O Sokratu

UVOD

Sokrat djeluje u vrijeme procvata atenske demokracije ali i neposredno pred početak peloponeskih ratova. To je vrijeme u kojem su sofisti, uočivši praktičnu vrijednost znanja i sigurni da znaju,  počeli poučavati za novac. Njihovim djelovanjem filozofija je sišla na trg,   ˝ srce grada. ˝  i pozornicu Sokratova djelovanja.

Sokrat je za razliku od svojih prethodnika pogled sa kozmosa svrnuo na čovjeka i tako postao autorom prvog antropološkog zaokreta i utemeljiteljem autonomne etike. Kako je govor smatrao odličnijim, nije ništa pisao. Knjiga  ne može odgovoriti na pitanje drugačije nego uvijek isto, i ne može šutjeti kad treba šutjeti. Zbog toga su nam glavni izvori za Sokrata: Ksenofontov Život Sokratov, Aristofanove Oblakinje, Aristotelova djela i Platonovi dijalozi, napose oni mlađeg doba.

1. ANTROPOLOŠKI ZAOKRET

Sokrat se u početku, kao i njegovi prethodnici, bavio kozmološkim spekulacijama, no od njih se udaljio uočivši veliku množinu nesuglasnih teorija u tom području. Tračak nade ipak mu je pružio Anaksagorin Um. Sokrat se nadao da će kod Anaksagore pronaći ideje o tome kako Um ravna svijetom. No kada je otkrio da je Anaksagora Um u svoj sustav uveo samo zato da bi njime objasnio početak i osigurao nastavljanje vrtložnog gibanja u svijetu, Sokrat se zaključno razočarao u kozmologiji i okrenuo se samome sebi - čovjeku.

2. SUKOB SA SOFISTIMA

Sokrat je bio praktični filozof. Nije filozofirao zatvoren u radnoj sobi već je filozofirao na trgu sa svojim sugrađanima. Tamo je došao i u sukob, kako sa sofistima, tako i sa građanima Atene koji će ga na kraju doći i glave. Sokratov sukob sa Sofistima svoj korijen ima u temeljnim  postavkama njihova učenja, s kojima se Sokrat nikako nije mogao složiti. Iako su Sofisti su bili uvjereni da znaju sve i da mogu o svemu govoriti prava istina je bila drugačija. Često su svoje neznanje  skrivali kićenim govorom i općenitim tvrdnjama koje su mogli upotrijebiti u raznim prilikama, nije im bilo stalo do istine već su se, naprotiv, hvalili time kako slabije razloge mogu učiniti jačim. Naučavali su spoznajni relativizam i skepticizam, i etički skepticizam. Sokrat s dreuga strane nastupa želeći pokazati da ne znaju ni oni koji tvrde da znaju. U dijalogu sa sofistom zahtjeva kratke i jasne odgovore, izbjegava kićen govor, i dobro promišljenim pitanjima vodi Sofistu u smjeru kojem  želi. Sokrat tvrdi da unatoč tome što se mišljenja više ljudi o istoj stvari razlikuju, na čemu sofisti i grade svoj relativizam, ipak postoji neki minimum slaganja, nešto oko čega se svi, koji govore o istoj stvari, moraju složiti. Da bi došli do onoga oko čega se svi slažu, da bi definirali stvar, treba razgovarati sa mnogim ljudima i vidjeti što je to u čemu se svi slažu. Tragajući za definicijama Sokrat želi oboriti sofistički relativizam i pokazati da postoji nešto stalno i opće vrijedno.

3. SOKRATOVA METODA

U potrazi za onim stalnim i opće vrijednim Sokrat je razvio vlastitu praktičnu, dijalektičku metodu kojoj je dao oblik razgovora. U tom smislu on je ˝ [...] prvi mislilac, koji je mišljenju odredio stalni postup za postignuće cilja.˝ Ipak valja naglasiti da Sokrat nije bio logičar, niti mu je na srcu bila metoda kao logički problem, već je njegova metoda bila čisto praktične naravi; a tek ju je Aristotel izrazio logičkim terminima.

