Djetinjstvo

Adolf Hitler je rođen u austrijskom graničnom gradu Braunau  20.4.1889. godine, kao četvrto od ukupno šestero djece carinika Aloisa Hitlera i njegove žene Klare (rođene Pölzl). Od sve djece preživjeli su on i sestra Paula. Zbog posla porodica Aloisa Hitlera preseljavala se često: prvo iz Braunaua u Passau, zatim u Lambach te nakraju u Leonding bei Linz. U osnovnoj školi Hitler je bio dobar učenik, dok je pri upisivanju u srednju školu 1900 u Linzu dva puta trebao ponoviti prijamni ispit, a ponavlja i prvi razred. Dok je bio u srednjoj školi Hitler biva opčinjen pan-germanskim pokretom i predavanjima profesora Leopolda Poetscha. Pan-germanski pokret je snažno uticao na Hitlera i stvaranje njegova svjetonazora. U januaru 1903. umire Hitlerov otac Alois, dok 4 godine kasnije u decembru 1907. od raka dojke umire Hitlerova majka Klara.

Kontroverze oko porijekla i odnosa sa porodicom

U propagandističkoj knjizi "Mein Kampf" (Moja borba), Hitler opisuje svog oca kao naprasita tiranina, dok u stvarnosti ništa ne upućuje na to da je on odgojen drukčije od ostale djece toga doba. Što je Hitler svome ocu za vrijeme njegova života zamjerio, bilo je to da je njegov otac bio vanbračni sin Anne Marije Schicklgruber (Hitlerov djed) i 1876 u svojoj 40-toj godini života Hitlerov otac Alois je promijenio svoje prezime u Hitler. Da li je kasniji muž od Aloisove majke u stvarnosti bio Hitlerov djed, to nikada nije bilo dokazano. Johann Georg Hiedler nikada nije priznao njegovo očinstvo. Ovaj podatak su saveznici mnogo koristili za vrijeme 2. svjetskog rata kada su saveznički avioni bacali propagandne letke iznad Njemačke koje su započinjale sa Heil Schicklgruber. Ovo je isto bila i izvor napada Hitlerovih političkih protivnika prije rata.

Postoje također izvori koji upućuju da je Hitler dijelom Jevrej. Navodno, njegova baka, majka njegovog oca Maria Schicklgruber začela dijeta dok je bila sluškinja u jednoj jevrejskoj porodici u Grazu (Austrija). Ovu tvrdnju pobijaju istoričari Werner Maser i Ian Kershaw, jer su Jevreji  bili protjerani iz Graza u 15. vijeku te da  Jevreji nisu imali pravo živjeti u Grazu za vrijeme kada je Maria Schicklgruber radila kao sluškinja u tom gradu.

Mladost i odnos prema Jevrejima

Nedugo poslije majčine smrti, s 18 godina života Hitler napušta Linz i odlazi u Beč, u nadi da će postati likovni umjetnik. Kao siroče dobivao je mirovinu, a dodatne prihode zarađivao je radeći ilustracije kuća i zgrada po narudžbi. Hitler se prijavio dva puta na prijamni ispit u školi primijenjenih umjetnosti u Beču, ali u oba pokušaja nije prošao. Godine 1910., kada je naslijedio nešto novaca od pokojne tetke, gubi mirovinsku potporu. Nasljeđeni novac je ubrzo potrošio, te bez zvanja i stalnog posla Hitler preživljava preslikavajući scene sa razglednica koje je prodavao na trgovima, živeći u hostelima za beskućnike. Kad bi mogao, posjećivao je operu i čitao.

Tokom ovog života na rubu egzistencije u Beču, Hitler je se razvio u antisemita, a nadahnuće je dobivao preko tada aktivnog antisemitskog publicista kao Lanz von Liebenfels te političara kao Karl Lueger, tadašnjeg gradonačelnika Beča. Kroz svoj život na dnu, te kroz uticaj antisemitske štampe i političara Hitler je oblikovao svjetonazor u kojem su figurirali tobožnja rasna superiornost germanske "rase" ("Arijevska rasa"), poimanje istorije kao istorije rasnih borbi, te vjerovanje da su Jevreji prirodni neprijatelji "arijevske rase" i osnovni problem za loše stanje u njemačkoj i austro-ugraskoj ekonomiji.

