Vuk u mitovima i knjizevnosti

Dvojaki karakter odnosa ljudi prema vuku koji je bio istovremeno poštovan ali je i ulivao strah, odrazio se u mnogim mitovima, bajkama i basnama kao i književnim delima. U tu grupu spadaju i verovanja u vukodlake. U mnogim kulturama, medu ostalim neka severnoamericka indijanska plemena kao i Turkmeni i Mongoli, se vuka smatra totemom.

Uzbeci i Huni izvode porijeklo svojih naroda od vuka, a stari Turci su vucicu smatrali svojom pramajkom.

Prema rimskoj mitologiji je Romula i Rema dojila vucica. Slicno verovanje je postojalo i u Slovackoj, a i Kira, osnivaca Persijskog carstva je, prema verovanju, othranila vucica.

U književnosti se vuk pojavljuje u basnama, kao kod Ezopa i bajkama, kao u Crvenkapici brace Grim.

U savremenoj književnosti poznate su price o vukovima Rudyard Kiplinga (Knjiga o džungli) i Džek Londona (Zov divljine, Beli ocnjak). U delu Hermana Hesa Stepski vuk on se pojavljuje kao simbol usamljenika.

U srpskoj narodnoj mitologiji se smatra mitskim pretkom Srba i zoomorfnim oblikom Daboga(koji je u kasnijoj narodnoj tradiciji postao Hromi Daba), koga Cajkanovic smatra za vrhovnog srpskog boga.