.

One mogu da postoje nezavisno jedna od druge. Misaona supstancija sadrži sve ono čime se bavimo kad mislimo, ali takođe i osećanja, htenja i maštu. Prostiruća supstancija odlikuje se time da zauzima prostor, ima težinu i kreće se; u njoj takođe deluju fizičke sile.

Ovakva slika sveta odgovarala je mehanici, nauci koja je tada bila u punom razvoju. Fizički svet je trebalo da bude objašnjen jednostavnim i univerzalnim zakonima o kretanju čvrstih tela, a ne bezbrojnim i različitim unutrašnjim formama koje je pretpostavljao Aristotel.

Taj svet se u svom funkcionisanju ne obazire na naše želje. Zato ispitivanje aristotelovskih svrha treba isključiti iz nauke.

Tela se naprosto ponašaju prema zakonima prirode, ne želeći time da postignu nikakvu svrhu. O ljudskim svrhama treba da brine sam čovek, menjajući svet oko sebe.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Baruh Spinoza
 

Dok je Dekart brinuo o tome kako da se razum upotrebi u nauci, Baruh Spinoza (Holandija, 1632-1677) je više bio okrenut upotrebi razuma za rešavanje religijskih i etičkih pitanja.

U 24. godini Spinoza je bio isključen iz svoje jevrejske zajednice zbog svojih stavova o Bogu. Za života su mu objavljene dve knjige Principi filozofije Rene Dekarta i Teološko-politička rasprava. Posle njegove smrti objavljeno je njegovo glavno delo "Etika". Ta knjiga je bila napisana "geometrijskim redom". Na njenom početku su definicije i aksiome, a svaki sledeći stav se dokazuje pozivanjem na prethodne stavove. Spinoza je na ovaj način odgovarao i na pitanja zašto volimo ili mrzimo i da li smo slobodni ili ne. Tako da "Etika" u sebi uključuje i metafiziku i pogled na etiku izveden iz nje.

Spinoza se slagao sa Dekartom da u našem duhu postoje urođene ideje koje nam pružaju znanje o osnovnim osobinama stvarnosti. U saznanju stvari treba početi od njih, jer ćemo tako biti na sigurnom putu.

Početak koji je tražio, Spinoza nalazi u ideji beskonačne supstancije koju naziva "Bog ili priroda". Bog je jedina stvar koja je uzrok same sebe (lat. causa sui), odnosno, kojoj nije potrebna nijedna druga stvar da bi bila shvaćena. S druge strane, na osnovu nje objašnjavaju se sve druge stvari. To uključuje čoveka: on je samo modus u Božijem duhu ili modus prirode koji zavisi od njene celine i podvrgnut je njenim zakonima.

Ova, jedina supstancija, Bog (Spinoza je, za razliku od Dekarta, smatrao da postoji samo jedna supstancija) ima beskonačno mnogo osobina ili atributa, ali naš razum može da shvati samo dva: mišljenje i protežnost (zauzimanje prostora). Ovi atributi se dalje granaju prema svojim modusima. Modusi (varijante ili oblici) protežnosti su npr. kretanje i mirovanje, dok su modusi mišljenja npr. poimanje, mašta, volja ili osećanja.

Spinoza je smatrao da ovakva slika sveta, jedna nova metafizika, omogućuje da se otklone mnoga mišljenja koja je smatrao zabludama.

Smatrao je da je naivno misliti da je istinit svet odgovara našim predstavama o onome što je dobro i korisno i da će, prema tome, saznanje njegove prave prirode biti u relaciji sa našim željama. Bog ili priroda je uzročni sistem, koji nije stvoren da bi zadovoljio potrebe ljudi.

Svrhe, prema tome, ne igraju ulogu u objašnjenju sveta, kao što je to mislio Aristotel i sholastičari. Bog nije stvorio svet radi nekog cilja, i stvari u njemu ne treba posmatrati sa željom da nađemo svrhu zbog koje one postoje, po božijoj zamisli.

Spinoza je osporavao slobodu volje (setimo se da je po njemu samo Bog slobodan) i pored toga što mi imamo ideju o vlastitoj slobodi. Mi imamo tu ideju samo zato sto su nam nepoznati svi uzroci koji deluju na nas. Spinoza je slobodu volje tumačio kao uverenje da je čovekov duh odvojen i nezavistan od njegovog tela i prirode. Smatrao je da je takvo mišljenje pogrešno i da je, obrnuto, stopljenost duha i tela tolika da su oni samo dve strane jedne iste stvari. Uzaludno je pokušavati da se telu nametnu pravila koja su suprotna opštim zakonima prirode, ali ljudi, u cilju zajedničkog produktivnog života, treba da utiču na same sebe onda kada njihovi nagoni povlače mržnju i sukobe.