Polazište njegove metode je u činjenici neznanja. Sokrat naime za sebe tvrdi da ništa ne zna, no ne i da se ništa ne može znati, već tu tvrdnju izriče nasuprot sofistima koji tvrde da sve znaju. Prvo treba porušiti kule krivih i mutnih znanja, a zatim potragu za istinom graditi na čvrstim temeljima. Znanje, kako ga definira Sokrat nije laka stvar pa je zato prije svega potrebno izgraditi svijest o vlastitom neznanju. Zaštićen tako u vlastitom neznanju Sokrat pita druge, koji misle da znaju; da ga pouče. On šuti i pušta drugog da govori, no čim dobije definiciju, neko objašnjenje stvari ili nekakav opis, ističe poteškoće vezane za isti i traži daljnja pojašnjenje. Nakon pojašnjenja slijede nova pitanja i tako dalje. Ubrzo sugovornik postaje svjestan da znanje nije laka stvar i da je njegovo znanje o stvari ili vrlo površno ili da čak zapravo ni  ne zna. Tu završava prvi korak Sokratove metode- ironija. Cilj ovog prvog, negativnog, koraka jest ukazati na sugovornikovo neznanje, jer da bi se došlo do pravog znanja mora se prvo raspršiti ono pogrešno i lažno. Drugi korak- maieutika ili porodiljska vještina za zadaću ima ˝porađanje istine˝. Sokrat smatra da postoji neko minimalno slaganje svih ljudi oko neke stvari. No da bi se do njega došlo potrebno je ciljanim pitanjima poroditi tu jezgru oko koje se svi slažu, a koja će uči u definiciju i koja je zapravo ono stalno i opće vrijedno u svakoj  stvari za čime on i traga.

Sokrat je dakle u svojoj potrazi za onim općim u svakoj stvari kretao od par primjera iz svakodnevnog života. Svoju bi potragu zatim sužavao ciljanim pitanjima, eliminirajući na taj način sve nestalno i promjenjivo. Tako bi se  polako približavao pojmu, i dolazio u posjed sve točnijeg  određenja stvari. U tom je smislu njegova metoda induktivna, jer kreće od pojedinačnih primjera uspinjući se prema onom općem. Naravno, u tom uspinjanju Sokrat nije uvijek uspijevao doći do konačnog određenja stvari- definicije, no uvijek bi joj se bar približio. Ponovno naglašavam da je Sokratova metoda bila duhovita domisao koju je tek Aristotel sveo na znanstveni oblik, a koja je za cilj imala Atenjanima pokazati da, nasuprot sofističkim naučavanjima, u svakoj stvari postoji nešto stalno i općevrijedno.

Kad govorimo o metodi ne smijemo izostaviti i njezin, za Sokratov život  vrlo važan, negativan aspekt. Sokrat je ukazujući na neznanje svojih sugovornika i slušača stekao mnogo neprijatelja, i to posebice među uglednijim Atenjanima. To će ga neprijateljstvo 399. godine stajati i života.

4. SOKRATOVA ETIKA

Potraga za onim stalnim i općevrijednim od posebne je važnosti u etici, jer da bi čovjek dobro radio mora znati što to dobro jest; ili, da bi dobro živio mora znati što to dobar život jest. Zbog toga je Sokrat toliku pažnju posvećivao definicijama; jer je jasna spoznaja istine od ključnog značaja za ispravno vođenje života. Sokrat je uvjeren da  jednom kada je netko spoznao što je to dobro, on više neće činiti zlo. ˝Znanje se traži kao sredstvo za moralno djelovanje.˝Sokrat je na ovaj način, tvrdeći da će čovjek koji zna što je dobro i činiti dobro, poistovjetio znanje i vrlinu. Problem koji se nameće u Sokratovom etičkom intelektualizmu pristiže nam iz svakodnevnog iskustva. Naime, svi smo svjesni toga da čovjek iako zna što je dobro ipak čini zlo. Očito znanje o onom što je dobro nije ujedno i dovoljno da čovjek tako i postupa. Zašto onda Sokrat uči nešto što je evidentno krivo? Jedno od objašnjenja jest i da znanje o kojem ovisi dobro djelovanje nije bilo kakva vrst ˝apstraktnog znanja˝, već se radi o istinskom osobnom uvjerenju da je nešto dobro. Ukoliko prihvatimo ovakvo shvaćanje znanja o kojem Sokrat govori, postaje nam jasnije zašto je naučavao nešto što se u tolikoj mjeri protivi iskustvu.

