BIOGRAFIJA

 

Njemački filzof, pjesnik i klasični filolog koji je postao najprovokativniji i najuticajniji mislilac 19. vijeka. Rođen je 15. oktobra 1844. u mjestu Röcken u Prusiji. Izvorno njegovo prezime je Nicki, ali je zbog protestantske vjeroispovesti morao da napusti teritoriju Nemačke i da se preseli u Prusku. Nije bio sistematičan u svome mišljenju, za razliku od nemačkih filozofa. Od svoje četvrte godine živeo je u ženskom društvu, što na njega ostavlja negativne posledice. Imao je dvije godine kada mu se rodila sestra Elisabet i tri kada mu se rodio brat. Njegov otac, luteranski sveštenik umro (od bolesti mozga) je 1849. godine kada je Nietzscheu bilo pet godina. Brat mu umire u januaru iduće godine (1850.). Nietzsche je gledao godinu dana oca kako umire u užasnim mukama, što je bio odlučan činitelj u njegovim sumnjama u hrišćanstvo jer nije mogao sebi objasniti zašto je njegov otac kažnjen, a služio je Bogu. Stoga će kasnije Charles Darwin postati njegov uzor. Nakon bratove smrti porodica se seli u Naumburg, a Nietzschea šalju u internat u mestu Pforti (poznat po strogom vjerskom vaspitanju) udaljenom osam kilometara od Naumburg-a.

Školski drugovi u internatu zafrkavali su ga zbog njegove ozbiljnosti, a Nietzsche će kasnije tvrditi kako se tada najbolje osjećao kada je bio sam. Nakon završenog školovanja u internatu upisao je studije teologije u Bonnu želeći postati sveštenik, kao i njegov otac. Na Uskrs 1865. godine odbija se pričestiti u crkvi u Naumburug-u. Na kraju godine odustaje od svešteničkog zvanja i posvećuje se učenju klasične filologije. Na fakultetu prve uzore nalazi u životu i filozofiji starih Grka prije pojave Sokrata. Zahvaljujući svome znanju imenovan je profesorom klasične filolofije na sveučilištu u Baselu kada je imao samo 24 godine (1869.).Doktorirao je da djelom ,,Homer i klasična teleologija’’. Smatra se da se u to doba kao studnet zarazio sifilisom u jednoj od javnih kuća koje je posjećivao. Godine 1870. učestvuje u njemačko-francuskom ratu kao bolničar dobrovoljac. Tada je obolio od dizenterije i difterije. Nakon rata putuje po Švajcarskoj i Italiji te sklapa nova prijateljstva. Jedno se vrijeme bavio muzikom i družio se sa Richardom Wagnerom, ali razočaran Wagnerovom hrišćanskom orijentacijom i sklonosti ka starogermanskom kultu prekida sve odnose s njim.

Niz godina bavio se prirodnonaučnim problemima, a uz eminentna filozofska dela, pisana izvanredno lijepim njemačkim jezikom, piše i pjesme. Vidno bolestan (cijeli život imao je loš vid i migrenične glavobolje) prisiljen je povući se u penziju 1879. godine, te se seli u švajcarske Alpe. Zimi s Alpa silazi na italijansku ili francusku rivijeru. Nešto kasnije - 1882. sreće svoju jedinu romantičnu ljubav Lou Andreu Saloné (njoj je bilo tek 20 godina), jedinu ženu kojom se oduševljavao. Nietzsche ju je opisao kao bistru poput orlice i oštru poput lavice. Upoznao ih je Nietzscheov prijatelj Paul Reé. Te (1882.) su godine njih troje zajedno obilazili Italiju i živjeli slobodoumno. Nietzsche ju je zaprosio ali ona ga je odbila jer ga je htjela dijeliti s Reéom. Sreli su se nešto kasnije u Leipzigu, ali Reé ju je "odveo" i time strašno povredio Nietzschea. Nakon toga Nietzsche je bio strašno razočaran i ljut te mu filozofija postaje uteha za životna razočaranja.

Godine 1881. Nietzsche  silazi s Alpa u Torino, a njegovo ludilo postaje sve jače pa je umislo da je bog i da mora preuzeti patnju za grijehe sveta. Tada se počinje potpisivati kao Dioniz ili ponekad Razapeti. U januaru 1889. na torinskim ulicama sažalio se nad konjem koji je pao zbog tereta ili poledice - konj je pao, a Nietzsche ga je obgrlio. Što je bilo prilično iznenađujuće jer se znalo da je Nietzsche protiv bilo kakve vrste sažaljenja. Uskoro je smešten u duševnu bolnicu u Torinu, a potom u majčinu kuću u Njemačkoj. Tada je proglašen umobolnim.