Oni to mogu da urade jedino tako što će se truditi da shvate i saznaju zakone prirode koji deluju na njih. Na ovaj način, saznajući prirodu, mi saznajemo Boga i odupiremo se negativnim afektima.

Spinoza je korist od ovakvog učenja video u smanjivanju razloga za mržnju i zavist. Zlo i dobro koje čine drugi ljudi umnogome su nezavisni od njihove volje i nema smisla previše se ljutiti na njih ili im zavideti.

S druge strane, vlastitu težnju za vrlinom ne treba shvatiti kao ropstvo za koje tražimo nagradu na ovom ili onom svetu, nego kao izvor trajnog zadovoljstva na ovom svetu. Trajno dobar može biti samo onaj koji vrlinu smatra boljom od poroka, a ne gleda na nju kao na žrtvu koju čini radi nagrade.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Džon Lok

Jedna od zasluga Džona Loka (Engleska, 1632-1704) sastoji se u tome što je precizno postavio osnovno pitanje moderne filozofije o poreklu, granicama i izvesnosti znanja čime je definisan predmet teorije saznanja (epistemologije). Način na koji je odgovorio na to osnovno pitanje određuje poseban filozofski pravac - empirizam (empirija=iskustvo).

Empirizam je filozofsko stanovište koje smatra da se naše naučne teorije mogu opravdati samo na podacima čulnog iskustva, i da one mogu posedovati samo određenu, veću ili manju, verovatnoću, odnosno da ne mogu biti potpuno izvesne.

Lok je verovao da je naš duh, pre nego se sustretne preko čula sa pojavama prirode, tabula rasa (neispisana ploča) i da u duhu ne postoje urođene ideje pomoću kojih možemo, bez iskustva, saznati krajnju prirodu stvarnosti. Svo znanje o stvarima koje možemo imati zasniva se na idejama o stvarima koje dobijamo preko čula. Ili kako on kaže: "Ništa nema u razumu što prethodno nije bilo u čulima".

Po Loku, ideje su sve ono što može biti predmet misli. Dele se na proste i složene.

Sve proste ideje potiču iz dva izvora:

1) čulnih oseta i

2) refleksije - opažanja događaja u našem duhu.

Složene ideje nastaju kombinovanjem ovih prostih ideja i kasnije, apstrahovanjem (zanemarivanjem posebnih karakteristika pripadnika određene vrste i zadržavanjem opštih, čime dobijamo pojam vrste) ili uočavanjem sličnosti ili razlika među njima.

Među složene ideje spadaju i ideje o supstancijama. Kada razmišljamo o nekoj supstanciji, npr. zlatu mi spajamo ideje o metalu žute boje, određene tvrdoće i savitljivosti, sa nekom idejom o nečem podležećem (nekom supstratu) što nosi te osobine. Lok, međutim, naglašava da mi na taj nacin, iako saznajemo mnogo o stvarima, nikad ne saznajemo njihovu realnu suštinu. Ideje o supstancijama su uvek neadekvatne. Naše je znanje uvek hipotetičko, odnosno ono je pretpostavka koja uvek može biti opovrgnuta nekim novim iskustvom.

Tu se jasno vidi razlika između empirizma i racionalizma. Dok u racionalizmu postoji jedna ili dve supstancije o kojima posedujemo potpuno jasne i izvesne ideje, u empirizmu se reč supstancija odnosi na stvari koje nas okružuju i o kojima možemo imati samo neadekvatne (nepotpune) ideje. Dok racionalizam smatra da je celinu i osnovu stvarnosti zahvatio preko nekih jednostavnih ideja, empirizam izvan onoga što trenutno znamo vidi otvoreno polje o kome ništa unapred ne možemo reći. Empirizam odustaje od metafizike.

Neki putokaz ka realnoj suštini predmeta Lok je našao u razlikovanju primarnih kvaliteta - (oblik, kretanje, masa), za koje je smatrao da zaista postoje u predmetima u obliku u kojem ih vidimo, i sekundarnih kvaliteta (boja, toplota, ukus) za koje je smatrao da ne opisuju suštinu stvari, već da su više subjektivni doživljaji.