Onaj tko čini zlo, nastavlja Sokrat, griješi samo zato jer krivo spoznaje što je dobro; griješi jer mu je spoznaja dobra mutna i nejasna. Nemoguće je da griješi iz nekog drugog razloga jer ništa nije jače od uma tj. nije moguće da prosudbu onog tko je spoznao što je dobro pomute strasti. Dobro djelovanje je  ˝ [...] ono koje služi istinskoj čovjekovoj koristi, u smislu povećanja njegove istinske sreće.˝ Naravno, to ne znači da čovjek u uvećavanju vlastite sreće smije postati rob užitaka, jer mudar čovjek uviđa da je bolje biti pod vlastitim nadzorom nego bez njega. Sokrat uči da se ˝ Sloboda stiče umnim udešavanjem težnji.˝U tom je smislu u životu ključna umjerenost, jer je tek umjeren čovjek istinski slobodan čovjek. Stoga i  predavanje nasladi mora biti s mjerom, jer u nasladi stvarno uživa samo onaj koji nije rob iste. Um dakle mora upravljati životom težeći prema uvećavanju svoje sreće, a rukovodeći se pritom načelom umjerenosti.

Iz izjednačavanja znanja i vrline slijede dvije posljedice: vrlina je samo jedna - znanje o onome što je istinski dobro za čovjeka; i drugo, vrlina se očito može učiti. Drugim riječima, ukoliko je čovjek samim znanjem o tome što je dobro predodređen da djeluje kreposno, a znanje je nešto što se stiče poučavanjem, tada se vrlina može učiti.

Zaključimo dakle što smo rekli o Sokratovoj etici. Sokratova etika je intelektualistička tj. on je uvjeren da čovjek koji zna što je dobro neće činiti zlo. Na taj način izjednačuje znanje i krepost. S obzirom na to da Sokrat smatra da ne postoji sukob između znanja o onom što je dobro i dobrog djelovanja (jer ništa nije jače od uma) njegova je etika i optimistična. Aristotel mu je s pravom prigovorio da je naglašavajući moć uma u ravnanju čovjekovim životom, zaboravio na iracionalne dijelove duše i na moralnu slabost, i u tom smislu njegova je etika uistinu manjkava. Ali, Sokratu u jednom moramo odati priznanje: temelj svoje etike postavio je u ljudsku prirodu i dobro ljudske prirode kao takve. Na taj način je potvrdio temelj racionalne etike: dužnosti nisu proizvoljne zapovijedi ili zabrane već imaju svoj temelj u ljudskoj prirodi. Moralni zakon treba sagledavati s obzirom na ljudsku prirodu kao takvu. Nadalje, u sukobu sa Sofistima Sokrat je uočio da su etičke vrednote nepromjenjive i pokušao ih je odrediti općim definicijama kako bi bile vodilje i norma ljudskog ponašanja.

5. SOKRATOVE ZASLUGE

Sokratu, unatoč tome što ništa nije napisao, u povijesti filozofije  možemo pripisati znatne zasluge. Učenje o onom stalnom i općevrijednom poslužilo je kao poticaj Platonu za učenje o svijetu ideja, a Aristotel mu pripisuje zasluge za opće definicije i induktivni dokaz. Uz to autor je prvog zaokreta prema čovjeku u povijesti filozofije.