Lenjin kao filozof

 

Među duhovnim strujanjima na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a koja su izazvala odjek u ruskoj- napose boljševičkoj- sredini, važan je bio empriokriticizam austrijskih filozofa i fizičara Richarda Avenariusa i, u nešto modificiranome obliku, Ernesta Macha]]. Dok je ovaj drugi važniji u povijesti znanosti kao teorijski utjecaj na Einsteina i neke druge fizičare, Avenarius je snažnije (i kratkotrajnije) obilježio rusku duhovnu kulturu na početku 20. stoljeću. Osnovni svjetonazor obojice filozofa bio je scijentizam, radikalni antimetafizički stav i odbojnost prema tada snažnom neokantizmu koji se sredotočio oko analize međuigre odnosa pojmova ljudskoga iskustva kao skupa psihičkih sadržaja i «stvarnoga» substrata empirijske zbilje. Taj je polaritet empiriokriticizam odbacivao kao pseudoproblem. No, zbog više činitelja među kojima su nezanemarivi bili protuslovlja i dvosmislenosti u formulacijama osnivača empiriokriticizma, u ruskoj je inačici empiriokriticizam poprimio neobične oblike. Njegovi su glavni protagonisti bili Aleksandar Bogdanov i Anatolij Lunačarski, obojica istaknuti boljševički funkcionari. Bogdanov (koji je bio jedan od nekolicine najvažnijih boljševika) je objavio između 1904. i 1906. veoma opsežnu knjigu «Empiriomonizam», dok je Lunačarski 1908. sudjelovao u projektu «bogograditeljstva»- esencijalno radikalno humanističkoga pokreta s primjesama ničeanstva. U ruskoj emigraciji, osuđenoj na političku paralizu poslije poraza revolucije 1905., došlo je do raznih eklektičkih ideoloških strujanja i bujanja spisateljske djelatnosti koja je smjerala upotpuniti filozofsku stranu marksizma- zapravo, poznate tekstove Friedricha Engelsa- onda popularnim i trendovskim misaonim pokretima i idejama. Lenjin je žestoko reagirao na takve pokušaje, a rezultat bijaše njegova knjiga «Materijalizam i empiriokriticizam», 1909. On, koji nije imao pravih interesa ni vremena za filozofska pitanja, prihvatio se čitanja stručne literature i pisanja polemičke knjige poglavito zbog dva razloga: glavni je trend boljševičke ideologije bila rastuća idejna uniformnost koja nije dopuštala nikakvo koketiranje s religijom niti provokativnim, potencijalno skliskim spekulacijama; no, još je važnije bilo poimanje marksizma kao sveobuhvatnoga i samodostatnoga svjetonazora koji na društvenim, filozofskim, ekonomskim i političkim poljima ne treba nikakve dopune ni «usavršavanja». Lenjin je napao ruske empiriokritičare i njihove njemačko-austrijske prethodnike kao protagoniste opskurantizma i ideološke kolaboracioniste s buržoazijom; postavio je princip «partijnosti u filozofiji» (tj., tražio je svjetonazorsku monolitnost i tvrdio da su filozofska propitivanja znak idejno-političke nepouzdanosti i kompromiserstva); podijelio je cijelu zapadnu filozofiju na «materijalizam» i «idealizam»- materijaliste je proglasio društveno naprednima, a idealiste nazadnima. Uz to je išlo mnoštvo drugih simplifikacija, pokazatelja piščeve nezainteresiranosti za filozofsku problematiku kao takvu. «Materijalizam i empiriokriticizam» je, sudeći po eminentno stručnim kriterijima, bezvrijedno amatersko djelo. No, ono je u povijesti ne samo filozofije, nego duhovne kulture općenito, veoma važan tekst. U sovjetskoj je državi ta knjiga imala kanonski status konačnoga filozofskoga izričaja u povijesti, s daleko zlokobnijim nasljednikom u legendarnom «Kratkom kursu SKP-B» (kolektivnom djelu nastalom pod Staljinovim nadzorom). Sam Lenjin nije mario za sudbinu svoga filozofskog obračuna: budući da je empiriokriticizam nestao još prije početka 1. svjetskoga rata, Bogdanov napustio politiku, a Lunačarski se vratio u okrilje ortodoksije- za Lenjina je cijela zavrzlama, čim više nije imala političke reperkusije, prestala biti interesantnom. Doduše, tijekom 1914.-1915., u razdoblju smanjenoga političkoga manevarskoga prostora, Lenjin se prihvatio čitanja Hegela i zapisivao marginalije uz njegovu «Logiku». Te su zabilješke kasnije objavljene pod naslovom «Filozofske sveske». U «Sveskama» se ne radi o razrađenoj filozofskoj doktrini, no u nizu intrigantnih aforističkih zapažanja i komentara Lenjin je revidirao velik dio svojih grubih i pojednostavljenih stavova iz prethodnoga razdoblja; to djelce svjedoči i o svojevrsnoj fascinaciji hegelovskom dijalektikom. No, iako je u Sovjetskom Savezu ta knjiga imala stanovitu ulogu u razdoblju poslije Lenjinove smrti, nije mogla poništiti razorni utjecaj «Materijalizma i empiriokriticizma» koji je dobio status summe filozofije.

 

POCETNA STRANA