Opšta definicija znanja kod Loka je da znanje nije odgovaranje naših ideja realnoj suštini stvari, nego opažanje slaganja ili neslaganja među idejama, npr. čulnih podataka dobijenih iz iskustva i naših teorija o tom iskustvu. Lok je na svoje doba snažno uticao i svojom političkom filozofijom. On je smatrao da su u prirodnom stanju svi ljudi jednaki i da prema tome svako ima jednako pravo na život, zdravlje, svojinu i sreću. Država ne sme da zadire u prirodna prava gradjana i postoji da bi taj prirodni poredak zaštitila preko zakona koji će biti jednako primenjivani na sve. Građanima je ostavljeno da slobodno biraju između svega što drzava ne zabranjuje, a ona treba da zabranjuje što manje. Ako država ugrozi njihova prirodna prava, građani imaju pravo da se pobune protiv vlasti. Ovakve ideje postale su osnova liberalizma.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Prosvetiteljstvo

U toku 18. veka, ideje o razumu kao izvoru sposobnosti da samostalno znamo šta je istinito, postaju šire prihvaćene. Niz francuskih filozofa (Volter, Ruso, Didro, Dalamber, Lametri, Holbah, Kondijak, Monteskje i Helvecijus) se ne zadovoljava time da te ideje postoje u knjigama, već žele da izvuku iz njih što više posledica i učine ih šire poznatim i društveno relevantnim. Tako se javlja pokret koji je dobio ime Prosvetiteljstvo. Prosvetitelji su videli da se nauka brzo razvija i da će, ukoliko joj ništa ne bude stajalo na putu, uskoro uslediti nova i nova saznanja o prirodi. Prepreka tom razvitku mogu biti samo ukorenjene predrasude, sklonost ljudi da se, zatvorena duha, pridržavaju već usvojenih mišljenja čak i kada su ona pogrešna. Za prosvetitelje je glavni greh bio ne biti otvorena duha za nova saznanja.

Volter Prosvetitelji su smatrali da bi napredak ljudskih znanja bio mnogo brži ako bi se ljudski rod oslobodio uverenja da na prirodu i ljude utiču transcendentne (natprirodne) sile, i da Božija volja, a ne prirodni zakon i volja ljudi, određuje ljudski život do najsitnijih detalja. Ako je tačno da se Bog ne meša u ljudski život, kao što je mislio Spinoza ili da je znanje o njegovim namerama nemoguće, onda je pozivanje na božiju volju samo paravan za interese samozvanih božijih predstavnika na zemlji. Zbog toga Volter veruje u deizam, stanovište po kome je Bog stvorio zemlju, ali se posle toga ne meša u ljudski život koji je ostavljen samim ljudima da ga urede. Ljudi će mnogo manje biti podložni manipulaciji koja učvršćuje njihove predrasude i neprijateljstva, ako se potrude da upoznaju prirodu i sebe kao deo prirode, tumačeći je uvek iz nje same, preko zakona koji deluju u njoj.

Zbog te potrebe za naučnim znanjem o prirodi, Didro i Dalamber pokreću obiman projekat Enciklopedije, koja će biti zbornik dotadašnjih naučnih i filozofskih znanja. Enciklopedija je izašla u 35 tomova u periodu od 1751. do 1780-te godine i na njoj je radila većina filozofa prosvetiteljstva.

Prateći naročito ideje Džona Loka, prosvetitelji su odbacivali metafiziku. Mnogi od njih su doveli u pitanje i apsolutnu razliku između duše i tela koja je bila u osnovi dotadašnje metafizike. Lametri piše knjigu Čovek mašina, a Holbah delo Sistem prirode u kome se trudi da objasni sve čovekove osobine, pa i mišljenje, organizacijom materije. Tako se formiraju prva materijalistička učenja u novom veku, koja celokupnu prirodu vide kao poprište mehaničkih kretanja.

U etici i politici, prosvetitelji su se snažno suprostavljali bilo kakvom obliku pravne nejednakosti među ljudima, a zalagali su se za slobodu mišljenja i štampe, versku toleranciju, i uopšte ono što su smatrali da je "razumno". Oblik vlasti se po njima može opravdati samo pred sudom ljudi kojima se vlada, odnosno oni treba da svojom voljom pristanu na to, prosudivši razumno o postupcima vlasti i društvenom uređenju. Tako je društvo, umesto trajnih i nepromenljivih osnova u tradiciji i veri, zasnovano na promenljivoj saglasnosti ljudi.

Na taj način je postavljena osnova za Francusku revoluciju, koja je bila veliki preokret u istoriji Evrope. Francuska revolucija imala je dvojnu prirodu. Sa jedne strane, ona je ostvarila neke prosvetiteljske ideje (npr. pravnu jednakost), ali je druge, kao npr. toleranciju, ugrozila krajnjom netolerancijom koju je pokazala prema protivnicima revolucije.