Mržnja prema Jevrejima ili antisemitizam je bio duboko ukorijenjen početkom 20. vijeka u mnogim europskim zemljama; Austro-Ugarska nije bila izuzetak. U Beču, prije Prvog svjetskog rata, živjela je oveća jevrejska  zajednica koja je uključivala i mnoge ortodoksne Jevreje koji bijahu lako prepoznatljivi po odijevanju i ponašanju (crni kaftani, govor na jidišu itd.) Jevreji su također bili aktivni u kulturi, ekonomiji, nauci i bankarstvu- daleko natprosječno u odnosu na postotni udio u pučanstvu.

Prvi svjetski rat

Hitler se 1913. seli u München kako bi izbjegao služenje vojnog roka u Austro-Ugarskoj vojsci, no nedugo poslije biva uhapšen od habsburških vlasti, te poslije medicinskog prijegleda proglašen nesposobnim za vojnu službu. S vojnom otpusnicom vraća se u München i ulaskom Njemačkog carstva u prvi svjetski rat dragovoljno prilazi Bavarskoj vojsci u avgustu 1914.

Bio je na bojištima Francuske i Belgije kao kurir i pismonoša. Iako je Hitlerova vojna služba bila primjerna, zbog toga što nije bio njemački državljanin nikad nije bio unaprjeđivan iznad čina kaplara. U službenim izvješćima Hitler bijaše dva puta pohvaljen za hrabrost na bojištu, te je odlikovan Željeznim krstom druge klase u decembru 1915, a u avgustu 1918. dobija Željezni krst  prve klase (kaplari su rijetko primali ovo odlikovanje). Kraj rata Hitler dočekuje u bolnici na bojištu gdje se liječio od kratkoročnog sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim otrovom na bojišnici. Šokiran kapitulacijom carske Njemačke u novembru 1918, Hitler je ostao u uvjerenju da njemačka vojska nije bila poražena u ratu, nego je, navodno, "izdana" od skupine koju su činili ratni profiteri, Jevreji, socijalisti i razni nenjemački "unutrašnji neprijatelji" koji su se uvukli u vladajuće strukture.

Nacistička stranka

Nakon završetka prvog svjetskog rata Hitler je ostao u vojnoj službi, koja je sada bila angažirana u suzbijanju socijalističkih pobuna koje su izbijale širom Njemačke, uključujući i Minhen, gdje se Hitler vratio 1919. Hitler je također učestvovao u obučavanju u 'nacionalnom razmišljanju' koje je vodio "Odjel za obučavanje i propagandu"  bavarske "Reichwehr" grupe, koje je predvodio kapetan Mayr. Cilj ove grupe bilo je stvaranje 'žrtvenog jarca' za izbijanje Prvog svjetskog rata te stvaranje krivca za poraz Njemačke. Krivac je pronađen u 'Internacionalnom Jevrejstvu", komunistima i kao i političarima svih boja i oprijeljenja.

Zbog svoje inteligencije i govorničkih sposobnosti, Hitler je bio imenovan "V-Mann"-om "Grupe za prosvjetljavanje" kojem je bio cilj uticanje na vojnike koji su imale isti svjetonazor, a glavni štab je također odredio da infiltrira jednu malu nacionalistički orijentiranu stranku Njemačku radničku stranku u julu 1919. Hitler je postao članom Njemačke radničke stranke u septembru 1919, gdje se upoznao sa Deitrichom Eckartom anti-semitom i ključnim članom stranke.

1920, Hitler je otpušten iz vojske te je odmah nakon toga sasvim se uključio u aktivnosti Njemačke radničke stranke. Ubrzo je postao njezin vođa i promijenio joj ime u Njemačka nacional-socijalistička radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, NSDAP), znanu i kao Nacistička partija .

Hitler je ubrzo shvatio da ima dva talenta: govorništvo i nadahnjivanje osobne lojalnosti. Njegovi ulični govori u kojima je napadao Jevreje, socijaliste i liberale, kapitaliste i komuniste, osvojilo je umove privrženih sljedbenika, od kojih su prvi postali: Rudolf Hess, Hermann Göring, i Ernst Röhm. Jedan od obožavatelja je bio i njemački feldmaršal Erich Ludendorff, kojeg je Hitler odlučio iskoristiti kao paravan za preuzimanje političke moći u Minhenu središtu Bavarske kroz takozvani Hitlerov puč ili Marš na Berlin 8 novembra 1923., kada su nacisti započeli marš iz jedne pivnice do Bavarskog ministarstva rata u cilju izbacivanje tadašnje Bavarske vlade koju su sačinjavali desni separatisti, a poslije su namjeravali marširati prema Berlinu. Kod tog pokušaja bavarska vojska je uspjela brzo raspršiti naciste i uhititi Hitlera. U želji da zadrži poziciju vođe Hitler je imenovao Alfreda Rosenberga za privremenog vođu.