 

Poslednje je godine života proveo kod svoje sestre Elisabet u Weimaru. Godine 1889. pretrpio je živčani slom od kog se nikad više nije oporavio. Umire pomračenog uma od kapi u Weimaru 25. kolovoza 1900. godine, a njegova djela štampa i delimično grubo falsifikuje (posebno pisma) rasistički nastrojena sestra Elisabeth Förster-Nietzsche. Ona je  mnogo pridonijela tome što se Nietzscheova filozofija široko propagirala i zloupotrebljavala u Trećem Reichu. Nakon bratove smrti vilu u kojoj je umro Elisabet je pretvorila u Nietzscheovo svetište za Nietzscheov kult, kult njegove ličnosti i filozofije. Tu su zalazili mnogi nacistički intelektualci, a jednom čak i Hitler. Stoga se ona pobrinula da Nietzsche postane službeni mislilac Trećeg Reicha, što je bilo smiješno jer je Nietzsche mrzeo bilo kakav nacionalizam. Dapače, bio je jedan od prvih pravih Evropljana. Postoje dve interpretacije,zbog čega je došlo do pomračenosti uma. Prva polazi od naslednog faktora, a druga polazi od toga da je teška polna bolest zahvatila i nervni sistem. Ničea je odlikovala neobična osetljivost i to u dvostrukom smislu. Za razliku od nemačkih filozofa umeo je da prepozna neke fenomene, da ih percipira i protumaci, a sa druge strane bio je vrlo osetljiva osoba što ga je verovatno dovelo do stanja pomračenosti uma. 



Nietzsche je bio strastveni kritičar tada vladajućeg morala i vjerovanja. Smatrao je kako su i religija i moral osigurani na nemoralnim sredstvima te da nisu ništa drugo nego služenje lažnoj transcendentnoj ideji, pojmu, nečem što izvan konkretnog ovozemaljskog egzistiranja želi propisivati večne zakone. Nietzsche je smatrao da ovaj život nije nemoralan nego da je besomučna borba u kojoj je umro Bog, a pobeđuju jači, sposobniji, smeliji. Stoga je on smatrao kako se umesto tradicionalnih trebaju stvoriti nove vrijednosti. Nietzsche je bio plodonosan pisac, koji je napisao nekoliko značajnih dela, među njima: Rođenje tragedije (1872.), Tako je govorio Zaratustra (1883.-1885.), S one strane dobra i zla (1886.), Genealogija morala (1887.), Antikrist (1888.), Ecce Homo (1889. - poslednje i nikada dovršeno delo), O ljudskim i suviše ljudskim stvarima (1878.), Volja koja rađa moć, Sumrak idola i Volja za moći (1901.).

Pred kraj života Nietzsche je pozvao Vatikan i kralja Italije da na smrt osude njemačkog cara i sve antisemite. Tada se to činilo možda besmislenim ali dolazak nacizma na vlast 30-ak godina kasnije pokazaće kako je Nietzsche na vrijeme osjetio dah antisemitizma koji će preplaviti Nemačku.

 

 

Zastupao je dosta radikalno shvatanje, u kojem je ostao usamljen, a kao i Šopenhauer i Niče je to neprihvatanje teško podnosio. Na samom početku svog intelektualnog stasavanja, njegova pozicija bi se mogla nazvati pozicijom idealizma ili romantizma, ali to je bilo samo traženje vlastitog glasa. Vrlo brzo se okrece od svega toga i prihvata varjantu svojevrsnog naturalizma. Njegova pozicija bila je delo njega samoga. Pored naturalizma njegova pozicija bi se mogla nazvati i vitalizam, odnosno voluntarizam.

.Niče predstavlja neku vrstu autsajdera u filozofiji, nije imao temeljno obrazovanje iz filozofije, ali je pokazivao neobičnu sposobnost percipiranja određenih filozofskih problema. On udara direktno i bezobzirno na same temelje filozofske tradicije i na same temelje Evrope. Naročito je uticajan u liku Martina Hajdegera i kroz poststrukturalizam ili postmodernu. Pod uticajem Ničea bili su Ril, Tard, Terida i Fuko.