Lenjin kao filozof
Među duhovnim strujanjima na
prijelazu 19. u 20. stoljeće, a koja su izazvala odjek u ruskoj- napose
boljševičkoj- sredini, važan je bio empriokriticizam austrijskih filozofa i
fizičara Richarda Avenariusa i, u nešto modificiranome obliku, Ernesta Macha]].
Dok je ovaj drugi važniji u povijesti znanosti kao teorijski utjecaj na
Einsteina i neke druge fizičare, Avenarius je snažnije (i kratkotrajnije)
obilježio rusku duhovnu kulturu na početku 20. stoljeću. Osnovni svjetonazor
obojice filozofa bio je scijentizam, radikalni antimetafizički stav i odbojnost
prema tada snažnom neokantizmu koji se sredotočio oko analize međuigre odnosa
pojmova ljudskoga iskustva kao skupa psihičkih sadržaja i «stvarnoga» substrata
empirijske zbilje. Taj je polaritet empiriokriticizam odbacivao kao
pseudoproblem. No, zbog više činitelja među kojima su nezanemarivi bili
protuslovlja i dvosmislenosti u formulacijama osnivača empiriokriticizma, u
ruskoj je inačici empiriokriticizam poprimio neobične oblike. Njegovi su glavni
protagonisti bili Aleksandar Bogdanov i Anatolij Lunačarski, obojica istaknuti
boljševički funkcionari. Bogdanov (koji je bio jedan od nekolicine najvažnijih
boljševika) je objavio između 1904. i 1906. veoma opsežnu knjigu «Empiriomonizam»,
dok je Lunačarski 1908. sudjelovao u projektu «bogograditeljstva»- esencijalno
radikalno humanističkoga pokreta s primjesama ničeanstva. U ruskoj emigraciji,
osuđenoj na političku paralizu poslije poraza revolucije 1905., došlo je do
raznih eklektičkih ideoloških strujanja i bujanja spisateljske djelatnosti koja
je smjerala upotpuniti filozofsku stranu marksizma- zapravo, poznate tekstove
Friedricha Engelsa- onda popularnim i trendovskim misaonim pokretima i idejama.
Lenjin je žestoko reagirao na takve pokušaje, a rezultat bijaše njegova knjiga «Materijalizam
i empiriokriticizam», 1909. On, koji nije imao pravih interesa ni vremena za
filozofska pitanja, prihvatio se čitanja stručne literature i pisanja polemičke
knjige poglavito zbog dva razloga: glavni je trend boljševičke ideologije bila
rastuća idejna uniformnost koja nije dopuštala nikakvo koketiranje s religijom
niti provokativnim, potencijalno skliskim spekulacijama; no, još je važnije bilo
poimanje marksizma kao sveobuhvatnoga i samodostatnoga svjetonazora koji na
društvenim, filozofskim, ekonomskim i političkim poljima ne treba nikakve dopune
ni «usavršavanja». Lenjin je napao ruske empiriokritičare i njihove
njemačko-austrijske prethodnike kao protagoniste opskurantizma i ideološke
kolaboracioniste s buržoazijom; postavio je princip «partijnosti u filozofiji» (tj.,
tražio je svjetonazorsku monolitnost i tvrdio da su filozofska propitivanja znak
idejno-političke nepouzdanosti i kompromiserstva); podijelio je cijelu zapadnu
filozofiju na «materijalizam» i «idealizam»- materijaliste je proglasio
društveno naprednima, a idealiste nazadnima. Uz to je išlo mnoštvo drugih
simplifikacija, pokazatelja piščeve nezainteresiranosti za filozofsku
problematiku kao takvu. «Materijalizam i empiriokriticizam» je, sudeći po
eminentno stručnim kriterijima, bezvrijedno amatersko djelo. No, ono je u
povijesti ne samo filozofije, nego duhovne kulture općenito, veoma važan tekst.
U sovjetskoj je državi ta knjiga imala kanonski status konačnoga filozofskoga
izričaja u povijesti, s daleko zlokobnijim nasljednikom u legendarnom «Kratkom
kursu SKP-B» (kolektivnom djelu nastalom pod Staljinovim nadzorom). Sam Lenjin
nije mario za sudbinu svoga filozofskog obračuna: budući da je empiriokriticizam
nestao još prije početka 1. svjetskoga rata, Bogdanov napustio politiku, a
Lunačarski se vratio u okrilje ortodoksije- za Lenjina je cijela zavrzlama, čim
više nije imala političke reperkusije, prestala biti interesantnom. Doduše,
tijekom 1914.-1915., u razdoblju smanjenoga političkoga manevarskoga prostora,
Lenjin se prihvatio čitanja Hegela i zapisivao marginalije uz njegovu «Logiku».
Te su zabilješke kasnije objavljene pod naslovom «Filozofske sveske». U «Sveskama»
se ne radi o razrađenoj filozofskoj doktrini, no u nizu intrigantnih
aforističkih zapažanja i komentara Lenjin je revidirao velik dio svojih grubih i
pojednostavljenih stavova iz prethodnoga razdoblja; to djelce svjedoči i o
svojevrsnoj fascinaciji hegelovskom dijalektikom. No, iako je u Sovjetskom
Savezu ta knjiga imala stanovitu ulogu u razdoblju poslije Lenjinove smrti, nije
mogla poništiti razorni utjecaj «Materijalizma i empiriokriticizma» koji je
dobio status summe filozofije.