Na sudu, Hitler je bio optužen za veleizdaju i u aprilu 1924 sud je presudio kaznu od pet godina zatvora, biva zatvoren u Landsbergu. Dok je bio u zatvoreništvu Hitler je diktirao knjigu Mein Kampf (Moja borba) svome zamjeniku Rudolf Hessu. U decembru 1924 Hitler sa svojim sljedbenicima biva pušten iz zatvora, nakon što je bila proglašena amnestija. Nakon izlaska iz zatvora započinje sa dugim naporom da ojača stranku; 1925 osniva zaštitarsku jedinicu Schutzstaffel (SS), elitnu jedinicu obučenu u crno koju je predvodio Heinrich Himmler jedan od glavnih provoditelja Hitlerovih planova za istrebljenje Jevreja i ostalih naroda i rasa tokom 2. svjetskog rata.

Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to doba, te isto i osoba koja se javno izražava za neizvršavanje obveza Versajskog sporazuma, sporazuma koji je bio nametnut Njemačkoj kao poraženoj strani Prvog svjetskog rata. Njemačka je nakon Prvog svjetskog rata kroz Versajski sporazum izgubila mnogo: kolonije po svijetu (Afrika, Azija, Pacifik) te teritoriju u Evropi, trebala je snositi u cijelosti krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata te isplatiti reparacije u vrijednosti od 32 milijarde maraka, izgubiti cijelu ratnu mornaricu, i smanjiti vojne snage na 100,000 vojnika.... Odredbe Versajskog sporazuma bile su teške, i Nijemci su ga prezirali. Hitler je to dobro znao, te je iskoristio takve osjećaje i pretvorio ih je u glasove. Spočetka, zbog jednostavne retorike oko krivljenja svjetskog jevrejstva nije dobio mnogo glasova, no rafiniranjem svoje političke poruke kombinovanjem antisemitskih ideja skupa sa kritiziranjem weimarskog sistema i stranki koje su je podržavale, nacisti su polako počeli pretvarati u glasove na izbornim mjestima.

Put do vlasti

Hitlerov ključni trenutak je došao sa Velikom depresijom koja zahvatila Njemačku 1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemačkoj 1919., takozvana Weimarska republika nikada nije bila prihvaćena od konzervativnih političara, dok su joj se fašisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati programom te su na izborima u septembru 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemačkom parlamentu) i tako su postali druga stranka po veličini.

Većina glasova za naciste došla je od njemačkih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemačkom društvu koji su bili najviše pogođeni sa visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenošću koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnička klasa nije previše obraćala pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izričito protiv Hitlera. Izbori iz 1930 bili su katastrofa za vladu desnog centra na čelu sa Heinrich Brüningom, koja sada nije imala većinu u parlamentu. U decembru 1931. godine izbio je skandal sa Hitlerovom nećakinjom [[Geli Raubal]. Pronađena je mrtva u svojoj spavaćoj sobi počinivši samoubistvo iz pištolja koje je Hitler posjedovao. Hitler je dao svoj stan u Münchenu na korištenje svojoj polusestri Angeli i njenoj kćeri Geli 1929. Neki glasovi su bili da je Geli počinila samoubojstvo zbog ljubavne veze sa Hitlerom, što nikada nije bilo potvrđeno. Ova tragedija je duboko potresla Hitlera.

Pošto su Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeći predsjedničke izbore 1931. te su sa nacistima htjeli stupiti u dogovor za produženje mandata predsjednika Paul von Hindenburg kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je nastupio u predsjedničkim izborima protiv Hindenburga, i uspio je doći drugi u u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom krugu u aprilu 1932.

Nakon što je pobijedio predsjedničke izbore Hindenburg je raspustio vladu i imenovao je novu vladu s Franz von Papenom na čelu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za juli 1932. Na tim izborima Nacisti su dobili 230 mjesta i tako su postali najveća stranka u Reichstagu. Većinu u Reichstagu sačinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji sa nekom od klasičnih stranaka bilo nemoguće. Poslije izglasavanje nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84% zastupnika, najavljeni su novi izbori.

Papen i Katolička stranka centra (Zentrumspartei) započeli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške uslove; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednički dogovor o dobivanju mogućnosti korištenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju podršku radničke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u decembru 1932., nacisti izgubili nešto glasova i mjesta u Reichstagu. Ovaj gubitak podrške nije uvelike smanjilo njihovu moć, jer su još ostali stranka s najviše mjesta u parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpušta ga i imenuje generala Kurt von Schleichera koji je obećao da će uspjeti sastaviti većinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radničkim strankama kao i sa disidentskim nacističkom frakcijom predvođenom Gregor Strasserom.

Papen i Alfred Hugenberg, koji je također bio predsjednik Njemačke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeća desna stranka u Njemačkoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji sa DNVP-om., uvjeravajući da će DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogućnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspiše izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena za zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacističke stranke:Hitlera, Göringa, i Wilhelm Fricka. Na 30 decembra 1933, Adolf Hitler je položio je službenu zakletvu za kancelara Reichstaga.

Na izborima u martu 1933., nacisti su dobili 44% glasova, te su u koaliciji sa DNVPom držali su većinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako većinu u Reichstagu, koalicija je isključila komuniste iz parlamenta i tako se riješila oporbe. Nedugo nakon toga prošao je Zakon punomoći, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacistički kabinet imao moć stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga. U Zakonu punomoći nacistički kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti trebale isteći nakon četiri godine ili u slučaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je produžavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja drugog svjetskog rata.

Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoći, nacistički kabinet je izglasao cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opoziciji ili kritike nove vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U avgustu 1934 umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednik nacističke stranke, kancelar, i predsjednik države. Ovu konsolidacija snaga bila je potvrđena od strane biračkog tijela sredinom avgusta 1934.

Drugi svjetski rat

Početni potezi

Pritiskom na svoju rodnu Austriju Hitler je 12. marta 1938 prisilio na ujedinjenje s Njemačkom (Anschluss) kada je napravio trijumfalni ulazak u Beč. Nedugo poslije pojačao je krizu u Sudetima područje tadašnje Čehoslovačke u kojem su većina žitelja bili Nijemci. Uskoro zatim kroz Minhenski sporazum u julu 1938 kroz pregovore sa britanskim premijerom Neville Chamberlainom uspijeva dobiti Sudete i s time je bio spriječen rat, no time su se samo povećali Hitlerovi apetiti, i još tome američki Time Magazine' proglasilo je Hitlera Man of the Year ili čovjekom godine za 1938.

Nakon nepunih godinu dana Hitler je naredio njemačkoj vojsci da uđe u Prag 10. marta 1939., i kod ovog poteza Britanija i Francuska su izgubili strpljenje te su odbili udovoljiti Hitlerovom zahtjevu za pripajanje dijela teritorija Poljske koje je Njemačka izgubila Versajskim ugovorom. Pošto zapadne sile nisu uspjele sklopiti dogovor o savezništvu sa Sovjetskim savezom propala je šansa za napad, i Hitler je uspio napraviti tajni pakt o ne agresivnosti (Molotov-Ribbentrop pakt) na 23. avgusta 1939 sa Staljinom. Osam dana poslije 1. jula 1939 Njemačka napada Poljsku, dok Britanija i Francuska objavljuju rat ispunjavajući ugovor o agresiji sa Poljskom na iznenađenje Hitlera.

Nakon što je osvojena Poljska krajem jula 1939., Hitler je započeo izgrađivanje sile koja se kolokvijalno zvala "sitzkrieg" ili stajaći rat, ova faza je završila u ožujku 1940., napadom na Dansku i Norvešku. U maju 1940., Hitler je zapovjedio napad na Francusku, prilikom čega je bila osvojena Belgija i Nizozemska. Francuska je kapitulirala 22 juna 1940. Ovi brzi uspjesi su ohrabrili Njemačke saveznike, posebno Italiju, koja se priključila u rat u junu 1940.

Britanske jedinice povukle su se na sjevernu obalu Francuske kod Dunkirka, i poslije na Britansko strvo sa ostacima francuskih vojnih jedinica. Hitler odmah započinje sa opsadom Britanije u Bitci za Britaniju koja je trajala sve do maja 1941. Kroz 1941. Hitler osvaja Jugoslaviju i Grčku. Istočna Evropa i Balkan nalazi se u okupaciji ili u savezništvu sa Hitlerom. Kada je osigurao pola Evrope, Hitlerove ambicije nakon neuspjele opsade Velike Britanije usmjerava svoj pogled na istok te 22 juna 1941, Hitler je napao SSSR sa 3 miliona njemačkih vojnika, prekršivši tako pakt o ne napadanju koji je bio sklopljen dvije godine ranije. U invaziji na SSSR, koja nazvana Operacija Barbarossa, Hitlerove snage su u munjevitom napadu uspjeli osvojiti veliki dio evropskog dijela SSSR-a i desetkovati Crvenu armiju. Njemačke snage su uspjele prodrijeti do Moskve, ali su u decembru 1941 bili odbijeni i primorani na povlačenje zbog jake zime, neopremljenosti za uslove a i zbog žestokog otpora sovjetskih snaga. Operacija Barbarossa je propala u svojoj namjeri da osvoji Moskvu i da ostvari brzu pobjedu nad Crvenom armijom.

Put do poraza

U Bitci za Staljingrad njemačka vojska je pretrpjela prvi ozbiljni poraz u ratu, dok u sjevernoj Africi, Britanija je porazila Njemačke snage u bitci kod El Alameina slomivši Hitlerove planove da osvoji Sueski kanal i Srednji Istok. Ovi porazi napravili su preokret u Drugom svjetskom ratu, jer je poslije ovih poraza Hitlerove vojni potezi su postale eratični, dok je svakim danom Njemačka vojna sila i ekonomija slabila. Hitlerovo zdravlje je postalo je sve slabije: njegova lijeva ruka je drhtala, i Hitler je imao teškoće je kontrolirati. Ian Kershaw]] smatra da su Hitler bolovao od Parkinsonove bolesti.

Hitler je objavu rat protiv SADa 11 decembra 1941 zbog pakta s Japanom, i time je stavio Njemačku protiv koalicije koju su sačinjavale: SAD (najveća industrijska i financijska sila tog vremena), najveće tadašnje zemaljske imperije Britanske imperije, kao i protiv jedne od najmnogoljudnije nacije Sovjetskog saveza.

Nakon iskrcavanja saveznika u Siciliji i na Apeninsko poluostrvo 1943., Hitlerov saveznik Benito Mussolini je zbačen s vlasti. Na istoku Crvena armija je započela sa potiskivanjem njemačkih snaga sa teritorija SSSR-a. Na 6 juna 1944 saveznici iskrcavanju se na obalama sjeverne Francuske, i tako su otvorili zapadni front. Realisti unutar njemačke vojske uvidjeli su da je poraz neizbježan, i jedna skupina oficira je skovala urotu da se Hitler ubije. Dogovoreno je da se Hitler ubije sa podmetnutim eksplozivom koji je bio skriven u torbi. Ovu akciju je trebao izvesti Claus von Stauffenberg, postavljanjem bombe u Hitlerovom vojnom štabu tzv. Vučjem gnijezdu na 20 jula 1944. Ova bomba je bila razorna no ona nije uspjela ubiti Hitlera, niti ga čak teško raniti. Poslije ovog napada Hitler se osvetio svim urotnicima, ubivši više od 4000 ljudi i tako je razbio pokret otpora.

Poraz i smrt

Krajem 1944, sovjetske vojne snage su istisle zadnje njemačke jedinice sa teritorija kojeg su držali prije 1941 godine, i počeli su ulaziti u područje Centralne Europe, dok su zapadne vojske započinjale prodor u Njemačku. Sa vojnog gledišta Njemačka je izgubila rat, no Hitler nije dozvolio nikakve mirovne pregovore sa savezničkom snagama, te zbog toga njemačke snage su nastavljale borbu. U aprilu 1945 kada je Crvena armija došla na domak granica Berlina, mnogi su Hitlerovi savjetnici predlagali da se Hitler skloni u Bavarsku ili u austrijske planine gdje bi mogao se duže održati, no Hitler je bio odlučan da ostane i da umre u glavnom gradu Reicha.

Pošto je Crvena armija opkolila parlament u centru grada gdje se Hitler nalazio u jednom od bunkera, smatra se da je Hitler izvršio samoubistvo 30 aprila 1945 pištoljem u glavu dok je u isto vrijeme zagrizao u tabletu sa cianinom. Hitlerovo tijelo kao i tijelo Eve Braun (dugogodišnje ljubavnice i žene koju je oženio par dana prije smrti), bila su spaljena u vrtu parlamenta.

Krajem 20. vijeka otkrilo se da je sovjetska vojska pokupila Hitlerove ostatke te da su zadržali nekoliko dijelova njegove lobanje. DNK istraživanjem ovih ostataka sa osobama sa bližim porodičnim vezama, dalo je pozitivnu dijagnozu te su ostaci koji su bili sačuvani u Moskvi bili zaista od Hitlera.